Zadnjih dana u Saboru i medijima razni angažirani ljudi intenzivno raspravljaju o ribarsko-ekološkome pojasu u Jadranu (ZERP), iznova dokazujući kako se jedna tipična dramska ne-tema - marljivim zalaganjem udruženih aktivista koji traže životni smisao - jednostavno može pretvoriti u nacionalni problem prvoga reda. Hoće li Hrvatska ograditi svoj komad Jadrana, i zabraniti u njega pristup Italiji i Sloveniji, ili će tom ograđenome komadu Jadrana dopustiti pristup Italiji i Sloveniji da joj ove ne bi pravile smetnje u Europskoj uniji? Eto nas na pravome terenu za borbeno logoreičko nadmetanje između državotvoraca i europeista. Kad pronađu rješenje, neka promptno obavijeste publiku, jer ona gori od napetosti. Na hrvatskome Jadranu riba ulovljena gotovo pred očima turista prodaje se tom dobrom turistu za pedeset-sto eura po kili, i tu humanu naviku ne bi trebalo ni na koji način politički dovesti u pitanje.

Kao eurofil nacionalnoga tipa, predsjednik Mesić nije se do kraja izjasnio što misli o spomenutome ZERP-u, ali zato se - da njegovoj verbalistici u čast upotrijebimo jedan prigodni pleonazam - jasno izjasnio što misli o nekim svojim govorima iz ranoga hadezeovskoga razdoblja. Otkriva se zadnjih dana preko misterioznih kanala da je ne samo jednom nego i više puta nešto pričao o NDH, pa da je sa Šeksom negdje - samo jednom, zasad - pjevao “Juru i Bobana” itd., i sve je to s njegove strane tražilo nova objašnjenja. “Bila je to ratna propaganda”, iznio je gospodin Mesić svoje opravdanje tijekom nastupa u HAZU-u, ispričavajući se zbog toga u isto vrijeme “hrvatskim antifašistima”.

Na ovome mjestu povremeno se - kao što je poznato - bavimo i kreativnim korekcijama Mesićevih javnih nastupa, i u tom kontekstu možemo zaključiti da njegova izjava o “ratnoj propagandi” na slušaoca ostavlja ponešto problematičan dojam. Pojam “ratna propaganda” toliko je oštar i nabijen negativnim psihološkim konotacijama da ga predsjednik ne bi trebao paušalno upotrebljavati u samoobrambene svrhe. Slušalac koji tome inklinira mogao bi iz spomenutoga pojma odčitati potpuno druge poruke od onih koje predsjedniku odgovaraju, i koje je on namjeravao odaslati publici.

---

Nemamo, međutim, namjeru predsjednika Mesića - koji u Hrvatskoj i izvan nje s razlogom uživa kolektivne građanske simpatije - podvrgavati medijskoj torturi kakva je primijenjena na Billa Clintona kad je otkriveno da je lagao izjavljujući kako ne poznaje Monicu Lewinski. Štoviše, namjera nam je - analizirajući njegovu aktualnu situaciju - još jednom ukazati na historijsku Mesićevu ulogu u stabilizaciji hrvatskoga društva. Nikakve naknadno izvučene desničarske izjave ne mogu tu ulogu dovesti u pitanje. Da na sceni u određenim trenucima nije bilo ljudi kao što su Stipe Mesić, a možda - iskreno rečeno - i Ivo Sanader, Hrvatska je mogla doživjeti sudbinu kakvu danas proživljava moderna Palestina (to jest, Palestinska samouprava).

Naciji je prijetio drastičan raskol na ultradesničarsku i građansku struju, uz mogućnost da prva osvoji vlast, po obrascu palestinske podjele na desni Hamas i umjereniji Fatah. S dolaskom Hamasa na vlast, Palestinci su došli na rub građanskoga rata. Stipe Mesić i političari njegovoga kova uspijevaju - polako i s mukom - hrvatska ideološka trvenja i teške interne suprotnosti staviti pod kontrolu u okviru europske demokratske naddržave. U tome je psihološka bit hrvatske političke težnje prema Europi: da sve ekstremno nacionalističke i pučističke ideje, koje u Hrvatskoj cirkuliraju, izgube snagu u kontekstu demokratskoga procesa i nadzora kakav Europa nameće. Mesić je to shvatio, kao i mnogi drugi. Preuzeo je vodeću ulogu u tom ideološkom programu pacifikacije hrvatskoga društva i realnoga hrvatskoga pomirenja. Elementarno nacionalno suglasje, bez kojeg naciji nema dugotrajnoga opstanka, ovdje se može postići samo pod europskim demokratskim patronatom, a ne - kako je to Tuđman publici prodavao - u formi konformiranja partizana s ustašama, na račun prvih, uz favoriziranje drugih.

“Pa i ti si bio ustaša”, poručuju sad kopači hadezeovskih kanala Mesiću, i nastoje tom tezom paralizirati cijelu njegovu europsku psihološku infrastrukturu. Mesić u tom nametnutom sukobu ima podršku građana, medija i političkih središta moći, i ne može ga izgubiti. Pjevanjem crkvenih pjesama na televiziji brani ga i akademik Dušan Bilandžić, koji je publici objasnio da se na taj način - i on ! - kao liječeni ljevičar i komunist, svojedobno umiljavao emigrantima. No predsjednik bi mogao - bez obzira na razumijevanje i potporu koju uživa - posvetiti malo više pažnje svome stilu i izrazima. Njegove improvizacije ne korespondiraju uvijek stilski s logikom trenutka.

On tvrdi, među ostalim, da ga pokušavaju destabilizirati zbog njegove borbe protiv kriminala i korupcije, i u tom kontekstu dobronamjeran promatrač može mu samo poželjeti da ta nesmiljena borba protiv korupcije jednom dade nekakve rezultate. Pitanje je, ukratko, kada će država udariti po pravim maherima, koji su dio nje same. To pitanje nedvosmisleno postavlja Europa. Želi li netko, možda, da potpisnik ovih redaka imenuje te prave mahere? Nesumnjivo, ali potpisnik ne bi želio trčati pred rudo ljudi iz politike, koji su plaćeni za dokumentirana ili nedokumentirana prozivanja. U Hrvatskoj zasad borba protiv korupcije završava na rigoroznome kažnjavanju policajaca koji uberu sto kuna, ili liječnika koji uberu nešto više. Vjerojatno su u pravu agitatori poput Vesne Škare-Ožbolt koji tvrde da je fabricirani slučaj Mesić poslužio među ostalim i za prigušivanje afera kao što su pljačka Brodosplita, ili - kako se u javnosti sumnja - pozadinskom korupcijom impregnirana prodaja Plive.

Kako vidimo, bolni su ponekad putovi u Europu. Predsjedniku Mesiću pod nos uporno bacaju zaboravljene govore, premijer Sanader mora nekadašnje političke saveznike strpati u zatvor zbog ratnih zločina. Ima tu, međutim, i mnogo suvišnoga apsurda. Slučaj Glavaš - o njemu je, dakako, riječ - dobiva formu razvijene tragikomedije. Gospodinu Glavašu iz Zagreba su poslali dostavljača da mu na bolničkome krevetu uruči sudsku odluku koja nije bila u skladu s njegovim očekivanjima, i čovjek je - ionako već u poludeliričnome stanju - počeo sa sebe trgati medicinske priključke. Opisana histerična reakcija mogla se predvidjeti: Glavaš je sve karte bacio na štrajk glađu, u jednom trenutku pomislio je čak da je na taj neinstitucionalan i autodestruktivan način pobijedio u svome ratu protiv sustava, i kad je shvatio da se istraga ipak ne prekida, spontano je počeo odbijati i tu infuziju kojoj je podvrgnut, kako bi svoje psihološke “adute” naknadno realizirao do kraja.

Ministarstvo i droga

U hrvatskome Ministarstvu vanjskih poslova, odnosno u njegovoj ekspozituri u Los Angelesu, otkriven je lanac krijumčara droge. Skandal je velik i proizvodi smjene u Ministarstvu, toliko velik zapravo da se ni predsjednik države, ni premijer, ni bilo tko iz njihovoga kruga ne želi o njemu detaljnije javno izjašnjavati. Evidentno su impresionirani aferom. Ministrica Kolinda Grabar-Kitarović za slučaj je, po vlastitoj izjavi, doznala tek prije dva mjeseca, iako je muž njezine službenice u Americi zbog droge bio osuđen na šesnaest mjeseci zatvora uvjetno još prije godinu i pol. Jasno je da u tako kratkome roku nije mogla o njemu javno govoriti. Potrebna je historijska distanca.

Što da se radi? Pokazuje se da ulazak u europski i zapadni multikulturalizam neki lokalni dužnosnici teško mogu provesti bez eksperimenata s dopeom, i kad je već tako, pričekajmo nalaz liječničke komisije.