“Kad sam kao profesor predavao u Grafičkoj školi, klinci su čitali moje stripove pod klupom. Kad sam to otkrio, zapamtio sam njihova imena i onda im kasnije dao slabiju ocjenu. Nisam bio strog, ali nije bilo zezanja”, kaže Ivica Bednjanec (72), jedan od najpoznatijih, najkvalitetnijih i najproduktivnijih hrvatskih crtača stripova, po zvanju grafički inženjer, kojemu je ULUPUH potkraj prošle godine dodijelio Nagradu za životno djelo. U više od 40 godina crtanja objavio je više od 2000 tabli stripa, napisao je preko 1000 scenarija za svoje stripovane priče i objavio četiri knjige stripova, sveukupno, više od 800 zasebnih priča. Iako je preživio dva moždana udara i tešku osobnu tragediju - smrt djece, taj bivši prvak Zagreba u plivačkom maratonu i dalje je aktivan i iznimno lucidan te objavljuje u dječjem časopisu Smib svoj serijal za najmlađe o razmaženoj Durici.

Njegovi najpopularniji junaci su zvrkasti Lastan i otkačeni Genije s kojima su desetljećima, od 1967. godine na ovamo, odrastale sve generacije osmoškolaca. Taj maštoviti strip o sazrijevanju klinaca izlazio je u Modroj lasti, a njegova popularnost je bila tolika da je ubrzo postao zaštitni znak časopisa. Bednjanec je stvorio tematski vrlo raznolik opus, od povijesnih stripova među kojima se ističu priče iz Meksičke revolucije i hrvatske povijesti 16. stoljeća, preko dječjih do sportskih gdje se najviše isticao lik sitnog lopova i probisvijeta Nježnog. Sredinom sedamdesetih u Zovu je objavio i dvije epizode “Baruna Trenka” - “Kočija” i “Romeo i Julija”, koje mnogi smatraju remek-djelima. Manje se zna da se paralelno bavio grafičkim dizajnom i ilustracijom i da je zastupao bivšu Jugoslaviju na velikim svjetskim izložbama, primjerice, u Montrealu, Napulju i u Lucci.

NACIONAL: Je li vam ovom zadnjom nagradom konačno odano priznanje i kao ilustratoru i dizajneru što teoretičari dizajna redovito preskaču?
- Strip je samo jedna od mojih djelatnosti. U ULUPUH sam primljen kao dizajner, što zbunjuje i neke članove udruženja jer se u javnosti moje ime uglavnom veže uz strip, tek ponekad uz karikaturu ili ilustraciju, a gotovo nikada za dizajn velesajamskih izložbenih prostora. Nedavno su me kontaktirali ljudi iz Hrvatskog oglasnog zbora zbog konzultacija oko izložbe “Umjetnost uvjeravanja” i pokazalo se da uopće nisu znali da u postavu imaju nekoliko mojih radova, uglavnom plakata. Zatim sam gotovo ispušten i iz selekcije 14. međunarodne izložbe stripa u Rijeci 1999. godine kada je selektor bio Darko Glavan. Na intervenciju tadašnje direktorice Moderne galerije naknadno su me uvrstili, a Glavan mi se ispričao u tekstu kataloga tako da je nepravda malo ublažena.

NACIONAL: Dizajnom ste se bavili više od 20 godina, uglavnom radeći plakate i kataloge za kemijski kombinat Chromos. Kako pamtite to razdoblje socrealizma?
- Čitavo društvo se dizajniralo, znači, stvaralo, gradilo, kreiralo. Dizajn je bio u trendu, iako nisu svi imali afiniteta ili talenta za likovnu umjetnost. Neki su gradili prugu Brčko-Banovići, a neki, poput mene, vizualne identitete. Ideali i ideologije su nicali kao gljive poslije kiše, dok su struka i stručnost bili rijetka, korisna, ali potencijalno opasna stvar. U to je vrijeme tek šačica ljudi zaista znala raditi dizajn. Uza sve, radili smo pod stalnim partijskim nadzorom jer su naši proizvodi morali ostati u granicama tada aktualne ideologije socrealizma. Zato je često djelovalo kao da patimo od mazohizma, no usprkos svemu, bilo je vrlo zanimljivo. Na žalost, povijest se ponavlja. I danas su neki proglašeni dizajnerima zahvaljujući političkim ili kadrovskim privilegijama. Primjerice, u knjizi “Povijest hrvatskog dizajna” Feđe Vukića, izostavljeni su neki autori, a među njima i ja, ali su zato uvršteni “autori grba Herceg-Bosne”. Nadam se da Heliodrom ili kako su se već konc-logori zvali, nisu imali svoje dizajnere... Da ne bi bilo zabune na čiji račun kritika ide, Ivica Belinić je vrhunski dizajner i konceptualni umjetnik, no mislim da ga se moglo predstaviti s pametnijim djelima.

---

NACIONAL: Kada ste otkrili svoj talent za crtanje stripova i izmišljanje priča?
- Od malih nogu je izgledalo da sam predodređen da rukama, ali bez žuljeva, ako ne računamo one od olovke, zarađujem za svoju budućnost. Kad sam 1952. završio srednju Grafičku školu objavio sam svoj prvi strip “Stanoje Goranin” u Petku, Vjesnikovu zabavniku. Marljivo bruseći svoj talent, htio sam upisati Likovnu akademiju. Na prijemnom je slijedio hladan tuš: “Da, ali vi ste crtali i strip, a to je kič i šund.” A strip su, kao što je općeznano, izmislili kapitalisti da smute svijest radničke klase. Pokisnuto, napustio sam Akademiju osjećajući na sebi Staljinovu anatemu: tek kasnije je profesorica Vera Horvat Pintarić promijenila opće mišljenje svojim doktoratom o Andriji Mauroviću. U međuvremenu sam 1957. godine sa stripom “Crveni se šuma” pobijedio na natječaju lista Narodna armija i dobio 75.000 dinara što je u to vrijeme bila nečija godišnja plaća. Publicist Zvonimir Milčec o tome je u Večernjaku objavio svoj prvi novinarski članak.

NACIONAL: Koji su stripovi najviše utjecali na vas u djetinjstvu?
- Jedan prijatelj posudio mi je 1945. godine strip “Roko kralj gusara”, koji pamtim i danas nakon šezdeset godina. Zauzvrat sam tom prijatelju nacrtao punu bilježnicu vlastitih stripova i poklonio mu je za rođendan. Bio sam inspiriran romanom James Fenimorea Coopera “Posljednji Mohikanac”, no sadržaj nije imao veze s tom pričom. Nacrtao sam neke kauboje i slično. Naime, još kao dijete od desetak godina izvrsno sam crtao. Tako sam u Zagorju za vrijeme ljetnih praznika nacrtao vrlo realistično brojne rođake i susjede, koji su godinama čuvali te svoje prve portrete. Bila je to senzacija u Maloj Erpenji u kojoj je rođena moja majka.

NACIONAL: Jesu li vam bili uzori Andrija Maurović ili braća Neugebauer?
- Andrija Maurović koji je istim stilom ilustrirao knjige i crtao strip nije mi mogao biti uzor zbog ograničenosti pokreta i grimasa u svojim crtežima. Walter Neugebauer je sigurno naš najveći crtač. On je napravio naš prvi crtić “Veliki miting” 1951., koji je bio usmjeren protiv propagande Informbiroa, a koji je ismijavao ideju isušivanja Skadarskog jezera. Ipak, donekle je utjecao na moj realistički stil crtanja: kada sam proučavao njegove stripove, uočio sam da je crtao kistom. Tada sam i ja uzeo specijalni kist i dobio iste crtačke rezultate u realističkom stripu. Stil je, naravno, ostao izvorno moj.

NACIONAL: Dio ste generacije Plavog vjesnika, no niste objavljivali u tom tjedniku jer se navodno niste slagali s tadašnjim šefom Nenadom Brixyjem. Kakav je bio vaš odnos?
- U Plavom vjesniku sigurno bih mogao surađivati da sam ispod stola poljubio nogu Nenada Brixyja i crtao “Timothyja Tatchera” po Brixijevu scenariju, što me je kasnije molio. No, to nisam htio. Bio sam uvjeren da sam mogu napisati izvrsne scenarije. Želio sam napraviti ciklus akcijskog, hrvatskog, povijesnog stripa o 16. stoljeću, ali tu nije bilo interesa za te teme. Tada su mi iz Dečjih novina u Gornjem Milanovcu ponudili trajnu suradnju. Zaključio sam da je primamljivije rukovoditi kistom nego štamparijom i mirne savjesti dao neopozivu ostavku. Odmah sam prešao na četirisatno radno mjesto redovnog profesora u Grafičkom školskom centru gdje sam predavao dva predmeta - tehnologiju grafičkih materijala i ekonomiku i organizaciju grafičke proizvodnje, te počeo raditi za Dečje novine. Tako sam objavio na latinici i ćirilici 23 stripa o hrvatskoj povijesti, primjerice, “Buna na Hvaru”, “Nikola Šubić Zrinski” i slično, a nisam stigao opisati jedino podvige Krste Frankopana.

NACIONAL: Kako to da ste sami pisali i scenarije za svoje stripove?
- Moj kolega i prijatelj akademski slikar Željko Lordanić crtao je stripove po tuđim scenarijima i našao se u gabuli jer nema scenarija. Obratio se meni, a ja sam mu rekao “pročitaj nešto iz povijesti i napiši ih sam”. Zatim mi se pohvalio da to nije tako komplicirano. Kod nas su scenaristi stripova Rudi Aljinović, Zvonimir Furtinger i Franjo Fuis. Od mlađih moram spomenuti Darka Macana, inače kompletnog strip autora, s kojim sam čak imao eksperimentalnu suradnju.

NACIONAL: Vaše stripove najčešće razvrstavaju na sportske, povijesne, političko satiričke i dječje. Koji su vama najbliži?
- Kada sam radio šest godina za SN reviju crtao sam sportski strip za koji sam upotrijebio svoj lik Nježnog, koji je nastao u Modroj lasti, a ismijavao je razne Bandiće i Mamiće koji se grebu o Dinamo ili Snježnu kraljicu. Dakle, sve takve mešetare izvrgneš smijehu i to je najbolji način borbe protiv njih. Uostalom, to i je posao karikaturista, a ja sam član i tog društva.

NACIONAL: Zašto ste prestali crtati Lastana za Modru lastu?
- Zato što je tadašnji urednik Dragutin Brljević svojim pajdašima iz birtije u Frankopanskoj plaćao dvostruko više za njihove stripove nego meni. Neki od njih su imali Likovnu akademiju, no moji su likovi bili puni života. Rekao sam mu neka mu dalje crtaju njegovi pijanci i - otišao.

NACIONAL: Ili su vas optuživali kao komunista ili ste nosili nacionalistički krimen. Kako danas gledate na te optužbe?
- Bio sam komunjara. Radio sam kao litografski crtač u Štamparskom zavodu “Ognjen Prica” na Savskoj cesti, koji se prije Drugog svjetskog rata zvao Tiskara Rožankovski. Tu su ranije radili, također kao litografi, danas poznati hrvatski slikari Josip Račić i Zlatko Omerbegović. Poslije oslobođenja to je bila partijska štamparija, a članstvo u Savezu komunista omogućilo mi je daljnje školovanje na Višoj grafičkoj školi. Kao grafički inženjer dogurao sam do mjesta tehničkog direktora pogona. Kad sam postao slobodni umjetnik i član ULUPUH-a, vratio sam partijsku knjižicu, no morao sam se opet aktivirati. Naime, tadašnji ministar kulture drug Stipe Šuvar u svojoj komunističko-ekonomskoj zaluđenosti smislio je novi zakon o samostalnim umjetnicima, koji nam je zapravo onemogućavao tu djelatnost. To me razljutilo pa sam organizirao Sindikat samostalnih umjetnika i na odlučujućoj sjednici u Saboru obrazložio amandman na taj famozni članak 14 novog Šuvarova zakona. Šuvar nije bio prisutan nego je kao svoju zamjenu poslao Damira Grubišu, koji je bio na našoj strani. Moj amandman je prihvaćen, a Grubiša je u njegovo ime priznao poraz. Poslije toga više nisam osjetio potrebu za članstvom u SK.

NACIONAL: Kako ocjenjujete današnju strip scenu u Hrvatskoj?
- Ne pratim kontinuirano novu stripovsku scenu, ali da se dogodilo nešto revolucionarno sigurno bih za to čuo. Osim Modre laste, koja jedina godinama kontinuirano objavljuje hrvatski autorski strip i tako stimulira nove, mlade autore, ne postoji sličan medij. No, ona je limitirana brojem stranica i nije specijalizirana za strip. Dakle, novi autori nemaju gdje objavljiavati. Cijenim Stjepana Bartolića, kolegu iz Modre laste i Playboya, koji radi umjetnički vrhunski crtan, a opet ležeran strip. Tu je i nešto stariji Krešimir Zimonić, nekadašnji član “Novog kvadrata”, koji njeguje jedan poseban stil, na granici konceptualne umjetnosti. Poznajem rad Danijela Žeželja i Dubravka Matakovića, ali nisam dovoljno upoznat s njihovim radovima.

NACIONAL: Kakva je šansa da se ipak snimi planirani crtani serijal “Male ljubavi” prema Durici, vašem najmlađem liku, koji izlazi već više od 12 godina u Smibu?
- Moj sin Darko odnio je knjigu stripova o Durici, koju radi zajedno sa mnom, u Zagreb film i predložio im da se po tom stripu napravi serijal jednominutnih crtića za televiziju. Naime, Durica je zamišljena kao animirani lik. Svaka od 200 tabli je izvedena kao scenarij za film. U knjizi “Durica” čak je snimljen mali crtić u kojem Bibi i Durica plešu rock and roll. No, do danas nisam dobio nikakav odgovor iz Zagreb filma. Mislim da je problem u tome što se tamo već godinama nalaze krivi ljudi na krivim mjestima, pa se kuća nije pomaknula dalje od “Baltazara”.

NACIONAL: Govori se da pišete autobiografiju u kojoj ćete opisati ratni Zagreb s naglaskom na događaje za vrijeme NDH-a.
- Planiram napisati knjigu “Moj veliki rat”, ali to neće biti prava autobiografija, jer još ne namjeravam krepati. U njoj ću opisati razdoblje svog života od 1940. do 1947. s naglaskom na doba kada sam kao kurir prenosio ilegalnu poštu zagrebačkim antifašistima. Ne znam kada ću je završiti, to je golem posao. No, pripremam svoju prvu veliku retrospektivnu izložbu, koja bi se trebala otvoriti na jesen u Muzeju grada Zagreba. Također, želio bih objaviti zbirku svojih pjesama “Dnevi levi”, pisanih na kajkavskom dijalektu.

Tajna Nježnog

"Nježni je pokojni Mikula Bracanin, barba iz Starog Grada na Hvaru koji je vodio brigu o prtljazi putnika s trajekta. Bio je ljudina od dva metra, toliko golem da mu je svaka majica bila premala. Premda je svaki dan brijao glavu i bradu, uvijek je izgledao neobrijano. Hlače je vezao špagom, a na cokulama nije imao žnirance. Imao je sitan, nježan glas, u neskladu s njegovom golemom pojavom", kaže Bednjanec o nastanku svojeg popularnog lika.

Biografija

Rodio se 1934. u Zagrebu
diplomirao na Višoj grafičkoj školi gdje je potom i predavao

• 1952. objavio prvi strip “Stanoje Goranin” u Vjesnikovu zabavniku Petko
• 1963. - 1974. objavljivao cikluse iz hrvatske povijesti, Meksičke revolucije i NOB-a
• 1967. postaje samostalni umjetnik i član ULUPUH-a
• 1968. objavljuje u Modroj lasti dječje stripove “Osmoškolci” te “Genij i Lastan”
• 1974. radi sportske stripove u Kerempuhu i SN reviji o Nježnom, u Smibu “Durica”
• Nagrade: 1984. “Pulcinella” u Napulju te “Andrija” u Ljubljani,
• 1988. Grand Prix, a 1997. Nagrada za životno djelo na Salonu stripa u Vinkovcima. Odlikovan je redom Danice Hrvatske
• 2006. Nagrada za životno djelo ULUPUH-a