'KAGEMUSHA' remek-djelo japanskog majstoraPovijesni spektakl “Kagemusha” legendarnog japanskog redatelja Akire Kurosawe započinje dugim i statičnim kadrom razgovora trojice fizički sličnih Japanaca. Prvi je Shingen, šef jednog od klanova koji ratuju za prevlast nad srednjovjekovnim Japanom, drugi njegov brat Nobukado a treći sitni propalica, fizički identičan Shingenu (obojicu glumi Tatsuya Nakadai), kojeg je Nobukado spasio od vješala kako bi, bude li potrebno, jednoga dana mogao poslužiti kao vladarov dvojnik. Poput čitavog filma, uvodni, otprilike petominutni kadar, kojim Kurosawa zastrašujuće jednostavno najavljuje mjesto i vrijeme radnje, likove i svoje autorske nakane, čisto je remek-djelo. Gledajući ga, ipak mi je došlo da odustanem od pisanja o filmu. Naime, već prvi kadar razotkriva slabu kvalitetu slike Foxova DVD izdanja, zbog koje će vam svi Kurosawini Japanci često izgledati jednako, čak i kada se ne radi o dvojnicima.

Osim toga, na DVD-u je, umjesto japanske, objavljena nešto kraća, američka verzija filma. Zbog čega golema tvrtka, koja najbezveznijim filmovima često posvećuje enciklopedijska DVD izdanja, nije nabavila kopiju dostojnu takvog klasika? Zaboravimo li utopističke kulturne razloge, nije li “Kagemusha” roba koja će se prodavati godinama, za razliku od većine hitova koji nakon nekoliko mjeseci odležanih na policama dućana zauvijek putuju na smetlište? Pa opet, s obzirom na to da se Kurosawini filmovi u Hrvatskoj pojavljuju rjeđe nego u Šibeniku vukodlaci, i ovom valja dati najveću moguću medijsku pozornost. Takve stvari jednostavno moraju viriti s polica dućana i videoteka i nikako ne smiju ostati povlastica malog broja filmofila koji ih naručuju putem interneta, jer one koji za takvo što imaju love, filmovi najčešće i ne zanimaju.

Kurosawa je “Kagemushu” snimio 1980., u doba kada je, nakon nerazumijevanja japanskih producenata i krize obilježene pokušajem samoubojstva, novac za filmove morao žicati diljem bijelog svijeta. Nakon Rusa koji su mu pomogli da snimi “Dersu Uzale”, “Kagemushu” su financirali Amerikanci. Preciznije govoreći, snimanje filma koji je Kurosawa sanjao godinama, nacrtavši u međuvremenu gotovo svaki njegov budući kadar, omogućio je jedan Amerikanac - George Lucas. Oko Kurosawe se “gurao” i F. F. Coppola, no Lucas je bio taj koji je, nakon golemog uspjeha “Ratova zvijezda”, svojim autoritetom od Foxa mogao tražiti uslugu, koju mu nisu mogli odbiti. Pitanje je, zapravo, je li Fox uopće dao novac ili je možda Lucas “Kagemushu” financirao iz vlastitog džepa, skrivajući svoju filantropiju iza tobožnje korporacijske odluke. Zlobnici bi rekli pošteno, s obzirom na to da “Ratovi zvijezda” ionako mnogo duguju Kurosawinoj “Skrivenoj tvrđavi”.
Vratimo se trojici istih tipova iz mutnog prvog kadra. Nakon što je Shingen smrtno ranjen, prema njegovoj želji, brat i ostali vazali na scenu izvlače fizički sličnog lopova koji bi i prijatelje i neprijatelje tri godine morao uvjeravati da je moćnik još uvijek živ i opasan.

Lopov nevoljko preuzme ulogu vladara jer je sumnjičav prema vrijednostima u koje se kunu ratnici njihovi podanici. Već u prvom kadru Kagemusha tiraninu spočita licemjernost, pitajući ga je li probisvijet onaj koji je ukrao nekoliko tričarija, ili vladar koji donosi smrt i razaranje stotinama drugih ljudi? Čitav film obilježen je Kurosawinim problematiziranjem vladanja i ratovanja, za koje Kurosawa, nimalo japanski, ne gaji nimalo razumijevanja, čak ni u posljednjoj sekvenci, u kojoj se odbačeni Kagemusha, nakon izginuća čitavog klana, ponovo uživi u lik vladara i pođe u besmislenu smrt - obično tumačenoj kao redateljevo pristajanje uz tradiciju.

Kurosawa je prvi na Zapadu otkriveni japanski klasik, ali i prvi čija se reputacija ozbiljnije dovodila u pitanje, apsurdnim tezama preuzetim iz japanske kritike, da je “zapadniji” od Ozua i Mizoguchija, pa samim tim i inferiorniji toj dvojici divova. Osim što zapadni filmofili o japanskoj kinematografiji u pravilu ne mogu govoriti s pozicija “insidera”, jer bi im za pomnije upoznavanje s njom trebao još jedan život, prožetost Kurosawe zapadnim utjecajima (W. Shakespeare, John Ford) samo uvećava vrijednost toga autora, čiji opus sintetizira najbolje kulturne tekovine dviju golemih civilizacija. Zapad i Istok prožimaju se tako i na tematskoj i na stilskoj razini “Kagemushe”, veličanstvenog spektakla o ispraznosti ratovanja, vladanja i ubijanja, koji Kurosawa režira objedinjujući istočnjačku potisnutost i zapadnjačku raskalašenost.

Iako je DVD kao medij nastao dijelom i zato da više nikada ne moramo gledati kopije poput ove kojom nas je počastio izdavač “Kagemushe”, Kurosawin film najljepši je božićni dar svakom imalo ambicioznijem filmofilu. Jer tko zna koliko će proći prije nego što se na našem DVD tržištu pojave ostala narativno savršena, likovno predivna i značenjima prebogata remek-djela tog majstora: “Rashomon”, “Sedam samuraja”, “Ran”, “Skrivena tvrđava”, “Krvavo prijestolje”, “Tjelesna straža”.