BAKER I HAMILTON Šefovi dvostranačke komisije za Irak, bivši ministar vanjskih poslova i bivši dugogodišnji zastupnik u KongresuZa američkog predsjednika Georgea W. Busha izvještaj o Iraku, što ga je podnijela dvostranačka komisija koju je vodio nekadašnji američki ministar vanjskih poslova i veliki prijatelj njegova oca James Baker, prava je katastrofa. Ako čovjek tako prijateljskih namjera prema obitelji Bush s toliko argumenata u pokroviteljskom stilu stane iza izvještaja koji je u gotovo svim elementima kritičan prema Bushovoj politici u Iraku, to i ne može biti ništa drugo nego katastrofa. Ocjene koje je Baker s još devetero članova komisije iznio o situaciji u Iraku razaraju cjelokupnu Bushovu politiku i nemoguće je da se ona nastavi. Baker Busha kritizira poput strogog strica kojem je taj mučan posao prepustio prema sinu bolećivi otac. A mlađi Bush ispao je poput zločestog dječaka koji je razbio prozor. Tako je tu situaciju u Washington Postu prikazao karikaturist Pat Oliphant.

Bakerovu komisiju, Iraq Study Group, u ožujku je osnovao Kongres od pet republikanaca i pet demokrata. Iako tu analitičku skupinu za Irak novinari nazivaju Bakerovom komisijom, jer je James Baker, ministar vanjskih poslova od 1989. do 1992., u njoj najistaknutiji, ponegdje su je zvali i Baker-Hamiltonova komisija, jer je uz Bakera njen supredsjednik i demokrat Lee Hamilton, bivši utjecajni kongresnik iz Indiane, član Predstavničkog doma od 1965. do 1995.

Republikanski članovi tog povjerenstva bili su, osim Bakera, bivša sutkinja Vrhovnog suda Sandra O’Connor, bivši ministar vanjskih poslova Lawrence Eagleburger, bivši ministar pravosuđa Edwin Meese i bivši senator iz Wyominga Alan Simpson, a demokratski bivši ministar obrane William Perry, bivši šef stožera Bijele kuće Leon Panetta, bivši senator James Robb i Vernon Jordan, poslovni čovjek i prijatelj Billa Clintona. Bili su tu i bivši šef CIA-e Robert Gates i bivši gradonačelnik New Yorka Rudolph Giuliani, ali je Giuliani izišao u svibnju zbog drugih dužnosti, pa ga je zamijenio Meese, a Gates u listopadu, jer ga je Bush imenovao ministrom obrane, pa ga je zamijenio Eagleburger.

Oni su devet mjeseci razgovarali sa 160 raznih stručnih svjedoka, boravili nakratko i u Iraku, proučili gomilu dokumenata. Na kraju su objavili dokument na 160 stranica sa 79 preporuke vladi o Iraku: “Situacija u Iraku je teška i stalno se pogoršava. Bude li se i dalje pogoršavala, posljedice mogu biti opake. Skliznuće u kaos može izazvati kolaps iračke vlade i humanitarnu katastrofu. Hitno treba promijeniti politiku. I naši prijedlozi imaju nedostataka, ali čvrsto vjerujemo da su najbolja strategija i taktika za pozitivan ishod u Iraku i cijelom području.”

Najvažnije preporuke odnose se na vanjsku politiku i na razvoja prilika u Iraku. Bakerova komisija predlaže veliki zaokret od autističkog oslanjanja samo na američku vojnu silu. Tvrdi se da SAD mora pregovarati s dva najvažnija iračka susjeda, Sirijom i Iranom: “Susjedi Iraka i ključne zemlje unutar i izvan regije trebale bi formirati grupu za podršku kako bi ojačale sigurnost i nacionalnu pomirbu u Iraku. SAD neće postići svoje ciljeve na Bliskom istoku ako ne počne rješavati arapsko-izraelski sukob i ne bude radio na regionalnoj stabilnosti. SAD mora u vezi s arapsko-izraelskim sukobom pokrenuti novi i snažni mirovni napor, uključujući i izravne razgovore između Izraela, Libanona, Sirije i Palestinaca, koji priznaju pravo Izraela da postoji. SAD mora pružiti dodatnu političku, ekonomsku i vojnu pomoć Afganistanu ako počne povlačiti svoje snage iz Iraka.”

Supredsjednici povjerenstva uz izvještaj su objavili i svoje pismo javnosti u kojem se kaže: “Sve opcije još nisu potrošene. Uvjereni smo da se još može pokrenuti nova politika koja bi Iraku pružila priliku da izgradi bolju budućnost. U našem izvještaju jasno se kaže da iračka vlada i irački narod moraju također raditi na izgradnji stabilne budućnosti. Ono što mi preporučujemo zahtijeva jaku političku volju i suradnju američke izvršne i zakonodavne vlasti. Uspjeh ovisi o tome hoće li se na pitanju Iraka postići jedinstvo američkog naroda u ovo doba političke polarizacije.”

KARIKATURA Pata Oliphanta prikazuje Georgea H. W. Busha i suprugu Barbaru kako brane svog tvrdoglavog sinčića pred prijateljima, dok stric Baker dječačića Georgea W. Busha gura da pokrene neku novu politiku, a ovaj se duri prekriženih ruku. U kutu slike predsjednički pas Barney nudi se da ugrize predsjednika Za Busha u tom izvještaju nije najgore to što su ga Baker i suradnici pozvali da promijeni politiku u Iraku, nego što ga je tih desetero ljudi pozvalo da promijeni svoj odnos prema politici uopće. To je bio drugi poziv Bushu u dva dana da prekine autističku, autoritarnu, samozadovoljnu politiku neobaziranja na tuđa mišljenja. Na to ga je dan prije objavljivanja izvještaja pozvao Robert Gates, bivši direktor CIA-e i bivši član Bakerove komisije, novi ministar obrane, također prijatelj obitelji Bush.

Gates je postao ministar obrane nakon što je njegov prethodnik Donald Rumsfeld početkom studenoga dao ostavku, a mjesec dana poslije došao je svjedočiti pred senatski Odbor za vojsku koji mora potvrditi njegovo imenovanje. U tom svjedočenju pokazao je da je spreman priznati iračku realnost, prihvatiti nove ideje i dogovarati se i s republikancima i s demokratima o političkim i vojnim opcijama. Senatorima se posebno svidjelo to što je odbacio Rumsfeldovu vojnu doktrinu i političku strategiju. Gates je dao do znanja da nije samo još jedan novi poslušnik predsjednika Busha. Pred senatorima je iznio ocjene koje se bitno razlikuju od njegovih. Na pitanje hoće li imati hrabrosti suprotstaviti se Bushu ako se s njim ne bude slagao, Gates je dao do znanja da je prihvatio položaj ministra obrane samo zato što mu je zajamčeno da će moći neovisno djelovati. Ipak, napomenuo je, politiku će voditi Bush.

Senatori su saslušali njegove ocjene da je u invaziji na Irak bilo premalo vojnika, da se sad ne smije odrediti točan datum povlačenja iz Iraka, jer zemlju prije toga treba stabilizirati kako ne bi planuo opći građanski rat, a to se ne može postići uz čvrste rokove povlačenja jer će američke trupe u smanjenom broju morati još dugo biti u Iraku. Govorio je o potrebi suradnje s Iranom i Sirijom u nalaženju rješenja za Irak, kako bi se učvrstila vlada koja će moći kontrolirati zemlju te SAD-u biti saveznica u ratu protiv terorista. Rekao je da SAD ne smije napasti Iran, iako razvija nuklearno oružje, jer bi to moglo imati loše posljedice za SAD. Svi ti stavovi uvelike se slažu s Bakerovim izvještajem.

Gates je procijenio da će rat protiv terorizma trajati dugi niz godina, možda cijelu jednu generaciju, te da u tom ratu SAD mora primijeniti iskustva stečena u pola stoljeća sučeljavanja s komunističkim Sovjetskim Savezom. Podsjetio je da su sve vodeće američke političke snage na početku tog razdoblja postigle široki konsenzus o odnosu prema SSSR-u te je na toj suglasnosti SAD izgradio konzistentnu politiku čak devetorice uzastopnih predsjednika, neovisno o stranačkoj pripadnosti. On se založio da se i u vezi s ratom protiv terorizma postigne opća suglasnost o osnovnoj doktrini, a s tim su se složili svi senatori. Predsjednik Odbora za vojsku republikanac John Warner pozvao je Gatesa da se o ratu protiv terorizma i situaciji u Iraku dogovara i s demokratima, koji će sljedećeg mjeseca preuzeti vođenje Kongresa.

Do prošlomjesečnih izbora za Kongres, dokad su ga kontrolirali republikanci, Bushova administracija nije se obazirala na Kongres. Osornost Bushove administracije toliko je iritirala i umjerene republikanske senatore da su zajedno s demokratima u nekim pitanjima glasovali protiv Busha.

Bush se tvrdoglavo i autistički ponašao u svemu, ne samo u pitanju Iraka. Nije slušao nikoga osim nekolicine najbližih suradnika, kreatora neokonzervativne politike, u prvom redu potpredsjednik Dicka Cheneyja i Rumsfelda, koji su zapravo kreirali ukupnu politiku vlade. Njih su dvojica bili Bushu intelektualno nadmoćni i neusporedivo iskusniji od njega, koji je bio samo izvršitelj njihovih zamisli.

Rumsfeld je kreirao Bushovu politiku na svjetskoj sceni, Cheney na unutarnjoj. Ni u jednoj ni u drugoj Bush se po uputama Cheneyja i Rumsfelda nije obazirao ni na koga, ignorirao je savjete saveznika, nije htio razgovarati s protivnicima, nije slušao nikakva upozorenja stručnjaka, jer su ga Cheney i Rumsfeld uvjerili da je Amerika dovoljno moćna da može svoju volju nametnuti bilo komu. U SAD-u se nije obazirao na Kongres, na stavove građanskih udruga, na medije, provodeći desničarski program u svim elementima socijalne politike, i kad je riječ o ekologiji, i o matičnim stanicama, i o brizi za mlade, te je podijelio naciju kao malo koji predsjednik prije njega.

Bakerova komisija bavila se formalno samo Irakom, ali je pritom secirala Bushovu vanjsku politiku i u zaključcima i preporukama pokazala kako je Bushov sveukupni način kreiranja i vođenja politike pogrešan. Izvještaj Bakerova povjerenstva kritika je ukupnog Bushova političkog stila, osuda cijelog njegova predsjedništva. On upozorava na najtežu unutarnjopolitičku posljedicu njegove politike, duboku podjelu SAD-a, koja je za šest godina njegove vlasti nastala ne samo s obzirom na Irak, nego i s obzirom na sva druga pitanja.

U Bakerovu izvještaju ima mnogo za Busha neugodnih ocjena, ali najgora je ta da je podijelio zemlju. Cijeli je izvještaj za njega neugodan jer su Baker i njegovi kolege demontirali cijelu njegovu politiku. Teška je i ocjena da se “sadašnji kurs u Iraku ne smije nastaviti”. To je najgore moguće dezavuiranje vjerodostojnosti predsjednika, jer je Bush sve do sada govorio kako “nema alternative nego da se nastavi dosadašnjim kursom”, tvrdeći kako SAD u Iraku pobjeđuju.

Bush je u Bijeloj kući saslušao članove komisije i rekao da će njihove preporuke “ozbiljno razmotriti” kad će se odlučivati “kako ići naprijed”, što je nova fraza koju Bush odnedavno stalno ponavlja. Iz krugova oko Busha se prije Bakerova izvještaja čulo da će Bush taj izvještaj “uzeti na znanje”, ali neće postupati prema njemu jer ga na to ništa ne obvezuje, nego će manje-više nastaviti kao i prije. Nakon što je Bakerov izvještaj dobio golem publicitet i podršku američkih medija, koji ga - uz desničarske iznimke - hvale kao poticaj Bushu za opću promjenu kursa, teško da će ga Bush moći ignorirati. Utjecajni politički komentator TV mreže CBS Bob Schieffer predvidio je da će Bush sljedećih dana davati izjave u kojima će se distancirati od izvještaja, ali će prije Nove godine održati govor naciji o Iraku u kojem će preuzeti sve Bakerove preporuke.

--

Bez roka za povlačenje

Bakerovo povjerenstvo veliku je pozornost posvetilo situaciji u Iraku: borbene akcije protiv pobunjenika moraju preuzeti sami Iračani, a američki vojnici trebaju djelovati samo kao instruktori. Irak mora ostati jedinstvena država, a naftni prihodi moraju biti dostupni svim etničkim i vjerskim zajednicama: “Misija američkih trupa u Iraku više ne bi trebala biti borbena, ona bi se morala pretvoriti u misiju podrške iračkoj vojsci koja bi preuzela borbene funkcije. Do početka 2008., ako se u sigurnosnoj sferi u Iraku ne dogodi nešto nepredvidljivo, sve američke borbene brigade koje nisu nužne za zaštitu američkih snaga mogle bi biti izvan Iraka. SAD se ne smije obvezati da će beskrajno držati brojne trupe u Iraku. Iračka vlada mora znati da će američki vojni, borbeni angažman u jednom trenutku prestati. Točan datum kad će to biti ne treba najavljivati.”

email to: Maroje Mihovilović