“Moj veliki prijatelj i sjajan glumac Fabijan Šovagović još nema svoj spomenik i zato sam napravio projekt za veliku skulpturu od bronce, koja bi trebala biti postavljena u Osijeku gdje bi na najbolji mogući način simbolizirala Šovu, njegova Sokola i život u Slavoniji”, otkrio je kipar, lutkar, redatelj, kostimograf i scenograf Zlatko Bourek, koji je s tom idejom o podizanju spomenika Fabijanu Šovagoviću u Osijeku, odmah pored željezničke stanice, još prije dvije godine upoznao Šovagovićevu obitelj, zatim nekadašnjeg gradonačelnika Osijeka Zlatka Kramarića, članove Društva hrvatskih dramskih umjetnika i Razreda za likovnu umjetnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Iako su svi s oduševljenjem podržali njegov prijedlog, ideja za sada nije stigla do realizacije. Bourek kaže da je očito najveća prepreka novac. Naime, lijevanje takvog velikog spomenika vjerojatno bi stajalo “kao tri BMW-a, jer je riječ o starinskom zanatu u kojem su ruke vrlo skupe”. U međuvremenu je Bourek napravio nekoliko verzija i na kraju finalizirao projekt, a budući da bi se prostor kod osječke željezničke stanice trebao preuređivati, smatra da bi bilo odlično kad bi se njegova ideja o spomeniku Fabijanu Šovagoviću uklopila u projekt obnove.

“Mislim da je taj prostor u Radićevoj ulici nasuprot željezničkoj stanici idealan za spomenik Šovagoviću, jer bi ga svaki došljak ili putnik na proputovanju odmah zapazio”, nastavio je Bourek. “Svaki grad ima svoj spomenik na vidnom mjestu, odmah na ulazu, primjerice, u Ljubljani je podignut spomenik pjesniku i generalu Rudolfu Maisteru u parku nasuprot željezničke stanice, a u Zagrebu vas s Tomislavova trga pozdravlja hrvatski kralj Tomislav. U Osijeku bi vas na ulazu u grad pozdravljao Fabijan Šovagović, po meni pravi simbol Slavonije.”

Spomenik bi bio golem: visok 3,60 a širok 2,20 metra, napravljen od bronce, a postavljen na postament od pečene cigle. Time bi odražavao, “prakulturu tog kraja, znači, arhitekturu i život Slavonije, posebno Osijeka i Đakova, u kojima su najvažanije građevine, kuće i crkve, a nekada bi štagljevi u bogatim slavonskim selima, bili napravljeni od pečene cigle, koje su pak slagane u redoslijedu boja hrvatske zastave.” “Slavonci trobojnice stavljaju i na gaće”, nastavio je Bourek “šešire i torte, tako da to njihovo dirljivo rodoljupstvo prelazi granice ljubavi prema domovini i ‘službenog’ nacionalnog ponosa nego zadire u sentiment i pretvara se u vrlo intimni osjećaj.”

Razmišljajući o koncepciji spomenika, Bourek je zaključio da to ne bi smio biti samo spomenik velikom glumcu, koji je preminuo 1. siječnja 2001. godine, nego “cijeloj Slavoniji, toj ravnici, tom blatu u kojem se ljudi dobro drže”. Tako je i nastala ideja o spomeniku Fabijanu Šovagoviću s njegovim Sokolom, slavnim konjem iz njegove drame “Sokol ga nije volio”, koja je u Gavelli odigrana čak 224 puta, a po kojoj je Branko Schmidt snimio 1988. godine igrani film. “Fabijan Šovagović naslonio se leđima na trbuh Sokola držeći ga za ular, a Sokol, simbol nečeg neobuzdanog, koji se cijeli život bori kao zmaj, reži prema publici”, objasnio je Bourek.

Po njegovu mišljenju Fabijan Šovagović je pravi simbol Slavonije, jer popularni tekst “Sokol ga nije volio” odlično prezentira život Slavonije tog vremena. Taj Šovagovićev tekst govori o tvrdokornom slavonskom gazdi Šimi, koji za vrijeme Drugog svjetskog rata skriva na tavanu svog sina Benoša kako bi izbjegao novačenje u vojsku bilo koje od zaraćenih strana, a ostao je poznat u povijesti hrvatskog filma po tome što je bio prvi film koji je govorio o motivu tzv. križnih puteva, odnosno, o likvidaciji poraženih strana bez suđenja. Također, uveo je lik “dobrog” ustaše, a partizani nisu prikazani s većom naklonošću od drugih vojski. “Gotovo svaka druga obitelj u Slavoniji dijeli sudbinu ljudi ispričanu u ‘Sokolu...’”, objasnio je Zlatko Bourek. “Jedan je sin bio u domobranima, drugi u ustašama, a treći u partizanima, a na kraju je brat, koji je završio na pobjedničkoj strani spašavao drugoga, koji je bio dio vojske poraženih.”

Bourek kaže da je do sada napravio nekoliko verzija spomenika, ali se na kraju odlučio za skicu koja simbolizira snažnog Slavonca, koji kroti elementarnu silu. “Odjenuo sam ga u gaće, na glavu mu stavio šešir, a s prsluka svjetlucaju ogledalca, karakteristična za slavonsku nošnju, koja su se stavljala kao zaštita od uroka”, objasnio je Bourek. “Djelomično me inspirirala i osječka katedrala na čijem zvoniku postoje rupice od minobacačkih granata, koje su pale još 1945. godine. Tokom Domovinskog rata rupice su se umnožile postavši simbolom ranjenog Osijeka. Za sunčanih dana kroz te je rupe bljeskalo sunce i podsjećalo nas na rat. Zato sam na prsima skulpture Fabijana Šovagovića također zamislio rupice, kao da je kraj njega pala granata i oštetila spomenik. Te rupice omogućile bi gledateljima da čak iz velike daljine vide sjaj sunca.”

Na pitanje zašto se odlučio za gotovo klasičan figurativan spomenik, Bourek je odgovorio kako smo mi u Hrvatskoj još od 1945. godine uglavnom podizali spomenike idejama, neznanim borcima, majkama i udovicama što je bilo u skladu s duhom vremena. Po njegovu mišljenju došlo je vrijeme kada moramo podizati spomenike ljudima s imenom i prezimenom, koji ujedinjuju neku humanu ili simboličnu ideju, vrijednost ili poruku. “Zato taj spomenik Šovi ne smije biti apstraktan, on mora biti figurativan, s njegovim izrazito karakterističnim tijelom i glavom s visokim čelom na kojem je ‘na hero’ postavljen slavonski šešir kako bi mogao s jednim okom ‘škicati’ naokolo.”

Fabijan Šovagović je rođen 4. siječnja 1932. godine u selu Ladimirevci kraj Osijeka, a umro je 1. siječnja 2001. godine u Zagrebu tako da Bourekov prijedlog izlazi u javnost upravo na šestu godišnjicu njegove smrti i 75. godišnjicu rođenja. Glumio je u brojnim kazališnim predstavama u HNK i Gavelli, primjerice, u Držićevu “Dundu Maroju”, Shakespeareovu “Macbethu” te u “Sokol ga nije volio”, a snimio je 70 filmova, za koje je bio nagrađivan na Pulskom festivalu. Od njegovih brojnih filmskih uloga najviše se pamte uloge Jože Svetog u “Brezi”, Matije Gupca u “Seljačkoj buni”, ludog Boška u “Bitki na Neretvi” i profesora u provinciji u “Predstavi Hamleta u Mrduši Donjoj”, te nastupi u serijama “Kuda idu divlje svinje” i “Velo misto”.

“Moj prijatelj Šovo je pravi, veliki simbol Slavonije jer je on bio dobronamjerni, autentični Slavonac, koji je imao prirodu bećara”, kazao je Bourek prisjećajući se njihova prijateljstva. “Bio je i malo osion, nije puno govorio, često u sentencama, ali je točno znao što želi, govorio je ‘Neće oni nas’, a kad bismo se sreli u Zagrebu, uvijek smo jedan drugoga zapitali ‘Znaš li koju novu?’. To pitanje odnosilo se na naš slavonski distih, koji mi Slavonci obožavamo. U Slavoniji je jako važna sposobnost govorenja u distihu, kojim se aludira na nešto i koji ima erotični ton. To nije lascivnost nego odraz ljubavi prema životu, jer mi nismo prostaci nego erotomani. Recimo, ima jedna prosta, ali je slatka: ‘Oj, curice, da mi daš, bio bih ti tamburaš, tvoja ptica tamburica, a moj Đorđe trzalica.’ Kad je počeo rat, Fabijan mi se početkom devedesetih žalio kako ‘ne zna niti jednu ratnu nego samo te ‘sramotske’.”

Njihovo prijateljstvo započelo je nakon Drugog svjetskog rata, prisjeća se Bourek, negdje u četrdesetima, u vrijeme siromaštva, u Osijeku, gdje su išli u srednju školu - Bourek u viši razred, a Šovagović u jedan od nižih. Mladi osječki umjetnici u to su se vrijeme skupljali u prostorijama KUD-a “Milica Križan” u Osijeku, koja je kao partizanka poginula u ratu. “Šovagović i Antun Vrdoljak bili su u dramskoj, a ja u likovnoj sekciji”, kaže Bourek. “Fabijan je u školu dolazio iz Ladimirevaca vlakom i uvijek je kasnio, a onda je za vrijeme velikog odmora iz svoje torbe vadio veliki komad vrlo ukusnog kruha, koji je pekla njegova strina. Rekao bi nam: ‘Onaj koji je jučer dobio krišku, danas neće!’ Pošto mi svi Slavonci imamo svoje kebe, znači, noževe, podijelili bismo kruh i u slast ga pojeli. Njegova strina je u taj kruh stavljala malo krumpira kako bi bio izdašniji i zato je imao tako dobar okus. I danas sanjam taj kruh s malo jačom koricom i okusom kolača.”

Bourek je pretprošle godine u Umjetničkom paviljonu priredio svoju izložbu na kojoj je na počasnom mjestu bio izložen njegov portret Fabijana Šovagovića. Povrh slike je stavio lovorov vijenac, a u podnožje je postavio još jedan format na kojem je napisao slavonski distih, kaže, karakterističan za Fabijana Šovagovića. Taj distih je nastao u devedesetima kada je Šovagović često išao snimati u Osijek i okolna mjesta. “Pitao sam ga zar se ne boji da će ga netko tamo blizu ratišta upucati kada zabljesnu njegovi bijeli brkovi u mraku”, ispričao je Bourek. “On mi je ležerno odgovorio da ne trebam brinuti, jer će brkove obojati u crven-bijeli-plavom tonu. No, kad se vratio sa snimanja u Zagreb, bio je jako nesretan, tužan i razočaran. Rekao mi je: ‘Ne bi vjerovao što se tamo događa - nesreća i s jedne i s druge strane.’ A ja sam mu odgovorio: ‘Vidiš, Šovo, ovi tvoji brkovi, koji su crven-bijel-plavi, prst u uho pa ih nagaravi.’ I taj distih sam zapisao ispod njegova portreta.”

Bourek je kasnije taj portret poklonio Igoru Zidiću, predsjedniku Matice hrvatske, koji ju je postavio u njihovim prostorijama.