Objavljeno u Nacionalu br. 578, 2006-12-11

Autor: Sina Karli

LAVICE HRVATSKOG BIZNISA: JADRANKA IVČIĆ

Strategija čuvarice Kraša

JADRANKA IVČIĆ, članica NO i savjetnica za strateške projekte Kraša, govori o svojoj karijeri, životu i bitci za opstanak tvrtke 90-ih

UPORNOST I OPTIMIZAM dvije su osobine koje Jadranka Ivčić najviše cijeni, a jedina slabost koju priznaje ona je prema griottamaUPORNOST I OPTIMIZAM dvije su osobine koje Jadranka Ivčić najviše cijeni, a jedina slabost koju priznaje ona je prema griottamaKad je na skupštini dioničara Kraša u srpnju 2004. za člana Nadzornog odbora izabrana Jadranka Ivčić, nitko nije bio iznenađen. Već je godinama bila poznata kao menadžerica posebno osjetljiva na mijene u tom poduzeću. U Kraš je došla početkom 1994. za direktoricu službe uvoza, a godinu poslije postala je jedan od sedam izvršnih direktora, nedugo zatim i prva žena članica tročlane uprave, zadužena za koordiniranje marketinga, nabave i informatike. Danas je i savjetnica za strateške projekte.

“Imam dvojaku funkciju - tijesno surađujem s upravom na realizaciji nekih strateških projekata, a moram je i nadzirati”, kazala je uz smijeh u golemoj konferencijskoj dvorani na prvom katu upravne zgrade Kraša na Ravnicama gdje smo razgovarale. Na stolu ispred nas bile su poredane bajadere, griotte i ledene kocke, a kušala sam i najnovije čokolade. Kao da je Jadranka Ivčić znala da od svih čokolada na svijetu najviše volim Kraševe.

Proizvodno poslovni kompleks u koji se Kraš preselio iz središta grada, iz Branimirove ulice, početkom osamdesetih godina, sada na prvi pogled djeluje sivo. No zadržao je simpatični socijalistički štih, čemu pridonose i ljubazni ljudi na recepciji. Danas je to definitivno u suprotnosti s novim trendovima u uređenju interijera velikih kompanija i raskošnim menadžerskim uredima, no Kraš pobuđuje nostalgična sjećanja. Kraš se uspio oduprijeti svim prodorima stranog i domaćeg kapitala, koji su u proteklom desetljeću salijetali tu najpoznatiju tvornicu konditorskih proizvoda u regiji. Jadranka Ivčić ne krije da je sudjelovala u borbi protiv besramnih ponuda mnogobrojnih kupaca.

“Nismo dopustili da nas kupe za naš novac, kako se to obično događa. Što to oni imaju, a mi nemamo? Imamo i pamet i znanje i snažne brandove koji traju gotovo cijelo stoljeće. Kraš je sjajna tvrtka, iznimne socijalne osjetljivosti na koju smo ponosni, niske stope zaduženosti, s kvalitetnim proizvodima i velikom tradicijom. Odlučili smo zajedno s našim radnicima uzeti sudbinu u svoje ruke i svi smo danas jednako zainteresirani za razvoj kompanije. No nije bilo lako zadržati neovisnost.

Kad je 1994. hrvatska vlada raspisala tender za prodaju 33 posto Kraša u vlasništvu države, interes za kupnju iskazale su mnoge svjetske kompanije. Na kraju su ostala dva interesenta: Philip Morris i Stollwerck. Prvi je veliki američki koncern koji predstavlja mliječnu, prehrambenu i duhansku industriju. I kod nas se pokušalo formirati sličan koncern. Nadan Vidošević i danas žali što do toga nije došlo. Upozoravao je na potrebu udruživanja domaćih proizvođača da se očuva domaće tržište i da se ide u prodor u regiji.

Uvidjevši da se ne može boriti protiv državne odluke o prodaji i mnogobrojnih interesenata, vodstvo Kraša počelo je pregovarati s Philipom Morrisom koji se činio socijalno najosjetljivijim partnerom. U jesen 1994., dan prije nego što smo po isteku natječaja trebali potpisati ugovor, stigla je obavijest o odustajanju. Amerikanci su se uplašili ratnih operacija i na našu sreću, odnosno, na sreću naše države Kraš nije prodan. Jer 33 posto bi bilo prodano za 30 milijuna maraka, što je jako malo. Stollwerck kao drugi kandidat ponudio je ponižavajuću cifru za 33 posto od 10 milijuna maraka. Toliko vrijedi samo jedna od pedeset naših linija! Kraš jedini ima cjelokupnu konditorsku ponudu. Da je Stollwerck malo više ponudio, Kraš bi bio prodan. Država je od Kraša u proteklih 12 godina naplatila deseterostruko više samo na ime poreza. Da se ne spominje zaposlenost, ne samo naših 2500 radnika nego i satelitskih industrija.”
Jadranka Ivčić svoje prvo razdoblje u Krašu prekinula je zbog odlaska za direktoricu, članicu uprave Dinove, tvrtke koja je trebala spasiti Kutlinu Dionu.

“Predstavnici Vlade i tvrtke Gavrilović zamolili su me da vodim projekt koji je u startu imao loše prognoze. No uspjeli smo. U analima domaćega gospodarstva Dinova će ostati zapamćena kao konzorcij u kojem se prvi put udružilo pet prehrambenih lidera: Kraš, Gavrilović, Podravka, Lura i Vindija, koji su Dionu ‘oteli’ stečaju, sačuvali police za hrvatske proizvode i radna mjesta. Dva su katalizatora društvene ekonomije: banke i maloprodaja. Prodavši bankarski sektor i dopustivši meteorski ulaz stranih prodajnih lanaca, Hrvatska je ugrozila ono najdragocjenije, a to je proizvodnja. Zato je ideja da se spasi trgovački lanac poput Dione, nekad najjači u zemlji, bila pozitivna. Žao mi je što je ubrzo došlo do prodaje prvih udjela u Dinovi. Ostala su samo dva vlasnika. Restrukturiranje koje smo proveli prve godine, obnovivši 25 trgovina, nije se nastavilo odgovarajućim tempom, dijelom i zbog neispunjenja odluke Vlade o isplati 23.000.000 kuna iz stečajne mase. Nakon obavljene misije, nakon što je i Kraš prodao svoj udio u Dinovi, vratila sam se na Ravnice. Osjećaj kad vas zapahne miris čokolade na ulazu u zgradu, ne da se ni sa čim mjeriti”, rekla je Jadranka Ivčić, rođena Škarica.

Bila je najmlađa od troje djece u obitelji. Kad je upisala zagrebački Filozofski fakultet, nije ni pomišljala da će završiti u svijetu biznisa. No već u studentsko vrijeme radila je ljeti kao turistički vodič u Atlasu, a potom vodila prvu poslovnicu Dalmacijaturista u Primoštenu. Na drugoj godini se i udala za Zagrepčanina dalmatinskih korijena, inženjera elektrotehnike Ivana Ivčića, što je nije spriječilo da završi fakultet s nagradom Fonda za kreditiranje studenata za prosjek ocjena 5,0. ImaOBITELJ ŠKARICA Roditelji, starija sestra i brat Siniša te mala Jadranka s mašnomOBITELJ ŠKARICA Roditelji, starija sestra i brat Siniša te mala Jadranka s mašnom dvije kćeri. Na pitanje kako to da je tako rano ušla u brak, ona spremno odgovara:

“Ljubav! Treba li jači razlog? Na faksu sam, priznajem, bila štreberica i polagala ispite u predrokovima. Kad mi je moj profesor kao odličnoj studentici predložio da odem na specijalizaciju i doktorat u Francusku, nisam htjela jer sam bila već udana i muž me ne bi lako pustio. Nije bilo šanse da ikamo odem bez njega.”
Prvi posao s profesorskom diplomom 1972. imala je u tadašnjoj Astri - Mašinoimpexu. Čim je diplomirala, javila se na natječaj za inokorespondenta.

“Počela sam raditi 26. lipnja, a 1. srpnja moja me direktorica povela u Privrednu banku na pregovore s William & Glyn’s bankom oko financiranja nabave 2500 vagona iz Velike Britanije. Ugovor je sadržavao dobrih 90 stranica i ona me u jednom trenutku upitala: ‘Mala, možeš li ti to prevesti?’ Odgovorila sam da mogu, a kad je upitala do kada, iako je bio četvrtak, rekla sam da ću to napraviti do ponedjeljka. Nisam u tom trenutku znala da su se u tvrtki svi smijali kako su pripravnici lijepo ‘smjestili’, uvjereni da neću napraviti prijevod u tako kratkom roku. Kad sam došla doma i prolistala ugovor, vidjela sam da sam u velikom problemu. Taj arhaični i komplicirani jezik nije bio ni nalik Shakespeareovim sonetima koje sam na faksu obožavala. No bacila sam se na posao. Nisam četiri dana ni jela ni pila niti spavala, okretala sam stranice raznih rječnika i knjiga - no prevedeni ugovor isporučila sam na vrijeme.”

U Astri - Mašinoimpexu provela je dvadesetak godina, a kroz prevoditeljske poslove sve više je ulazila u trgovački biznis.
“U meni je negdje bio skriven smisao za komercijalu. Imala sam sreću što su se na početku moje poslovne karijere zaključivali veliki međunarodni poslovi - najveći za Hrvatsku, pa i bivšu Jugoslaviju, poput Nuklearne elektrane Krško i prvih ugovora o zajedničkom ulaganju: Belišće - Bel i Saniteks - Fisch. Na tim sam se poslovima brusila i pomalo prerastala u oštrog pregovarača, što mi je, uz vještinu brzog računanja i znanje više stranih jezika, uvijek u poslovima davalo prednost, a kompaniji bilo korisno. Prvo sam se bavila izvozom za Francusku i tako je krenulo. Usporedno sam se usavršavala samostalno i u poslovnim školama. Nisam robovala ambiciji za dodatnim titulama, ali sam neprekidno učila”, rekla je Jadranka Ivčić.

Upornost i volja karakteristike su koje su je, kaže, nosile naprijed. U suprugu je našla istomišljenika, cijeli joj je život podrška. Oboje su, rekla je, vrlo temeljiti, vole raditi, karijere su im se isprepletale.

“Dok su naše kćeri bile male, posao mi je ostavljao više vremena za djecu. Kolegice su me zafrkavale kad sam na službeni put povela jednoipolgodišnju kćer jer sam je dojila. U to vrijeme moj je suprug bio na rukovodnim funkcijama u INA-Projektu i često putovao. Dolaskom u Kraš, počelo je za mene razdoblje jake posvećenosti poslu i veće odgovornosti.”

No najzahtjevnije godine su za njom. Njezine kćeri, jedna inženjerka elektrotehnike, pred magisterijem, a druga sudska savjetnica u Zadru pred imenovanjem za suca, rano su se udale poput njihove majke pa je Jadranka Ivčić već i četverostruka baka.

“Starija kći mi i danas katkad prigovori kako me je od sve djece uvijek u vrtiću najdulje čekala, a ja se pak sjećam kako sam putovala iz Francuske cijelu noć vlakom da bih stigla na njen prvi klavirski nastup. Nastojala sam održati obitelj na okupu, jer sam tako bila naučila od svojih roditelja. Svi smo bili odlikaši u školi. Starija sestra i brat su mi bili uzori. Sestra je bila nagrađena kao najbolji student prava svoje generacije na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Već dugo živi u Njemačkoj, pa se, nažalost, rijetko viđamo. Siniša je bio uspješan glazbenik, diplomirao pravo i danas je član uprave CR-a. Vrlo smo povezani. Nisam propuštala koncerte na kojima je svirao Siniša sa svojim bendom MI, pa tako ni onaj prije dvije godine kad se ‘tresao’ cijeli Šibenik.”

Poput većine poslovnih žena, Jadranka Ivčić najčešće nosi kostime. Ne robuje dizajnerskim markama.
“Slažem se da marku obično prati vrhunska kvaliteta i dizajn, ali astronomski iznosi za unikatne modele nisu garancija da će žena dobro izgledati. Može se dobro, pa čak i odlično odjenuti uz malo truda i kreativnosti. Imam krojačicu koja napravi lijepe modele od materijala koje mi je iz Francuske slala moja teta Madelene. To prijateljstvo datira iz gimnazijskog doba. Teta Madelene, profesorica i glavna organizatorica ljetne razmjene đaka gimnazija u Grenobleu i Šibeniku, zavoljela me kao drugu kćer. Vežu nas godine prijateljstva, a njena kći Françoise, danas ugledna liječnica u Montrealu, redovito dolazi k nama.”

JADRANKA IVČIĆ s predsjednikom uprave Kraša Nadanom Vidoševićem i prokuristicom Maricom VidakovićJADRANKA IVČIĆ s predsjednikom uprave Kraša Nadanom Vidoševićem i prokuristicom Maricom VidakovićJadranka Ivčić najviše vremena provodi u uredu. Kaže da joj dan počinje prije šest ujutro, a u Kraš dolazi najčešće prije 7 sati. Ostaje do kasno popodne, pa i do večeri, što logično znači da iz Kraša ide - ravno doma. Žali što premalo viđa svoje prijateljice. Često putuje.
Kao savjetnici za strategiju Kraša, prioritet joj je, kazala je, što više povećati izvoz, što se i ostvaruje posljednjih godina. U Krašu žele jači prodor na tržište Rusije i okolnih zemalja, primjerice Kazahstana. Rusko tržište odavno poznaje neke Kraševe proizvode poput griotte koja je tamo omiljena. Upravo zahvaljujući tom čokoladnom bombonu s višnjom dobila je jednom prilikom nadimak “Višnja”.

“Godine 1996. izvozili smo tisuće bombonijera na to tržište, a u siječnju je zakazao ugovorni dobavljač višnje u alkoholu. Trebalo se brzo snaći. Otkrila sam da u Virju u Voćeproduktu u bačvama propada veća količina višanja zbog blokade računa i propale dražbe, te hipoteke banaka. Bacila sam se u potragu za vlasnikom iz Švicarske. Jednog ranog jutra krenula sam s njim u Virje, unatoč upozorenju svoga predsjednika da su radnici tog nekad uspješnog poduzeća i partnera Ferera spremni i fizički napasti vlasnika, uvjereni da je samo on kriv za njihove nedaće. Bijesni radnici stvarno su nasrnuli na vlasnika. Stala sam pred njih i uvjerila ih da je za njih najbolje iskoštičiti višnju i prodati je Krašu, koji im za razliku od prijašnjih kupaca jamči plaćanje. Tjedan dana je trajala prerada višnje a toliko i strepnja hoće li sindikati, vlasnik, banke ili netko četvrti omesti plan dovoza Krašu dragocjene sirovine. Sve je dobro završilo. Radnici su dobili plaću, kako sam im i obećala, banka naplatu dijela duga, Kraš višnju, Rusi griottu, a ja nadimak Višnja”, ispričala je Jadranka Ivčić.

Nedavno je s gospodarskom delegacijom putovala u Kazahstan, zemlju koja je, otkrila je, u razvojne projekte odlučila uložiti čak 3 milijarde dolara pa tu vidi moguću suradnju. Kraš izvozi na sva svjetska tržišta. U Saudijskoj Arabiji jako vole Kraševe napolitanke pa se tamo izvozi više od dvije tisuće tona godišnje. Izvozi se u Australiju i SAD, no veliko tradicionalno tržište su zemlje bivše Jugoslavije. Kraš se vraća i u Srbiju gdje su se, rekla je, Bajadera i Domaćica godinama prodavale na crnom tržištu.

Krašu predstoji i modernizacija imidža i redizajn dućana. Uskoro će se najveći zagrebački dućan u Ilici preurediti u čoko-bar sa svim proizvodima od čokolade, pa čak i čokoladnim koktelima i napitcima. Tu će pomoći belgijski dizajneri koji imaju najveću tradiciju u tom poslu.

Zanimljivo je da Jadranka Ivčić, kao i potpredsjednica Ingre Jasna Ludviger, imaju isti stav prema suradnicima u poslu. Obje bi radije odabrale ženu nego muškarca. “Žene su temeljitije, pouzdanije, radišnije, nekad i pragmatičnije. Kad to kažem, mislim na one žene koje su se probile zbog iznimnih sposobnosti. Nijedna žena nije slučajno dospjela u poslovni vrh. Mi smo još muško društvo i ženama je potrebno više truda i znanja da dosegnu istu razinu u karijeri. Ipak, ne volim generalizirati jer nisam nikad imala problema s muškarcima u poslu. Štoviše, svi smo mi u timu upućeni jedni na druge. Kod ljudi cijenim upornost i optimizam. ‘Brz ili mrtav’ kažu danas u svijetu biznisa. Nema vremena za prenemaganje, bolja je ikakva odluka nego nikakva. A kad bih trebala imenovati iznimne poslovne žene, Neda Klarić, šibenska gradonačelnica, pravo je otkriće. Iza naizgled mirne žene kriju se nevjerojatna odlučnost i poduzetnost. Sjajan primjer uspješne žene koja je stasala u vrh iz redova radnika je Marica Vidaković, naša prokuristica. To je žena koja fascinira svojom dovitljivošću, hrabrošću i izdržljivosti. Prošla je sve Scile i Haribde u Krašu koji joj uvelike duguje svoju samostalnost”, rekla je Jadranka Ivčić.

Čini se da Krašu, kao i čokoladi, nitko ne može odoljeti. Mali dioničari su, kako kažu u toj kompaniji, njezin čvrsti stup - znaju da čuvanjem dionica čuvaju i sebe i kompaniju, odnosno svoja radna mjesta. Obnavlja se tvornica čokolade koja stoji više od 12 milijuna eura. Ma koliko bio zanimljiva meta, Kraš će se oduprijeti nastojanjima velikih multinacionalki, a i ponekog domaćeg tajkuna, da ga stave pod “svoje”, bila je odlučna Jadranka Ivčić. Priznala je samo jednu slabost: ne može odoljeti griottama.

email to: Sina Karli

Vezane vijesti

Predsjednik i premijerka 'zakačili se' zbog veleposlaničkog mjesta u...

Predsjednik i premijerka 'zakačili se' zbog veleposlaničkog mjesta u Washingtonu?

Prepirka na relaciji Banski dvori - Pantovčak oko popisa kandidata za mjesto veleposlanika u javnosti je doživljena kao predizborna igra ljevice i… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika