ROBERTO BENIGNI pokušava novim filmom oživiti svoju međunarodnu karijeruJedan film, nastao sredinom 80-ih, pokazao se iznimno važnim u karijerama dvojice svjetski prestižnih sineasta. Naslov tog filma je “Pod udarom zakona”, a imena sineasta su Jim Jarmusch i Roberto Benigni. “Pod udarom zakona” učinio je režisera i scenarista Jarmuscha perjanicom novog vala američkog independenta, a talijanski komičar Benigni, čija popularnost dotad nije prelazila granice matičnog jezičnog područja, ulogom blagoglagoljiva sidekicka kultnih alternativnih glazbenika Toma Waitsa i Johna Lurieja, preko noći je postao međunarodno prepoznatljivom filmskom ikonom. Suženih umnih sposobnosti, ali silno entuzijastičan, poduzetan i dobronamjeran, karakterističan Benignijev lik baštinio je fizičku razgibanost i verbalnu bujnost od Totòa, međutim za razliku od najpopularnijeg talijanskog filmskog komičara koji je njegovao lik pučkog oportunista sklonog podrugljivosti i zlobi, Benigni se s vremenom razvio po obrascu chaplinovskog humanizma.

Onog trenutka kad je svom skučenom komedijskom svijetu dodao znatno širu perspektivu i ambiciju što je sadržavala i provokativnu dozu hrabrosti, znači kad se odvažio na stvaran chaplinovski iskorak, Benigni je postigao senzacionalan svjetski uspjeh. Njegov veliki hit “Život je lijep” okitio se, uz bezbroj manjih priznanja i kritičarskih hvalospjeva, Velikom nagradom žirija u Cannesu, Europskom filmskom nagradom za najbolji film i glumca te s tri Oscara (za najbolji film na stranom jeziku, glumca i originalnu glazbu, pri čemu je Benigni postao prvi glumac koji je Oscara dobio za izvedbu na neengleskom jeziku). Riskantna odluka da se život u koncentracijskom logoru prikaže u humornom ključu, odnosno da glavni lik oca svom sinčiću zbivanja u logoru protumači kao igru, donijela je Benigniju veličanstven uspjeh i pokoji moralistički prigovor koji, međutim, nije mogao narušiti opće oduševljenje autorovim humanizmom. Doista, samo neupitni humanizam i emocionalna toplina mogli su poduprijeti ideju o humornoj obradi tako strogo definirane i s obzirom na humor tabuizirane teme kao što je stradanje u nacifašističkim logorima. Ipak, usprkos respektabilnoj autorskoj odvažnosti koja je učinila pionirske prodore na zabranjeno tlo, “Život je lijep” u čisto kvalitativnom smislu nije bio impresivan film. Izrazito solidan svakako, ali ne više od toga. Razlog leži u činjenici da je Benigni sposoban kreirati intrigantan umjetnički svijet, ali u konkretnoj scenarističko-redateljskoj realizaciji tog svijeta nije najvještiji, a usto je i glumac vrlo ozbiljnih ograničenja. O tome svjedoči i njegov zadnji film “Tigar i snijeg”.

Prvi Benignijev projekt nakon megahita “Život je lijep” bila je ekranizacija slavne Collodijeve priče o Pinocchiju. Film je bio velik hit u Italiji, ali na međunarodnom tržištu nije postigao očekivan uspjeh, a kritike su uglavnom bile slabe. Nastojeći održati status internacionalne zvijezde, Benigni se poduhvatio vruće teme rata u Iraku, smjestivši u njegovo okružje dobar dio radnje svog novog ostvarenja. “Tigar i snijeg” priča je o talijanskom pjesniku i sveučilišnom profesoru poezije Attiliju de Giovanniju (Benigni), zaljubljenom u zagonetnu Vittoriju (autorova supruga i muza Nicoletta Braschi) koja mu, čini se, ne uzvraća osjećaje, a povremeno se i poigrava s njim. Jednog dana on će dobiti poziv iz Bagdada, od prijatelja, iračkog pjesnika Fuada (Jean Reno), koji mu priopći da je Vittoria teško ranjena i da u bagdadskoj bolnici leži bez svijesti na granici života i smrti. Iako u ratnim uvjetima nema civilnih letova za Bagdad, Attilio će pronaći način da se dokopa iračkoga glavnoga grada, gdje će dati sve od sebe kako bi pomogao već otpisanoj Vittoriji, ljubavi svog života. Benigni je film narativno-dramaturški posložio po načelu postupnog, više zbunjujućeg nego pojašnjavajućeg, razotkrivanja međusobnih odnosa ključnih likova, odnosno začudnih situacija koje tek s (manjim ili većim) protokom vremena bivaju kontekstualizirane i tako postaju razumljiv(ij)e. Razvoj temeljnog odnosa, onog Attilija i Vittorije, sa svakom novom točkom koju dosegne izaziva iznenađenje, nejasnoće, upitnike, do te mjere da se čini kako je autor potpuno izgubio konce svoje pripovijesti. Međutim, sama završnica napokon će staviti točku na i objašnjavajući prethodno uspostavljene relacije i situacije, pa tada napokon spoznajemo autorsku strategiju i shvaćamo da je “Tigar i snijeg” film tzv. skrivene priče.

Ovakvo razrješenje donosi neočekivanu satisfakciju, i u tom smislu Benignijevo poigravanje s gledateljima, skrivanje prave razine pripovjedačeva znanja o priči i likovima od publike koja je nesvjesna inferiornosti vlastite pozicije u recepcijskom procesu, nesumnjivo je uspjelo. Dapače, dobar je primjer kako se žanrovske strategije trilera - kod kojeg je krucijalno pitanje znanja što ga likovi imaju (ili nemaju) jedni o drugima te o događajima čijim su dionicima, kao i znanja koje gledatelji imaju (ili nemaju) o istim likovima i zbivanjima - mogu poticajno prenijeti u drugi žanr, u ovom slučaju romantične komedije što se djelomično odvija u ratnim uvjetima te mjestimično zalazi na područje tragikomedije odnosno tragikomične melodrame. Problem je, međutim, što Benigniju promakne poneka krupna nezgrapnost u narativno-motivacijskom komponiranju cjeline. Tako, primjerice, zaboravlja naznačiti dulji protok vremena između talijanskog i iračkog dijela priče, pa taj prijelaz dolazi kao šaka u oko.

Motivacija pak Fuadova sudbonosnog čina pred kraj Attilijeva boravka u Iraku ostaje posve nejasnom, stoga se taj čin doima dramaturški i psihološki ishitrenim i proizvoljnim. Slutimo da je Fuad nekovrsni Vittorijin ekvivalent Attilijeve ljubavnice Nancy (Emilia Fox, kći Edwarda i nećaka Jamesa Foxa) i da stoga, poput nje, mora biti eliminiran iz narativne slagalice, no Benigni ga ostavlja mehaničkim dramaturškim parnjakom lišenim dostatnog sadržaja. Uopće, Benigni ima problema s tečnošću narativnog izlaganja (epizode s kćerima i ljubavnicom doimaju se previše izoliranima od cjeline, no s druge strane mogu se braniti opisanom koncepcijom skrivene priče), a i karakterizaciji njegova lika, koji povremeno djeluje retardirano, može se prigovoriti, no to je već opće mjesto autorova opusa. Zanimljivo je pitanje kako talijanski komičar tretira stanje u Iraku. Odgovor nije iznenađujuć s obzirom na to da se radi o osobi koja je glumačku i scenarističku karijeru na filmu započela (1977.) suradnjom s mlađim bratom Bernarda Bertoluccija, Giuseppeom, na uratku nazvanom “Berlinguer volim te”.

U tom grubohumornom djelcu mlađi Bertolucci i Benigni u jednom se trenutku vulgarno sprdaju s tadašnjim šefom talijanskih komunista Enricom Berlinguerom, vjerojatno zbog njegove politike “historijskog kompromisa” koju je vodio s godinu dana kasnije ubijenim vođom demokršćana Aldom Morom. Tragična Morova smrt bacila je manje ugodno svjetlo na radikalnu ljevicu pa su se Bertolucci i Benigni prizemljili, a kasniji krah ideologije marksističkog komunizma stavio je točku na i, međutim lijevi sentiment nije iščeznuo. Tako u “Tigru i snijegu” Attilio (ime je dobio po uglednom pjesniku i ljevičaru Attiliju Bertolucciju, Bernardovu i Giuseppeovu ocu) ima ozbiljnih problema s pripadnicima američke vojne policije koji ga gotovo smaknu misleći da je terorist, a nasuprot takvom iskustvu ostvaruje dirljiv kontakt s dvije generacije iračkih liječnika te arapskim devama.

U najduhovitijem trenutku filma pronađenu palicu za ubijanje muha naziva otkrićem oružja za masovno uništenje, da bi naposljetku, ni kriv ni dužan, završio u improviziranom američkom logoru koji asocira na Guantánamo. Svi ti ubodi izvedeni su nenametljivo, mnogi ih možda neće ni zamijetiti, no većem dijelu (pro)američke publike koja ih zapazi, vjerojatno se neće svidjeti. Istovremeno čudno i zanimljivo sklopljen, nezgrapan i intrigantan, “Tigar i svijet” potvrđuje Roberta Benignija kao ambicioznog i interesantnog, no užeizvedbeno nedostatno darovitog autora. Dojmovi su podijeljeni, ali kad se sve zbroji i oduzme, riječ je o filmu koji zavrjeđuje pozornost.

La Tigre e la neve, tal. romant. ratna komedija, 2005.
R: Roberto Benigni Gl: Roberto Benigni, Nicoletta Braschi, Jean Reno, Abdelhafid Metalsi, Emilia Fox

ocjena: 3 (tri) zvjezdice