Čemu služi profesor u razredu? Da mu se zabadaju pribadače u petu. Jer, kad zabodeš profesoru pribadaču u petu, on samo malo jaukne, trzne mu se noga, zatitraju ramena od trenutne boli, ali onda nastavlja pisati po ploči, a to je jako zabavno i može se snimiti mobitelom i staviti na internet. Zabavno je i kad mu se u ploču pored glave zabode šestar jer se on jako boji golemoga šestara. Kul je i kad mu se prijeti uzdignutom stolicom ili ga se veže za nogu od stola. “Dođi, cuko, na!“, viču učenici. A siromah prosvjetni djelatnik svezan, ne može do psećeg kolačića. Takve smo stvari vidjeli na snimci učenika IV. c bjelovarske Tehničke škole. Baš su zgodno tretirali svog profesora ing. Zdenka Strahovca. Moglo bi se, možda, ići još i dalje. Recimo da se među srednjoškolskim profesorima organiziraju gradska, županijska i republička natjecanja u mazohizmu. Da svi umjesto dnevnika u razrede nosimo pseće zdjelice sa svojim prezimenima i da nas onda vežu za katedru na jednoj strani razreda, a zdjelica puna sočnih psećih kolačića postavi se na drugu stranu. Na znak učenika sa štopericom netko bi pustio profesora s lanca i on bi, visokoobrazovani kadar, jurnuo prema zdjelici. Tko prvi smaže kolačiće ili pregrize umjetnu kost, pobjednik je. Neka se sve snima i da ga onda slave kao pobjednika Big Brothera. Pa da ga spitaju: “Kakvi su vam planovi za budućnost?“

Svaki kvalificirani profesor znao bi odgovor: “Želja mi je pregristi još deblju kost uz tri stotinke prednosti.“ Ovo s psima, uvjeren sam, popravilo bi stanje u našoj prosvjeti jer su kod nas psi popularniji od ljudi, a posebice od profesora. Trebali bismo od njih učiti. I tada bi netko bio doga, netko labrador a netko pekinezer, razlike bi još uvijek postojale, ali bi svakako jedna takva pseća metamorfoza učinila profesore omiljenijima. A Ministarstvo prosvjete pretvorilo bi se u kinološko društvo. I kad jedni druge na hodniku upitamo: “Hoćeš li štrajkati?“ Uobičajeni odgovor bio bi: “Ne, radije lajem na mjesec!“ Naime, štrajk za nekoliko postotaka višu plaću, čak i onaj za dignitet i Hrvatsku znanja, postaje kao akcija potpuno besmislen kad u večernjem dnevniku vidimo snimke zlostavljanja profesora Strahovca iz Bjelovara. Taj ustrašeni čovjek još se i preziva Strahovec. Ima li gore ironije? A same snimke su nešto najšokantnije što sam u posljednje vrijeme vidio. Tu nema ni djelićak onoga nasilja što ga svakodnevno možemo vidjeti na televiziji, a usprkos tome zanijemimo gledajući kako se grupa sadističkih divljaka ponaša prema čovjeku čiji je jedini grijeh što negdje mora raditi da bi se prehranio i što, ruku na srce, nije za taj posao. Objašnjenje jednog učenika: “To nije u redu, ali sam je to dopustio“ čini mi se posebno zabrinjavajućim jer nam pokazuje djecu kao gomilu divljaka koji jedino razumiju jezik sile. Na silu vjerojatno reagiraju kao ljigavi poslušnici, kao sirota usrana bića koja se potkraj godine tresu kad neki strogi profesor, neka doga ili buldog, listaju imenik. I nije im ni nakraj pameti da dogi vežu nogu ili glavu za katedru i draže je psećim kolačićima. Prema takvim dogama će gajiti respekt i poslije, kad ih natjeraju da rade petnaest sati dnevno za 700 kuna ili kad ih uplaše policijskim satom. I gdje ćemo, uostalom, za nekoliko godina vidjeti one koji su zabijali šestar ili ubadali pribadače u petu? Hoće li raditi u struci? Po svoj prilici neće.

Crnčit će po MacDonald’sima, konobariti u čudnim kafićima, biti pristojni prema onima s više love, klanjati se, moliti, lizati dupe šefovima. Takav je to kadar. A proizvela ga je hrvatska obitelj, hrvatska škola i hrvatsko društvo. Čovjek se predajući u školi može zapravo tako efikasno razočarati u ljudska bića da je akutna mizantropija najmanje što mu se može psihički dogoditi kao nastavniku. Jer, postoji u ljudskome biću izgleda jedan urođeni optimizam kada se radi o djeci i neko uvriježeno mišljenje da djeca nisu pokvarena. To, nažalost, nije točno. Djeca su u istoj mjeri i dobra i loša i pokvarena i iskrena i nasilna i miroljubiva kao i svi ostali ljudi. Pitanje je što se u određenome trenutku iz njih izmigolji. A s tim što se iz tih mladih ljudi migolji nastavnici se moraju susretati svakodnevno. Kao profesor u srednjoj ili osnovnoj školi čovjek se prvo nalazi u ulozi krotitelja, a tek kad su zvijeri ukroćene, kad iznad glave lebdi sjena nekog autoritativnog biča, onda se može migoljiti iz čovjeka i ono dobro, i pristojnost, i kreativnost, i znatiželja, i dobra volja da se istinski uči i radi.

A za kroćenje treba energije, treba elementarne životne snage koja nam ponekad nedostaje, treba one pozitivne vibracije koja je potrebna i glazbenicima na pozornici da bi ovladali a onda i zabavili tisuće ljudi pred sobom. Profesori, doduše, nemaju pred sobom dvorane i stadione s tisućama ljudi, po jednom satu ima ih obično tridesetak, ali oni to imaju svaki dan. I to svakoga dana nekoliko puta. I onda se nakon šest sati takvoga kroćenja čovjek osjeća kao iscijeđena krpa. A od krpe možeš raditi svašta. Krpom se brišu podovi ili nos. Onaj tko nije stao pred tridesetero pubertetlija o tome nema pojma, njemu je to lako. I zato oni koji o školi ništa ne znaju za vrijeme štrajkova često govore da profesori ništa ne rade, da imaju tri mjeseca ferija, da je lako samo sjediti i pričati. E, pa ova snimka pokazuje kako je to lako. Pokazuje i nešto što se ne vidi direktno kao, primjerice, onaj šestar, a to je da popustljiv čovjek u takvome okruženju što prije mora pobjeći od sebe jer mu inače nema života. Da bi obavljao profesorski posao, takav čovjek mora hitno prestati biti on sam i žurno postati nešto drugo. Doga. Makar na određeno vrijeme. Pa kad se govori o višoj plaći za profesore, kad se spominje kraći radni dan i tri mjeseca ferija, bilo bi dobro spomenuti da bi ta plaća morala, među ostalim, biti i naknada za panični bijeg od sebe sama.