Objavljeno u Nacionalu br. 577, 2006-12-04

Autor: Maroje Mihovilović

NASTAVAK AFERE LITVINENKO

Trag polonija vodi do KGB-a

Nakon smrti bivšeg KGB-ova agenta Aleksandra Litvinenka, otrovanog u Londonu, u Irskoj je otrovan bivši ruski premijer Jegor Gajdar: sada se sumnja na koordiniranu akciju

PUTIN I ČUBAIS Ugled aktualnog ruskog predsjednika prava je meta trovanja istaknutih Rusa u inozemstvu, smatra bivši ruski premijer Anatolij ČubaisPUTIN I ČUBAIS Ugled aktualnog ruskog predsjednika prava je meta trovanja istaknutih Rusa u inozemstvu, smatra bivši ruski premijer Anatolij ČubaisSkupina detektiva londonskog Scotland Yarda putuje ovog tjedna u Moskvu. Oni će ispitati petoricu ruskih državljana koji su u danima i tjednima prije nego što je u Londonu otrovan bivši ruski špijun Aleksandar Litvinenko s njim bili u izravnom kontaktu. Za trojicu se zna tko su, a identitet preostale dvojice drži se u tajnosti. Britanski detektivi najviše očekuju od razgovora sa Andrejom Lugovojem, koji je također bivši ruski tajni agent, ali nije poput Litvinenka pobjegao u inozemstvo i započeo propagandnu kampanju protiv ruske vlade, nego se u Rusiji bavi biznisom kojim se silno obogatio. Iako je Lugovoj održavao vezu s ruskom tajnom službom FSB, nije prekinuo odnose ni sa svojim prijateljem Litvinenkom, kojeg je upoznao prije osam godina u Moskvi. Kako je ovih dana otkrio u intervjuu, samo ove godine s Litvinenkom se sastao barem petnaestak puta.

U kompliciranoj istrazi o Litvinenkovu ubojstvu, koji je 1. studenoga u Londonu otrovan radioaktivnom tvari, polonijem 210, od čega je 23. studenoga umro, britanska policija i tajna službe MI5 angažirale su ne samo detektive, nego i znanstvenike, koji upozoravaju da je Lugovoj iznimno sumnjiv. Polonij ostavlja jak radioaktivni trag pa britanski istražitelji otkrivajući takve tragove uspijevaju rekonstruirati kuda se kretao otrovani Litvinenko, ali i drugi ljudi upleteni u misterij njegove smrti.

Ipak, dosad još nije dokraja utvrđeno kuda se sve kretao Litvinenko kobnog 1. studenoga niti s kim se sve i kada toga dana susreo. Čak se ne zna ni redoslijed dvaju njegovih ključnih sastanaka toga dana, s talijanskim znanstvenikom Marcom Scaramellom u japanskom restoranu “Itsu” u Ulici Piccadilly te s Lugovojem i jednim ili dvojicom Lugovojevih poslovnih partnera u hotelu “Millennium” u obližnjoj četvrti Mayfair. Pouzdano se zna da je u japanskom restoranu “Itsu” Litvinenko već bio otrovan, jer su tragovi polonija nađeni u restoranu. I Scaramella je otrovan polonijem, doduše, mnogo manjom dozom nego Litvinenko, pa se sada pokušava otkriti kako je radioaktivna tvar ušla i u njegovo tijelo. Istražitelji nastoje utvrditi da li se Litvinenko s Lugovojem sastao prije ili poslije nego nego sa Scaramellom. Dok su prije jako sumnjali da je Scaramella otrovao Litvinenka, misleći da se Litvinenko s Lugovojem susreo nakon sastanka sa Scaramellom, sada istragu usredotočuju na Lugovoja, jer im se on čini ključnom osobom u raskrinkavanju tog misterija. I Lugovoj je neznatno kontaminiran polonijem, a istražitelji žele ustanoviti kako se to dogodilo. Pretražujući posebnim uređajima ostatke radioaktivnog polonija u Londonu, policajci su otkrili dvadesetak zagađenih lokacija, ali i tri aviona koji su letjeli od Londona do Moskve. Za istražitelje je posebno važno je li neki prostor bio zagađen prije 1. studenoga, kad je polonij ušao u Litvinenkovo tijelo. Sunday Times piše da su otkrili barem jednu lokaciju gdje ima polonija, a čvrste su indicije da je to mjesto zagađeno prije 1. studenoga. To je londonski hotel “Sheraton Park Lane”. A s tim hotelom bio je povezan jedino Lugovoj, i to prije 1. studenoga, pa je istražiteljima sada tako sumnjiv.

Poput Litvinenka, i Lugovoj je bivši agent ruske tajne službe. On se 1997. zaposlio na televiziji ORT u vlasništvu tajkuna Borisa Berezovskog, gdje je upoznao Litvinenka, koji je nešto kasnije počeo raditi za Berezovskog. Ostali su prijatelji i kad je Litvinenko otišao u izgnanstvo u London, a Lugovoj je u Rusiji poprilično zaradio kao vlasnik zaštitarske tvrtke, ulažući i u razne druge poslove. Često je putovao i u London i sklapao poslove s tamošnjim tvrtkama iz sigurnosne sfere, mnogo se puta sastao i s Litvinenkom, s kojim je navodno htio ući u neke poslove i koji mu je pomagao pri uspostavljanju kontakata s britanskim privatnim tvrtkama.

Prema policijskoj rekonstrukciji, Lugovoj je u drugoj polovini listopada tri puta putovao u London, što je i sam potvrdio. Prvi je put doputovao 16. listopada avionom kompanije Transareo s poslovnim partnerom Dmitrijem Kovtunom i odsjeo u hotelu “Parkes” u četvrti Knightsbridge. Bilo je to trodnevno poslovno putovanje. Tada se dvaput sastao i s Litvinenkom, a jednom su i ručali, u restoranu “Itsu”. Drugi put je doputovao u London 25. listopada avionom British Airwaysa, ponovo na tri dana, i odsjeo u hotelu “Sheraton Park Lane”. Tada se dvaput susreo s Litvinenkom, a 28. listopada se avionom British Airwaysa vratio u Moskvu.

Treći put je doputovao iz turističkih razloga. Poveo je suprugu i sina na nogometnu utakmicu Lige prvaka između Arsenala i moskovskog CSKA. S njima su putovali i njegovi poslovni partneri Dmitrij Kovtun i Vjačeslav Sokolenko. I brojni drugi navijači CSKA doputovali su u London avionom British Airwaysa 31. listopada, odsjeli u hotelu “Millennium”, gdje su se Lugovoj, Kovtun i navodno Sokolenko na dan utakmice 1. studenoga susreli s Litvinenkom, ali se točno vrijeme tog sastanka ne zna.

Pouzdano se pak zna da je Litvinenko otrovan 1. studenoga, da prije tog datuma u njegovu organizmu nije bilo tragova polonija, što se može zaključiti jer mu je pozlilo toga dana navečer, ali i provjerom pomoću detektora radioaktivnosti na mjestima koja je posjećivao prije. Također se pouzdano zna da, nakon što je otrovan, nije posjetio “Sheraton Park Lane”. Samo se u foajeu, tri dana prije trovanja 28. listopada, sastao s Lugovojem. Ali u tom je hotelu otkriven radioaktivni polonij, i to ne samo u foajeu, nego i u sobama na osmom katu, na koji Litvinenko nije zalazio, ali na kojem je od 25. do 28. listopada odsjeo Lugovoj. I on je zagađen radioaktivnošću, kudikamo manje nego Litvinenko, ali se ne zna kad se to dogodilo. Radioaktivnost je otkrivena i na avionima tipa Boeing 767 British Airwaysa koji su letjeli između Londona i Moskve, kojima je i Lugovoj letio u London 25. i 31. listopada te se njima vraćao u Moskvu. Britanski istražitelji sada vjeruju da je polonij unesen u London između 25. i 28. listopada, da s tim neke veze imao Lugovoj.

ALEKSANDAR LITVINENKO, bivši KGB-ovac otrovan u LondonuALEKSANDAR LITVINENKO, bivši KGB-ovac otrovan u LondonuMoguće je da nije Lugovoj prenosio polonij u London, nego netko tko je putovao s njim. Čak se nagađa da je Litvinenko trebao biti otrovan prilikom prethodnog Lugovojeva boravka u Londonu, između 25. i 28. listopada, te je tada već u nekoj od soba hotela “Sheraton Park Lane” bio pripremljen polonij, izvađen iz nepropusnog kontejnera, pa je nekoliko soba tog hotela kontaminirano. Možda se tada moralo odustati od trovanja pa je polonij negdje u Londonu pohranjen do sljedeće prilike, nekoliko dana poslije, do utakmice Arsenala i CSKA. Brojni moskovski navijači stigli su u London, a među njima možda i ubojice. Sada se istražuje je li Lugovoj bio jedan od njih. On tvrdi da nije lud da vlastiti život ugrožava polonijem, a posebno ne živote svoje supruge i djece koji su tada bili s njim.

Britanski detektivi imat će o čemu razgovarati s Lugovojem, Kovtunom i Sokolenkom. S Lugovojem će razgovarati i o misterioznom trovanju 23. studenoga u Irskoj, dan prije Litvinenkove smrti. Otrovan je nekadašnji Lugovojev poslodavac, bivši ruski premijer Jegor Gajdar, kojem je strašno pozlilo dok je na jednom irskom sveučilištu držao predavanje o svojoj najnovijoj knjizi. Lugovoj je nekoć bio šef Gajdarove sigurnosti, a navodno je s njim sve dosad održavao veze.

Gajdar, koji je u svom kratkom, šestomjesečnom premijerskom mandatu 1992. u Rusiji ukinuo komunističku plansku privredu i uveo kapitalističku, tržišnu, posljednjih mjeseci diljem svijeta promovira svoju novu knjigu “Smrt jednog imperija: pouke iz suvremene Rusije” o sadašnjem političkom i ekonomskom stanju u Rusiji. On je 23. studenoga iz Moskve preko Budimpešte doputovao u Dublin, gdje je prespavao. Drugog jutra odvezli su ga autom do gradića Maynootha 20-ak km zapadno od Dublina na Nacionalno sveučilište Irske da na katedri za povijest održi predavanje. Organizatorica predavanja Ekaterina Genieva poslije je ispričala da joj se Gajdar žalio još za doručkom da se loše osjeća. Pred studentima je govorio deset minuta, a tada je prekinuo i napustio pozornicu. Genieva je pošla za njim i našla ga kako leži na podu u nesvijesti i krvari iz usta. Pozvala je hitnu pomoć. On je došao k svijesti za 35 minuta. Prevezen je u bolnicu u dublinskoj četvrti Blanchardstown. Testovi nisu otkrili ništa neobično pa su pretpostavili da je samo pojeo nešto pokvareno. Drugog jutra Gajdar se vratio avionom u Moskvu, ali kod kuće mu je opet pozlilo. Prema tvrdnjama njegove kćeri Marije, nesvjestica je trajala tri sata. Hitno je prebačen u bolnicu, liječnici su mu spasili život, ali je ostao u bolnici jer mu je i dalje jako loše. Ni detaljne pretrage nisu otkrile uzrok pa su liječnici te moskovske bolnice obznanili da sumnjaju da je Gajdar otrovan dosad nepoznatom tvari i da mu je život ugrožen.

Ta je vijest izazvala konsternaciju, posebno stoga što je stigla baš kad je, otrovan radioaktivnim polonijem 210, u Londonu u strašnim mukama umro Litvinenko, pa se u prvi mah posumnjalo da su ta dva slučaja povezana. Ruska policija smjesta je pokrenula opsežnu istragu. Strogo je povjerljiv podatak u kojoj je bolnici Gajdar, navodno pod 24-satnom stražom.

Njegova kći Marija, politička aktivistica, vodi liberalnu omladinsku organizaciju koja je vrlo kritična prema vladi Vladimira Putina. Ona je alarmirala rusku i svjetsku javnost. Anatolij Čubais, sada predsjednik ruske državne energetske kompanije, nekoć visoki vladin funkcionar i Gajdarov kolega iz vremena kad je Gajdar provodio korjenite ekonomske promjene, izjavio je na ruskoj državnoj televiziji da je najvjerojatnije “Gajdar bio cilj namjernog trovanja, pokušaja ubojstva”, te je prvi taj slučaj povezao dva prethodna ubojstva, novinarke Ane Politkovskaje u Moskvi i Litvinenka u Londonu. Upozorio je da se “linija atentata na Polikovskaju, Litvinenka i Gajdara savršeno uklapa u retoriku onih ljudi koji već otvoreno govore o potrebi nasilne, neustavne smjene vlasti u Rusiji”. Čubais je dodao da po njegovu mišljenju iza tog slijeda dramatičnih događaja ne stoji ruska država.

Neki ruski, ali i sve brojniji zapadni analitičari smatraju da je taj niz atentata dio pokušaja moćnih ljudi iz ruskih sigurnosnih službi, koji su se oteli Putinovoj kontroli, da destabiliziraju državu, samog Putina i tako spriječe Putinovu namjeru da nastavi kontrolirati zemlju i nakon što završi svoj drugi mandat preko nasljednika kojeg će sam odrediti.

Trovanje Gajdara, ako se pokaže da je ono zaista pokušaj atentata, otvara zanimljiva pitanja. U biografiji tog nekadašnjeg ruskog premijera teško bi se mogao naći motiv zašto bi ga netko htio otrovati. Gajdar je 1991. ušao u Jeljcinovu vladu kao ministar ekonomskog razvoja, a u travnju 1992. postao je ministar financija. Jeljcin ga je ovlastio za duboke ekonomske reforme.

Jeljcin je u lipnju 1992. zadržao samo mjesto predsjednika Ruske Federacije, a premijerski položaj ustupio je 36-godišnjem Gajdaru i doveo iz SAD-a slavnog mladog ekonomskog stručnjaka Jeffreyja Saschsa da pomogne u političkoj reformi. Krajem proljeća i početkom ljeta povučeni su glavni potezi privredne reforme. Gajdar je ukinuo kontrolu cijena, potpuno napustio planiranje privrede i drastično smanjio subvencije nerentabilnim poduzećima. Ti potezi dramatično su uzdrmali rusko društvo, otvorili mogućnosti poduzetnicima, donijevši i mnogo negativnih posljedica, osiromašenje, veliku nezaposlenost, kriminal i političku reakciju.

Protiv Jeljcina otprije su bili bivši komunisti, koji su tada još djelovali u u sovjetskom parlamentu pod kapom preimenovanih stranaka u tzv. lijevom opozicijskom bloku. Protiv njega su bili i ruski nacionalisti u desnim strankama, kojih je također bilo mnogo, od pravoslavnih tradicionalista i monarhista do otvorenih fašista, koji su činili veliku koaliciju tzv. “Patriotskih snaga”. Lijeva i desna opozicija zajedno su htjele srušiti Jeljcina ili barem Gajdarovu vlade. Tadašnji ruski parlament - Kongres narodnih deputata - sastajao se dva puta godišnje i imao vrlo široke ovlasti. U njemu su dominirale lijeva i desna opozicija. Prema planu Kongres narodnih deputata trebao se sastati prvih dana prosinca. Opozicija se pripremila da zaustavi reforme, smijeni Gajdara i krene na Jeljcina.

Iako više nije izravno sudjelovao u provedbi ekonomskih reformi, opća je ocjena da je on zapravo stvarni otac ruskih reformi, jer je u kratkom razdoblju koje je proveo u vladi povukao ključne i najhrabrije poteze, nakon kojih povratka više nije bilo. Njegove ideje razradili su drugi ekonomisti istog usmjerenja, kao Čubais, koji je bio vrlo utjecajan u Jeljcinovoj vladi. Posljednjih godina o Gajdaru se malo više pisalo tek posljednjih mjeseci zbog knjige o sadašnjem stanju u Rusiji. Neki su očekivali da će biti jako kritičan prema Putinu, koji je počeo vraćati elemente državne intervencije u privredu, ali Gajdar je napisao da je ekonomska situacija u Putinovoj Rusiji bolja od ranijih procjena. Bio je kritičan jedino prema demokratskim standardima. Motivi njegova navodnog trovanja stoga nisu lako objašnjivi. Ako između trovanja Aleksandra Litvinenka i Jegora Gajdara postoji neka mistriozna veza, onda Čubaisova sumnjaa o pokušaju destabilizacije Rusije dobiva na vjerodostojnosti.

--

Sumnja na bivšem KGB-ovcu

Najsumnjiviji akter priče o trovanju Litvinenka trenutno je njegov poznanik Andrej Lugovoj, bivši KGB-ovac i biznismen. On se susreo s Litvinenkom na dan kad je ovaj otrovan, ali je u više navrata boravio u Londonu prethodnih tjedana. Što je najsumnjivije, boravio je od 25. do 28. listopada u hotelu Sheraton Lane Park, u koji Litvinenko nije zalazio, ali su ondje nađeni tragovi polonija.

OTAC EKONOMSKIH REFORMI U RUSIJI

Tko je otrovani Jegor Gajdar

JEGOR GAJDAR pronađen je 23. studenoga u Dublinu u nesvijesti kako krvari na ustaJEGOR GAJDAR pronađen je 23. studenoga u Dublinu u nesvijesti kako krvari na ustaJegor Gajdar se rodio 19. ožujka 1956. u židovskoj obitelji u Moskvi. Obojica njegovih djedova bili su književnici. Djed po ocu sudjelovao je kao mladić u Oktobarskoj revoluciji i potom pisao knjige za djecu u kojima ju je veličao. Bio je privilegirani član sovjetske nomenklature pa je njegova obitelj dobro živjela. Tako je i mladi Jegor Gajdar mogao putovati u inozemstvo i kod kuće imati knjige koje velikoj većini njegovih vršnjaka nisu bile dostupne. Na njega je posebno utjecala “Nova klasa” jugoslavenskog disidenta Milovana Đilasa, u kojoj je prokazao komunističku, pa i sovjetsku nomenklaturu, kojoj je pripadala i Gajdarova obitelj. Snažno ga se dojmila i knjiga o tržišnoj privredi klasičnog engleskog ekonomista Adama Smitha. S odličnim ocjenama 1978. je u Moskvi završio studij ekonomije, dvije godine poslije obranio je i magisterij, a potom i doktorirao. Bio je istraživač u moskovskim ekonomskim institutima, a od 1987. do 1990. bio je urednik u Komunistu, organu sovjetske komunističke partije. U to vrijeme on je već uvelike sumnjao u komunističku ideologiju, osobito u ekonomiji.

Kao ekonomski istraživač počeo je shvaćati da sovjetska ekonomija nema budućnosti i o tome razgovarao s mlađim kolegama. Upozoravali su jedan drugoga na zanimljive statističke podatke, izmjenjivali literaturu. Nakon što je na čelo SSSR-a početkom 1985. došao Mihail Gorbačov i počeo poticati reforme (“glasnost” i “perestrojka”), ti su mladi ljudi pomislili da su moguće veće reforme u privredi pa su o tome održali tajni seminar. Okupili su se u potpunoj konspiraciji u kolovozu 1986. napuštenom sanatoriju u mjestu Zmejnaja gora blizu Lenjingrada i shvatili da se slažu kako treba napustiti sovjetsku plansku privredu i u SSSR uvesti tržišnu ekonomiju. Osim Gajdara tu je bio i Anatolij Čubais. Iako oni nisu očekivali velike političke potrese, predvidjeli su da njihovoj zemlji predstoje neizbježne velike ekonomske reforme i u toj procjeni nisu pogriješili.

Gorbačovljeve reforme počele su - iako on to nije želio - nagrizati političku stabilnost sovjetskog režima pa je 1991. Ruska Federacija postala samostalna država na čelu s bivšim moskovskim komunističkom vođom Borisom Jeljcinom. Jeljcin je htio što prije u Ruskoj Federaciji demontirati komunistički sistem. To je u političkoj sferi vrlo brzo učinio dekretima o uvođenju višestranačja, ali je to bilo mnogo teže u ekonomiji, koja je još funkcionirala uz pomoć državnog plana i reguliranih cijena. Odvažni Jeljcin u svoju vladu počeo je uvoditi mlade ekonomiste koji su zagovarali uvođenje tržišne kapitalističke privrede. Tako je i Gajdar 1991. ušao u Jeljcinovu vladu kao ministar ekonomskog razvoja, a u travnju 1992. postao je ministar financija. Jeljcin ga je ovlastio za duboke ekonomske reforme.
Jeljcin je u lipnju 1992. zadržao samo mjesto predsjednika Ruske Federacije, a premijerski položaj ustupio je 36-godišnjem Gajdaru.

On je svojim reformama dirnuo u najosjetljiviju točku ruske vlasti, u gubernatorsku mrežu provincijskih moćnika koji su uvijek dominirali ruskom unutrašnjošću, još od doba carske Rusije, preko Staljinova SSSR-a, pa do tadašnje Jeljcinove države. Rusija je ogromna zemlja s još uvijek lošim komunikacijama i golemom lokalnom birokracijom, koja je uvijek više živjela od lokalnih moćnika i privrednih resursa nego od nacionalnih. Nekoć su temelje te vlasti činili veleposjednici, a svaki put kad je neki moćnik iz Moskve pokušavao centralizirati zemlju, dizali su se na ustanak, poput boljara za vrijeme Ivana Groznog. U Jeljcinovo doba situacija se ponavljala, samo se sada nisu bunili veleposjednici nego tzv. industrijalisti.
To su bili oni koji su u Jeljcinovoj Rusiji činili temelje tih zaostataka gubernijsko-komunističke vlasti, lokalni provincijski funkcionari i direktori velikih tvornica i kombinata, najvećim dijelom vezanih uz ogromni ruski vojno-industrijski kompleks, koji je smrtonosno ranjen prestankom hladnog rata, nestankom bipolarnog svijeta, nužnim smanjenjem ruske vojske te Jeljcinovim reformama prema kojima nema subvencija za nerentabilne tvornice ni spasa za tvornice koje uništava tržišna utakmica. Ti provincijski moćnici s tim se nisu htjeli pomiriti pa su počeli silan pritisak na Jeljcina. Dvije tisuće direktora poduzeća vezanih uz vojno-industrijski kompleks održale su 13. kolovoza u Moskvi kongres, osnovali “Industrijski savez” te zatražili smjenu premijera Gajdara. Jeljcin je bio prisiljen popuštati. Gajdar je ostao još neko vrijeme na vlasti, ali reforma se počela napuštati. Sachs je u listopadu 1992. u emisiji “Moneyline” na CNN-u otkrio da je Jeljcin morao popustiti u financijskoj sferi i dopustio veliku emisiju novca kako bi spasio ugrožene dijelove vojno-industrijskog kompleksa. Mjesečna inflacija u Rusiji dosegnula je 30 posto, novčana masa u tri se mjeseca udvostručila, Rusija je krenula prema hiperinflaciji, što pri takvom siromaštvu ne utječe dramatično samo na privredu, nego je i najava socijalnog bunta.

U takvoj atmosferi ruski parlament odbio je potvrditi Gajdara za premijera te je on u prosincu 1992. morao otići a na njegov položaj imenovan je bivši sovjetski naftni funkcionar Viktor Černomirdin, koji je usporio reforme, ali ipak nije uspio poništiti ono što je Gajdar već uveo. Gajdar je još neko vrijeme bio zamjenik premijera, ali je od 1994. djelovao kao neovisni ekonomski savjetnik, a jedina veza s politikom bila mu je da je nekoliko godina bio član parlamenta na listi Stranke demokratskog izbora, koju je sam osnovao.

email to: Maroje Mihovilović

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika