Ivan Grujić prikuplja i dokaze o ratnim zločinima tako da je svjedočio u Haagu na suđenju Slobodanu Miloševiću, Mili Martiću i Veselinu Šljivančaninu“Nije mi drago kada nas ljudi doživljavaju isključivo kao ekipu koja samo iskapa posmrtne ostatke. Stvar je u tome da je naša uloga vrlo važna i u procesuiranju ratnih zločina jer prikupljamo materijalne dokaze koji pomažu u procesuiranju krivaca. A to je opet povezano s povratkom izbjeglica, jačanjem odnosa s međunarodnom zajednicom, ali i normalizacijom odnosa sa susjednim državama u regiji”, rekao je pukovnik Ivan Grujić, načelnik Uprave za zatočene i nestale u Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Grujić sa suradnicima 13 godina otkriva masovne grobnice iz kojih je dosad identificirano nekoliko tisuća žrtava velikosrpske agresije. O rezultatima svjedoči podatak da, iako je podređen Vladi, ostao je na funkciji, makar su se u međuvremenu promijenila četvorica premijera. Nedavno je dobio i godišnju nagradu Hrvatskog helsinškog odbora, uz obrazloženje kako mu se dodjeljuje “za zaštitu i promicanje ljudskih prava u djelovanju organa vlasti koji nadilaze profesionalne obveze”. Kaže da nije očekivao to priznanje, međutim ono pripada i suradnicima, među kojima su i mnogi vrhunski znanstvenici. Njegov posao je težak ne samo zato što se uglavnom suočava s posljedicama ratnih zločina i žrtvama, nego i zbog politizacije koja prati nestale i zatočene. U HHO-u su procijenili kako Grujić radi važan posao koji pridonosi smanjivanju ratnih šteta pa i međunacionalnoj pomirbi u ovim krajevima.

Ivan Grujić je kriminalist i tijekom rata je bio zaposlen u Službi za zaštitu ustavnog poretka. Od 1993. je u Zagrebu, gdje je postavljen na čelo Komisije za zatočene i nestale, a sada je i jedan od pomoćnika Jadranke Kosor.

NACIONAL: Koliko je poznato, više puta ste svjedočili na suđenjima pred Haaškim tribunalom.
- Sudjelovao sam u tri postupka, na suđenju Slobodanu Miloševiću, zatim Mili Martiću, te Vukovarskoj trojci, Veselinu Šljivančaninu, Mili Mrkšiću i Miroslavu Radiću. Bio sam svjedok Tužiteljstva jer se kroz sve te optužnice provlači i posao koji obavljam, od razmjene ratnih zarobljenika, preko činjenice da je na području SR Jugoslavije i okupiranih dijelova Hrvatske postojao sustav logora kojima se upravljalo iz Beograda.

NACIONAL: Kada ste se počeli baviti tim poslom?
- U svibnju 1993., radio sam u Sigurnosno-informativnoj službi (SIS) i pozvao me tadašnji načelnik Miro Međimurec te rekao da stupam na novu dužnost. Dodao je kako ću to raditi kraće vrijeme dok ne obavimo neke zamjene zarobljenika, a zatim me uputio Mati Graniću, potpredsjedniku Vlade zaduženom za humanitarna pitanja. Poslije razgovora s Granićem prihvatio sam organizaciju razmjene jer u to vrijeme je neprijateljska strana držala neke za nas važne ljude, poput pripadnika Somborske skupine ili grupe Žarka Tole, generala HV-a, koji je sa svojim suborcima zarobljen na južnom ratištu. Prije mojeg dolaska razmijenjeno je 4000 naših ljudi, a tada je odlučeno da se u sastavu Vlade osnuje Komisija za zatočene i nestale, koja će nastaviti cjelokupni posao. U međuvremenu smo počeli dobivati informacije o masovnim grobnicama, i tako sam na istoj funkciji ostao do danas.

NACIONAL: Ekshumacije su vrlo mučan posao?
- To nije lak posao ni meni niti mojim suradnicima. Stvorili smo Hrvatski model traženja nestalih osoba, a u njemu iznimnu ulogu ima prikupljanje informacija do kojih dolazimo iz različitih izvora direktno s terena. Tada odlazimo na teren i suočavamo se s najstrašnijom činjenicom, da su ljudi mrtvi, i počinje mučni dio posla, ekshumacije. Ali tada istodobno postižemo i svoj cilj jer shvaćamo da smo pronašli nekoga koga smo tražili 15 godina. Dosad smo ekshumirali 3528 žrtava, a od toga broja, u 85 posto slučajeva ili među 3023 osobe otkrili smo identitet žrtava, što je golem broj. Tijekom 1995. nestao je određeni broj hrvatskih državljana, a dosad smo ekshumirali 557 osoba od kojih smo identificirali njih 343. Želim reći da se nikad ne radi isključivo o pripadnicima iste nacionalnosti, tako da i 1995. nisu nestali samo Srbi, nego i građani drugih nacionalnosti.

SURADNJA Policija identifikaciju najlakše provodi kad obitelji žrtava prepoznaju neki od osobnih predmeta nađen s tijelomNACIONAL: Maksim Korač, koji je predsjednik srpske komisije za nestale, tražio je da identificirate 300 leševa s groblja u Kninu?
- Mi smo imali podatke o 270 tijela iz “Oluje” i tridesetak koja su pokopana još prije na kninskom groblju. Uglavnom, svi ti posmrtni ostaci su identificirani i sve smo obavili u skladu s pravilima struke.

NACIONAL: Jeste li otkrili kako su ti ljudi okončali živote nasilnom smrću?
- Jedan dio svakako jest, i to je dokazano. Njihovi predmeti su u našem Državnom odvjetništvu i o tome nema nepoznanica. Uostalom, obradu su uz nas radili i stručnjaci Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine. Drugo je pitanje pod kojim su okolnostima te osobe smrtno stradale, međutim to je posao policije i pravosuđa.

NACIONAL: Srpsko kulturno društvo Prosvjeta kritiziralo vas je da ne otkrivate sudbinu 900 nestalih Srba iz Hrvatske?
- Kako bismo prekinuli te spekulacije, odlučili smo istim metodama napraviti popis nestalih iz 1995, kako smo to radili s nestalim osobama iz razdoblja 1991. - 1992. Zatražili smo i pomoć komisija za nestale SR Jugoslavije i BiH, a akciju je tehnički proveo Međunarodni komitet Crvenog križa. Dobili smo precizne rezultate koje je ove godine verificirao i Hrvatski sabor, i prema kojem se kao nestale još uvijek vode 1122 osobe, a da se kao nestalo vodi i 930 osoba, pretežno srpske nacionalnosti, iz 1995.. Na zadnjem sastanku s delegacijom Srbije i Crne Gore tražili smo da se verificira to otkriće i oni su to prihvatili.

NACIONAL: Koliko se promijenilo ponašanje srpskih pregovarača u ovih 13 godina? Sredinom 90-ih su tvrdili da na njihovu teritoriju nema masovnih grobnica, a posljednjih godina su priznali da nisu govorili istinu.
- Mislim da sam 1995. prvi put iznio podatak da je na području njihove države tajno pokopano najmanje 300 naših ljudi. Idućih pet godina smo se dogovarali o otvaranju tog procesa. Tek 2000. pojavila se politička volja i počeo je proces ekshumacije, i do danas smo ekshumirali 262 posmrtna ostatka naših građana koji su bili u Srbiji. Dosad smo identificirali 57 naših žrtava. Kada smo počeli ekshumirati po Srbiji, pokazalo se da su među našim ljudima bili pokopani i njihovi vojnici, za koje su čitavo vrijeme tvrdili kako su nestali.

NACIONAL: Mislite li da otkrivanje grobnica i žrtava pridonosi normalizaciji odnosa između Hrvata i Srba, ili se tako produbljuju stare rane?
- Ovo nije samo humanitarni posao nego je vezan za procesuiranje ratnih zločina i obnovu. Iz vlastitog iskustva znam da u mjestima gdje se zna za sudbine nestalih osoba, u njima tenzije na neki način padaju. S druge strane, u Berku ili Sotinu još nisu riješeni ti problemi, i u njima su još uvijek snažne međunacionalne tenzije. Ovaj posao izravno utječe na povratak i suživot.

NACIONAL: Bili ste u grupi stručnjaka koji su prvi ušli u grobnicu na Ovčari. Što čovjek osjeća u tim trenucima?
- Ovčara je jedna od prvih i najveća grobnica koju sam vidio. Ekshumaciju je vodila međunarodna zajednica, i na neki način sam ponosan što sam bio u četveročlanom timu promatrača. Na tome mjestu osjetite strahopoštovanje prema tim žrtvama, nikada neću zaboraviti isprepletena tijela ljudi. Postavljate si milijun pitanja, što se tu dogodilo, koliko je užasa bilo na tome mjestu i s kakvim su se strahovima morale suočiti žrtve prije negoli su ih ubili. Ali u isto vrijeme, morate biti usredotočeni na svoj zadatak, a to je utvrđivanje tko su ti ljudi i što im se dogodilo. Tako se malo maknete od situacije u kojoj se nalazite.

NACIONAL: Prošle godine ste izjavili da imate informaciju prema kojoj se u okolici Vukovara nalazi još jedna masovna grobnica, možda čak veća od Ovčare?
- To je izjavio Ivan Pšenica, a ja sam rekao da se na području Ovčare možda nalazi još jedna grobnica. Imali smo indicije, ali nismo je pronašli. Mi još uvijek tragamo za šezdeset ljudi koji su zadnji put viđeni u vukovarskoj bolnici, a od tada im se gubi svaki trag.

NACIONAL: Pretpostavljam da je još teži trenutak susreta s roditeljima, kojima dajete definitivni dokaz da je njihovo dijete ubijeno.
- To je posebno teško, iako smo razvili i sustav pripreme obitelji kojima pružamo psihosocijalnu pomoć i informiramo ih što se može dogoditi. Na kraju ipak dođe trenutak kada pozivamo te obitelji i gasimo njihovu posljednju nadu. To su teški trenuci jer cijeli naš tim ovaj posao radi već 13 godina, i u tom razdoblju smo upoznali većinu ljudi koji traže svoje najbliže. Kada ih identificirate, svjedočite jako teškim situacijama i za njih i za nas.

NACIONAL: U lipnju ste pred istražnim sucem svjedočili o slučaju Glavaš. Što ste govorili?
- Ne smijem iznositi detalje svjedočenja jer sam po zakonu dužan šutjeti. Mogu reći da sam 1991. bio djelatnik Službe za zaštitu ustavnog poretka u Osijeku i zato me Tužiteljstvo pozvalo kao svjedoka.

NACIONAL: Jutarnji list je napisao da ste promijenili iskaz koji ste dali 2001. i sada znatno ublažili stav prema postupcima Branimira Glavaša i njegovih suboraca?
- Kazao sam da ne mogu komentirati, ali treba voditi računa o činjenicama. Kako mogu promijeniti iskaz kada je to bilo moje prvo pojavljivanje pred istražnim sudom u tom predmetu? Vrlo su zanimljivi razlozi zbog čega se spominje i moje ime, i vjerujem da će jednog dana biti jasno o čemu je riječ.

email to: Robert Bajruši