U GOSTIMA KOD GENERALA Ivo Pukanić, Martin Špegelj i predsjednik Stjepan Mesić u generalovoj dnevnoj sobi Kad sam došao na Srebrnjak i parkirao pred “generalskim“ kućama, uhvatila me neka sjeta. Došao sam na predbožićnu večeru legendarnom generalu Martinu Špegelju, na koju je pozvao predsjednika Stipu Mesića i mene. Osjetio sam tugu u srcu kad sam vidio u njegovoj kući svjetlo i živost, a u kući do njegove, gdje stanuje obitelj generala Gotovine, bio je mrak. Još jedan Božić mali Ante i Dunja Gotovina dočekat će bez oca i muža. Dan ili dva prije toga nazvala me Dunja, koja se upravo vratila iz posjeta svome zatočenom mužu. Prenijela mi je njegove pozdrave i izvijestila me kako je primio moje dugo pismo. Ispričava mi se da je i ona bila prisiljena pročitati to pismo, jer joj muž nije imao naočale, bez kojih ne može čitati. Dok čekam u autu predsjednikov dolazak kako bismo zajedno ušli u kuću Martina i Stanke Špegelj, mislim o tome kako je svijet nepravedan. Kako bi bilo lijepo da mogu pokucati na vrata obitelji Gotovina, čestitati im Božić i zaželjeti sve najbolje u 2007. godini. Iz mojih misli u stvarnost me vrati škripa guma. Zaustavljaju se automobili, izlazim iz auta, pozdravljam se s predsjednikom i zajedno ulazimo u toplu kuću Špegeljevih.

Na licu Stanke i Martina osmijeh. Dragi i srdačni ljudi koji su zajedno još od Drugog svjetskog rata. Ona iz Sarajeva, on partizan prebačen iz Hrvatske u Bosnu. Neretva, Sutjeska, nakon toga vojna akademija, pa ratna škola, pa predavač na ratnoj školi, pa šef Pete vojne oblasti... A onda je došao Milošević i Martinu Špegelju se preko noći okrenuo život. Od generala JNA postao je čovjek za odstrel nakon famoznog filma koji je snimio KOS. Uz predjelo i izvrstan rajnski rizling (tako su bar tvrdili general Špegelj i predsjednik Mesić, jer ja nisam pio), kojeg je dobio 100 litara od svojih Virovitičana, prisjećaju se tih dana početka rata ranih 90-ih godina. Zanimljivo je slušati kad vam dvojica ljudi, jedan koji je tada bio predsjednik Jugoslavije a drugi koji je bio otpadnik iz JNA i čovjek koga je KOS htio ubiti, pričaju o tim vremenima.
“Tuđman i ja smo bili u Beogradu kad je na televiziji pušten film s Martinom u ‘glavnoj ulozi’. Na sastanku Predsjedništva Jugoslavije odmah sam rekao da je to montaža i da nikada Špegelj ne bi rekao da tako treba provaljivati u kuće i ubijati ljude. Kadijević je tražio da Špegelja izručimo ili da se sam preda komandi KOS-a u Zagrebu. Iste večeri Tuđman i ja vratili smo se u Zagreb. Rekao mi je neka ja razgovaram s tobom, Martine, i neka te nagovorim da se predaš KOS-u, a da ćemo te mi onda vratiti u zamjeni“, počeo je predsjednik Mesić i nastavio: “Ja sam rekao Franji da ću ti prenijeti tu poruku. Sjećaš se što sam ti rekao - Martine, Tuđman želi da se predaš sam ili će te čak dati uhapsiti. Ne idi nikamo, a ako dođu po tebe, pucaj po svakome.“

General Špegelj na to se nasmije i kaže: “Kako se, moj Stipe, ne bih toga sjećao. Imao sam ja tada dobre momke, do zuba naoružane, koji su bili spremni na sve. Nije mi bilo ni nakraj pameti da se predam ili da se dam uhititi. Znam da se nikada više ne bih vratio u Zagreb. Taj film je bio montaža u onom najdiskutabilnijem dijelu, a to se vidi i po tome kako je nesinkroniziran moj glas i otvaranje usana. S jednog dokumentarca koji je radio Mladen Trnski skinut je moj odgovor na novinarovo pitanje kako bi izgledao građanski rat. Ja sam Trnskome odgovorio da je to grozno i da bi se upadalo po kućama i ubijalo na spavanju, da se ne bi znalo tko na koga puca... A oni su to sve stavili u kontekst da ja pričam i izdajem zapovijedi kako treba ulaziti u srpske kuće i ubijati. To je bila tipična kosovska igra, na koju su mnogi nasjeli. Kako sam cijeli život proveo s tim tipovima, znao sam čime se sve služe. Začudilo me da su mnogi pametni ljudi takvu priču prihvatili, kao da nisu vidjeli do tada na što je sve KOS spreman. A sjećaš li se, Stipe, kad su me nagovarali da idem u Kanadu? Dođe meni Šušak i kaže - Martine, sredio sam ti da odeš u Norval, k našim Hrvatima, i da se tamo skloniš dok se cijela buka oko tebe ne stiša. Mislim si ja - kakva Kanada!? Pa neću ja živ doći do nje ako to Gojko organizira. Tada mi je Tuđman ponudio da idem u Spa u Belgiji. Tamo je i tebe, Stipe, htio poslati kad si ‘odmetnuo’ od HDZ-a 1994.“
“Da, da, ja bih se također vratio iz Belgije, kao i ti iz Kanade. Htjeli su nas se na takav način riješiti. Nije bilo šanse da pristanemo na ta ‘putovanja’ i uživanje u ‘SPA centrima’, što nam je jednome i drugome nudio Tuđman, i da se živi vratimo u Hrvatsku“, kroz smjeh se nadovezuje predsjednik Mesić.

PREDSJEDNIK je čeznutljivo gledao u slavonske čvarke, kojih se odrekao solidarizirajući se s ostatkom svoje obitelji, okorjelim vegetarijankamaCijelo vrijeme, dok traje priča, Stanka na stol nosi jelo kojem se jednostavno ne da odoljeti. Ipak, svima su nam na kraju zaigrale oči kad smo vidjeli slavonske čvarke. Predsjednik Mesić je, pogleda tužnog poput Lessie, gledao Martina i mene kako mažemo po čvarcima. Naime, ne jedući meso, predsjednik se solidarizirao sa svojom obitelji, okorjelim vegetarijankama, koje se itekako brinu o kolesterolu svoga muža i oca. Negdje kod sredine čvaraka, s laganim pogledom prema desertnim kolačima, počela je priča o nabavi oružja, potaknuta otkrićima na Petračevu suđenju gdje se prvi put javno progovorilo o marifetlucima Vladimira Zagorca, izdanka Šuškove udarne skupine su MORH-u.

“Mi na početku rata nismo imali nikakav embargo na uvoz oružja. Kupovali smo od Mađara najnormalnije automate AK - 47, kalašnjikove, i to vrhunske kvalitete. Kupili smo ih tada 30.000 komada. Cijena je bila 286 DEM a u kompletu s 2000 metaka koštao je 310 DEM. Hrvatska je prema jugoslavenskom ustavu imala pravo na teritorijalnu obrnu, a u sklopu toga i na naoružanje. Bilo je samo jedno ograničenje, a to je da se prvo oružje trbalo tražiti kod domaćih, jugoslavenskih proizvođača. Ako oni nisu mogli isporučiti, moglo se slobodno kupovati na inozemnom tržištu. Mi smo od kragujevačke Crvene zastave dobili službeni odgovor da su oni rasprodali svu proizvodnju u naredne tri goidne i da nam, nažalost, ne mogu prodati ni jedan kalašnjikov. S takvom potvrdom koju smo dobili iz Kragujevca otišli smo u Mađarsku, uredno kupili oružje, prijavili ga na granici jugoslavenskoj carini i policiji te uvezli u Hrvatsku. To oružje i ono koje je bilo osvojeno u skladištima oružja zapravo je obranilo Hrvatsku. Upravo zbog tih skladišta“, priča general Špegelj, lagano žvačući slasne čvarke, “ja sam došao u prvi veliki sukob s pokojnim predsjednikom Tuđmanom. U skladištima na području Hrvatske bilo je oružja da se naoružamo do zuba. Trebalo je samo u njih ući i uzeti sve što nam treba. Sjećaš li se, Stipe, sastanka kod Tuđmana koji je trajao od pet popodne pa do pet ujutro, kad sam ja na karti pokazivao označena skladišta i specificirao oružje koje se tamo nalazi. Uvjeravao sam ih da ćemo jedino naoružani spriječiti Srbe i JNA da navale na nas. Golorukih se nitko ne boji. Tuđman je bio tvrdo protiv upada u skladišta, a zašto, to mi je i danas misterij. Kao da se bojao te JNA, vjerovao je Kadijeviću i Miloševiću, smatrao je da bismo ih time izazvali, jedan iracionalni strah koji je očito vukao iz vremna službovanja u Beogradu. Na kraju, pred jutro, dan je na glasovanje moj prijedlog da se upadne u skladišta. To me porazilo i frustriralo.“

“Naravno da te frustriralo, jer sam uz tebe samo ja glasovao za tvoj prijedlog koji je bio jedino logičan“, uključio se predsjednik Mesić i nastavio: “Da smo od početka bili dobro naoružani, pitanje je bi li se Milošević usudio krenuti na Hrvatsku te bi li onakvoga rata uopće bilo. Nekomu očito nije odgovaralo da se uzme oružje iz skladišta JNA jer se tada ne bi moralo kupovati i švercati iz inozemstva, a ako nema šverca, nema ni enormne zarade koju su neki pojedinci strpali u džep. Sjećam se kad mi se javio čovjek iz libanonske falange, predstavnik kršćanske opcije, koja je bila godinama u ratu s muslimanima, ponudio je da falanga iz svojih vojnih skladišta proda oružje Hrvatskoj po superpovoljnim cijenama. Njima to oružje više nije trebalo jer je završio rat s muslimanima, a uz to su nam htjeli kao katoličkoj zemlji pomoći.

Najinteresantniji su bile protuavionske rakete Stinger, koje su nam davali u kompletu za 20.000 dolara. Rekao sam to Šušku i želio povezati s ljudima, no on mi je rekao da je to nemoguće, jer da takvi sistemi koštaju mnogo više i da nije dobro da se u to upuštamo! Libanonci nisu mogli vjerovati da mi odbijamo njihovu pomoć. Sjećam se isto tako dobro kad je Šušak s dva kofera novca krenuo u Njemačku da plati nekim Arapima oružje. Vrati se on nakon nekoliko dana. Pitam ga ja kako je prošlo, gdje je oružje? Povuče on mene u stranu i kaže: ‘Stipe, ništa ne pitaj. Predao sam Arapima navečer kofere s novcem, a ujutro su nađena sva trojica u hotelu prerezanih grla. Ali bez novca. Što da radim? Pobjegao sam odande, kako ih ne bi doveli sa mnom u bilo kakvu vezu.’ Slušam ja Gojka i ne mogu vjerovati kakvim me naivcem smatra. Pa nije ubojstvo trojice Arapa u nekom hotelu u Njemačkoj tako mala stvar da o njoj novine ili televizija ne bi progovorili ni riječi. Nikada prije ni poslije nije se pojavila ni jedna riječ u medijima o tom ‘ubojstvu’ Arapa koji su imali hrvatski novac za oružje.“

“Pri kraju večere domaćin mi je postavio jedno pitanje: “Što ti, Ivo, misliš, je li Hrvatska obranila u Domovinskom ratu svoju samostalnost, ili ju je stekla, kako se govori već petnaest godina. “Po tome kako ste mi postavili pitanje, mislim da je dobro da odgovorim kako je Hrvatska obranila svoj suverenitet“, odgovorim ja u polušali generalu. A on meni: “Tako je, Puki. Mi smo u Domovinskom ratu obranili svoj suverenitet koji je Hrvatska stekla još za vrijeme Narodnooslobodilačke borbe protiv Švaba, ustaša i četnika. AVNOJ, ZAVNOH i Ustav iz 1974. godine dali su Hrvatskoj sve glavne elemente suverene države - vojsku, policiju, službe, parlament...“

Polako grickajući kolače, mogli smo ostati još dugo u noć u toplom domu Špegeljevih, raspravljajući o bližoj i daljoj hrvatskoj povijesti. Stanka i Martin ispratili su nas do vrata i srdačno pozdravili, zaželjeli nam sve najbolje za Božić i Novu godinu. Za razliku od predsjednika, ja sam otišao kući sit, osjećajući u automobilu miris famoznih gljiva koje je uz teleće odreske spremila gospođa Stanka. Prema kući vozio sam sretan što sam te večeri imao priliku od ljudi koji su stvarali hrvatsku povijest slušati, ugrabiti bar dio tih sjećanja, koja nikada neću zaboraviti.