Sad kad se zima - pod utjecajem ideje nekontroliranoga industrijskoga progresa - definitivno pretvorila u proljeće, originalni osjećaji i inicijative pojavljuju se ne samo kod medvjeda nego i kod ljudi, a prate ih i bolesti. Ivo Sanader, na primjer, najavio je kako će se Franji Tuđmanu u Splitu - za razliku od Zagreba - pronaći “dostojno mjesto za spomenik”, i na toj premijerovoj gesti promatrač građanima Splita, koje nitko ništa o tome nije pitao, može samo čestitati. Kad je o bolestima riječ, Vladimir Šeks - profesionalni kontrolor Sabora - doživio je tijekom proteklih praznika srčani inzult, iz kojeg se uspješno izvukao. Prva izjava šefa Rebra nakon primanja Šeksa u bolnicu glasila je: “Gospodin Šeks osjeća se vrlo dobro.” A druga: “Gospodin Šeks osjeća se odlično.”

Uglavnom, čovjek je na temelju medicinskih poruka koje su predočavale Šeksovo stanje mogao shvatiti da je gospodin Šeks u bolnici zapravo zato što puca od zdravlja. Njegova bolest pred publikom treba se predstaviti kao njegova čilost, i to su u bolnici spoznali odmah. Stvar nema nikakve veze sa Šeksom, no liječnici su nedavno obavijestili ljude da se ni Fidel Castro ne osjeća loše. Medicina čini čuda. I Branimir Glavaš, protiv kojeg su nakon teških političkih muka prekinute istrage, može se sad u razmjernome psihološkome miru koncentrirano posvetiti svojoj infuziji.

U ovome svetome razdoblju, koje se - zajedničkim zalaganjem crkve i države - protegnulo na gotovo mjesec i pol, ljudi su dobili solidnu priliku za razmišljanje o raznim aspektima vječnosti, bili za to raspoloženi ili ne. Sa strane crkve, omniprezentne kao rijetko kad do sada, poruka je bilo raznih. Najveću konfuziju izazvao je Papa anatemom koju je bacio na ateiste. Gotovo da ih je proglasio temeljnim zlom čovječanstva, “carstvom tmine” itd. Bog samo zna što ga je na to ponukalo. Autoru ove kolumne nije ni nakraj pameti ulaziti u teološke rasprave s vrhunskim autoritetom, ali na temelju onoga što je slušao o kršćanskoj doktrini razvio je spoznaju da se vjera mora tretirati kao Božji dar, a ne kao proizvod nečijega racionalnoga zalaganja. Ako je vjera dar, ponuđen univerzalno ali i individualno, to ne znači da ga svatko mora prihvatiti. Može se čak pretpostaviti da Gospodin na neki način provodi suptilnu arbitražu u Svome postupku prosvjetljivanja. Pojedine ljude, po Svome nedokučivome izboru, nadahnjuje u većoj ili manjoj mjeri. Netko Ga doživljava raskošno, netko Ga smatra proizvodom mašte.

U svakom slučaju, mnogi Bočju riječ prihvaćaju po društvenome automatizmu, ne reagirajući ozbiljnije na Njegove etičke zahtjeve. Kad se Papa paušalno obrušio na ateiste, stvorio je kod promatrača dojam da automatsko prihvaćanje religije želi pretpostaviti dubljim vrijednostima koje ona propagira. Za Papu je važno da ljudi tvrde kako vjeruju, irelevantno od stvarnoga sadržaja njihove vjere. Po svome ekskluzivističkome i prilično ograničenome pristupu stvarnosti Ratzinger se temeljito razlikuje od svoga prethodnika. Ivan Pavao Drugi nije bio manji borac za doktrinu od njega, ali imao je sposobnost osvajanja duša na posredne načine, obojene njegovom specijalnom duhovnom snagom i estetikom koja je privlačila i vjernike i nevjernike, a može se reći i da je od drugih stvarala prve.

Kad je Benedikt Šesnaesti preuzimao dužnost, izjavio je - pun skromnosti i poštovanja prema prethodniku - kako vjeruje da “Bog svoje ciljeve može ostvariti i neadekvatnim sredstvima”, misleći pritom na sebe. Njegov ulazak u otvoreni konflikt s onima koji ne vjeruju mnogi će svrstati u spomenutu kategoriju “neadekvatnih sredstava”, ali to je Papin problem. Za razliku od Wojtyle, koji je u svojoj sporosti nastupao kao apsolutni gospodar vremena, Ratzinger ostavlja dojam čovjeka kojem se žuri i koji do visokih doktrinarnih ciljeva pokušava stići prečicom, gubeći pri tom kompas i kriterije.

Sveti Otac - Sanader mu uskoro odlazi u posjet - kritički se osvrnuo i na supremaciju medija u modernome svijetu, tvrdeći kako oni uništavaju obiteljsku intimu i komunikaciju s Bogom, a na njega se u Hrvatskoj s istom tezom nadovezao i kardinal Josip Bozanić. Da televizija u značajnome dijelu svoga programa ljude zaglupljuje i terorizira teškim trivijalnostima, to nije ništa novo. Emisija Big Brother, na primjer, uvreda je elementarnome ukusu i ljudskome dignitetu, i gledajući tu primitivnu manipulaciju čovjek može osjetiti samo bespomoćnu nelagodu. Ista je stvar i sa sapunicama. Priglupi amaterski proizvodi u produkciji Tončija Huljića i njegovih partnera, na HTV-u - kući koja se ležerno odrekla svoje slavne tradicije u proizvodnji serija - uživaju danas status svetoga pisma i nema nikoga tko bi lupio šakom po stolu i rekao: “Maknite već jednom s nacionalnoga programa tu grupu tezgaroπa s njihovim skupim budalaštinama.”

U kritici televizije crkva, kako vidimo, može potegnuti argumente, ali u tome nije dosljedna. Televizijske fenomene ona povezuje prije svega s dezintegracijom tradicionalne obitelji, što je na neki način borba protiv vremena u kojem živimo. Televizija je zamijenila kazan, kuhinju, ognjište, i od toga se pobjeći ne može, a i ne treba. Osim toga, crkvena fetišizacija obitelji - u novinama je to zadnjih dana primijetio hrvatski monitor Žarko Puhovski - polazi od zadanosti obitelji kao “jedinoga okvira normalne socijalizacije” čovjeka, čime se “indirektno moralno dovodi u sumnju samce”. To je točno. U svome doživljaju svijeta crkva manje polazi od konkretnih ljudskih situacija, a više od toga kako bi one po njoj trebale izgledati, i taj podatak relativizira njezinu društvenu misiju.