Tijekom ljeta 1991. godine u svoj ured pozvao me je Branimir Glavaš koji mi je u tom razgovoru rekao da je u tijeku formiranje jedne jedinice za posebne namjene za upadanje u neprijateljsku pozadinu i izvođenje diverzantskih akcija, kojom zapovijeda Ivica Krnjak, te da je moja zadaća da pomognem u odabiru i provjeri ljudi koji će ući u sastav te jedinice. Taj zadatak mi je povjerio iz razloga što je u mene imao veliko povjerenje, a od prvih dana sam sudjelovala u podjeli oružja, tako da sam poznavala velik broj ljudi. U tu jedinicu ušli su i ljudi koje su sami doveli Branimir Glavaš i Ivica Krnjak (...)

RADOSLAV ARAMBAŠIĆ, prvi odvjetnik Gordane Getoš-Magdić bio je prisutan pri davanju njezina prvog iskaza u osječkoj policijiKada me pitate tko je kome u odnosu Glavaš-Krnjak bio nadređen, osobnog sam mišljenja da je Branimir Glavaš zapravo bio nadređen Ivici Krnjaku, a to sam zaključila iz razloga što je Ivica Krnjak predlagao ustroj te jedinice, ali je ipak unatoč tome što je imao vojna znanja od ranije, konačnu odluku donosio Branimir Glavaš (...)

Zbog protoka vremena sada se više ne mogu sjetiti imena, prezimena ili nadimaka ostalih ljudi koji su na temelju mog odabira ušli u postrojbu kojom je zapovijedao Ivica Krnjak, a posebice iz tog razloga što je jedinica nakon što je formirana brojila šezdesetak ljudi, kao i iz razloga što su neki ljudi u jedinicu ušli prema preporuci ili odabiru Ivice Krnjaka ili Branimira Glavaša (...)

Poznato mi je da je u početku zapovjedništvo te jedinice bilo u Zapovjedništvu obrane grada u Županijskoj ulici, na katu iznad službenog ureda Branimira Glavaša gdje su se i održavali koordinacijski sastanci. Jedinica je bila ustrojena po vodovima, svaki je vod brojio oko 10 ljudi, te je svaki vod prema zamisli imao svog zapovjednika. Mogu reći da se većini pripadnika te jedinice nije niti znalo ime i prezime, odnosno, na koordinativnom sastanku koji su održali Krnjak i Glavaš jednom prilikom, doslovno mi je rečeno da se ljudi međusobno u toj jedinici trebaju oslovljavati po nadimcima uz objašnjenje da je to bolje ukoliko bi netko od njih u akciji na neprijateljskom području bio zarobljen na taj način ne bi mogli odati tuđe identitete (...)

Izjavljujem da sam sukladno dobivenim zapovijedima i potrebama obilazila lokacije na kojima su se nalazili vodovi i to u situacijama kad bih izravno dobila zapovijed od Branimira Glavaša, Ivice Krnjaka i Amšlingera koju sam prenosila pripadnicima tih jedinica (...)

Kada me pitate da li je još netko osim mene prenosio zapovijedi koje bi izdali Glavaš i Krnjak mogu reći da to ne znam. Zapovijedi koje sam prenosila na niže razine jedinice dobivala sam usmeno ili pismeno na papiriću na kojem bi na primjer bilo napisano neko ime ili ulica, a mogu reći da su mi te zapovijedi osobno izdavali Branimir Glavaš i Ivica Krnjak, a ja sam ih samo dalje prenosila. Sjećam se da sam znala biti pozivana u Sekretarijat gdje bih preuzimala te zapovijedi, a predavao mi ih je ili Glavaš ili Krnjak ovisno o tome koga bih u trenutku svog dolaska tamo zatekla. Što se tiče sadržaja tih poruka, odnosno usmenih zapovijedi koje sam dobivala, mogu reći da su iste uglavnom sadržavale ime i prezime osobe koju se treba privesti i ispitati, zatim radi li se o osobi koja je u kontaktu s neprijateljem, djeluje li kao “peta kolona” u samome gradu, ima li rodbinu u neprijateljskim redovima i slično (...)

Kada me pitate da li su mi poznati slučajevi privođenja i ispitivanja građana Osijeka za koje su građani u Ured za obranu dojavljivali da se radi o "petoj koloni" ili na bilo koji drugi način podrivaju obranu grada Osijeka, izjavljujem da mi je poznato kako je više građana bilo ili privedeno ili ispitano u kućama, a što se konkretnih imena privedenih osoba tiče, sjećam se Branka Lovrića. U slučaju Branka Lovrića, ne sjećam se točno datuma, ali bih rekla da je bila rana jesen, Branimir Glavaš me je pozvao u svoj ured te mi je dao papirić sa već pripremljenim pitanjima na kojem je također stajalo ime Branka Lovrića te adresa stanovanja i mjesta gdje radi. Nakon što sam utvrdila da se isti ne nalazi na svom radnom mjestu, vratila sam se natrag u Sekretarijat za narodnu obranu kod Glavaša kojemu sam prenijela da se Branko Lovrić već nekoliko dana nije pojavio na svome radnom mjestu i upitala ga što mi je dalje za raditi. Na to mi je Glavaš odgovorio da se radi o antidržavnom elementu i da treba biti vrlo oprezan, a zbog toga ga je potrebno uhititi i privesti. Nakon toga smo krenuli prema kući Branka Lovrića i to čini mi se sa dva automobila jer nas je bilo više, zbog prirode dojave da se radi o opasnoj osobi (...)

Ne mogu se sjetiti koliko je vremena prošlo ali mislim da je ubrzo Branko Lovrić izašao iz kuće bez pružanja otpora i krenuo s nama u kuću u Dubrovačkoj ulici. Po dolasku do te kuće u Dubrovačkoj ulici koliko se sjećam neki od mojih suboraca su odveli Branka Lovrića u podrum te kuće, a da li sam i ja tada išla unutra ne mogu se sada sjetiti. Informaciju o tome da je Branko Lovrić pronađen i priveden u kuću u Dubrovačkoj ulici prenijela sam istoga dana Branimiru Glavašu (...)

Nakon par dana pitala sam svoje suborce što se dogodilo s Brankom Lovrićem, na što su mi oni rekli da je isti ubijen i bačen u Dravu. Ta spoznaja me šokirala te sam otišla odmah u svoju kuću u Aninoj ulici odakle sam nazvala Glavaša i rekla mu da odmah dođe do mene ne navodeći mu razlog zbog čega ga tražim. Nedugo potom Branimir je sam došao do moje kuće gdje sam ga ja odmah po ulasku u kuću pitala da li zna što se dogodilo s privedenim Brankom Lovrićem na što mi je on odgovorio da ne pitam gluposti i da se to mene ne tiče i neka gledam svoja posla. Nakon toga i dalje sam pokušala voditi normalan smiren razgovor s Glavašem pokušavajući doznati što se dogodilo s Lovrićem, na što je on nakon kratkog vremena postao nervozan i ljut te se ustao i rekao mi: "Ne dolazi mi sutra na posao, ne želim te više vidjeti, nemoj se sa mnom zajebavati jer ćeš plivati i ti, zbrisat ću vas sve sa zemlje!" jasno dajući do znanja da misli na moju obitelj. Na tu njegovu prijetnju ja sam reagirala tako što sam ga u bijesu uhvatila za odjeću u predjelu prsa i gurnula ga u zid, cijelo vrijeme plačući zbog prijetnje koju mi je izrekao, te sam mu tom prilikom svašta izgovorila da bi on odjedamput rekao da se šalio i da on to tako uopće ne misli, nakon čega me smirivao te mi rekao da o ovome ništa ne govorim "matorom" misleći na mog oca (...)

Iako mi je Glavaš tvrdio da se šali, znala sam da to nije tako što sam vidjela na primjeru Vrbana iz Vojne policije koji je jednom prilikom dok smo bili u sjedištu HDZ-a u Kapucinskoj ulici bio priveden s lisicama u sjedište samo zato jer sam ja neoprezno ispred Glavaša rekla da se Vrban o njemu negativno izrazio u kontekstu da se Glavaš previše pravi pametan. Sjećam se da su ga odveli u susjednu sobu u odnosu na sobu gdje sam ja bila kao tajnica, te su ga tamo tukli što sam zaključila po njegovim jaucima, a od osoba koje su ga odvele u sobu sjećam se Branimira Glavaša i Marka Jonjića koji je sa sobom doveo psa pit bulla. Toga trenutka sam zbog toga osjetila strahovitu krivicu jer je čovjek bio tučen zbog moje gluposti. Zbog toga mu i nisam povjerovala da se šali u mom slučaju jer je već i na Vrbanovom slučaju pokazao da mu nije strano obračunavati se i s našim ljudima (...)

Možda par dana nakon toga Glavaš me pozvao u svoj ured i rekao mi zašto sam angažirala nesposobne ljude istovremeno mi pokazujući pismo koje je navodno napisala osoba iz bolnice u Osijeku, a nakon što se izvukla iz Drave poslije neuspjele likvidacije od strane pripadnika naše postrojbe, rekavši mi da neka riješim problem koji je nastao zbog moje pogreške jer sam izabrala nesposobne ljude u postrojbu. Sjećam se da je tada Glavaš spomenuo ime tog preživjelog, ali mi to ime nije ništa značilo niti sam ga zapamtila, a tek nekoliko godina kasnije čitajući dnevni tisak doznala sam i povezala da se radi o Radoslavu Ratkoviću (...)

Nakon toga zbog straha, iz Glavaševog ureda odlazim vjerojatno u Keršovanijevu ulicu gdje jednom pripadniku naše jedinice, za kojeg mislim da je bio po zanimanju medicinski tehničar, dajem zadaću da odmah ode u Opću bolnicu Osijek gdje je taj čovjek ležao i da ga se usmrti. (...)

Svoju zapovijed za odlazak na likvidaciju tog čovjeka priopćila sam usmeno, a sada se ne sjećam da li je još netko bio prisutan i da li je to mogao čuti. Nakon što se taj čovjek kojeg sam poslala u bolnicu vratio, priopćio mi je da nije uspio usmrtiti Radoslava Ratkovića iz razloga što je isti u bolnici bio čuvan i nije mu mogao prići. Ja sam o tom o svemu osobno obavjestila Glavaša i sjećam se da je nakon toga i dalje oko toga slučaja bila cijela zbrka, a mislim da je čak Glavaš koliko se sjećam osobno nekoga slao u bolnicu vjerojatno s ciljem da se Ratković usmrti (...)

Izjavljujem da nakon preuzimanja pisanih poruka nisam uvijek čitala njihov sadržaj, a nosila sam ih u onaj dio jedinice gdje me je prilikom preuzimanja poruke ili zapovijedi upućivao Branimir Glavaš ili Krnjak. Što se tiče mojih saznanja o tome da li su se nakon odvođenja i ubojstva Branka Lovrića te pokušaja ubojstva Radoslava Ratkovića od strane pripadnika moje postrojbe činila i dalje takva djela mogu reći da sam čula kako se priča među pripadnicima postrojbe da se to i dalje nastavilo, a ja o tome osobno nemam nikakvih neposrednih saznanja niti sam u tome sudjelovala (...)

Osobnog sam mišljenja da je zbog nastale psihoze u našoj jedinici i to prvenstveno zbog ovih ubojstava koja su počinjena od strane naših pripadnika u jednom trenutku, negdje krajem 1991. godine naša je jedinica trebala biti poslana na borbenu liniju u Tenjski Antunovac sa fiktivnom zadaćom da izvrši proboj, ali u stvari mislim da smo tamo poslani da nas što više pogine, kako bi nas se riješili kao potencijalnih svjedoka, posebice osoba koje su se oko svega toga počele buniti i postavljati pitanja. Iza cijele te konstrukcije mislim da je stajao Glavaš, a jedino na intervenciju mog oca koji je tog dana došao kod Glavaša spriječen je odlazak naše postrojbe u daljnju akciju (...)

Na pitanje da li je u bilo kojem trenutku donešena odluka ili izdana zapovijed da se usmrti netko od pripadnika iz naše jedinice, izjavljujem da se sjećam slučaja koji se odnosi na šogora od Dine Kontića kada mi je Glavaš nakon neuspjelog ubojstva Radoslava Ratkovića rekao da se riješim toga koji je odgovoran za taj neuspjeh, a kada je rekao da se riješim smatram da je mislio na njegovu likvidaciju. Tada sam odmah otišla u Keršovanijevu ulicu gdje su se u već ranije navedenoj kući nalazili moji suborci, te sam odmah po dolasku pozvala Dinu Kontića sa strane i rekla mu da sam dobila naredbu da se riješimo njegovog šogora zbog neuspjelog ubojstva Radoslava Ratkovića. Nakon toga sam mu rekla da mora pred ostalim okupljenim suborcima zastrašiti svoga šogora na način da pred svima kaže kako će sada zbog neizvršenog zadatka biti ubijen, što naravno nisam mislila, već sam mu rekla da je to potrebno iz razloga kako bi se pripadnicima postrojbe pojasnilo u kakvoj smo teškoj situaciji te da se tim primjerom pokaže da je vrijeme da se razbježimo na sve strane. (...)

Na pitanje da li je tijekom svih proteklih godina na mene ili moju obitelj vršen izravan ili neizravan pritisak ili upućivane prijetnje od bilo koga mogu reći da sam se tijekom svih ovih godina stalno sklanjala od Branimira Glavaša jer sam stalno osjećala strah, dok sam kao jedinu prijetnju shvatila prilaženje u moju blizinu Ištvana Mihalika zvanog Pišta. U vrijeme kada je moj otac još bio vijećnik u Gradskoj skupštini grada Osijeka, meni je upravo u to vrijeme, ne mogu precizirati točan ili približan datum, ali znam da sam bila u Mercator centru u Osijeku, i u trenutku kada sam ispijala kavu sa Marijom Mišura, inače djelatnicom PU osječko-baranjske, zadužene za poslove vezane za vatrogastvo, za moj stol prišao je Ištvan Mihalik i krajnje diskretno, gotovo na uho, rekao mi: "Neka se matori smiri, smiri ga, znam da ste u problemima, Branimir mi je rekao da vam poručim da se problemi uvijek mogu riješiti", znajući da smo u to vrijeme imali dug od milijun i petstotisuća kuna prema "Osijek-Koteksu". Tom prilikom Ištvan Mihalik izravno mi je rekao da će se taj problem našeg duga riješiti iz čega sam zaključila da mi zapravo posredstvom Mihalika Glavaš nudi novac. Ovu svoju činjenicu mogu potkrijepiti predočenjem dokumentacije koja mi je poslana iz poduzeća "Osijek-Koteks" i to zasigurno znam na intervenciju i traženje Glavaša, što mi je i osobno potvrdio Drago Tadić, direktor i vlasnik "Osijek-Koteksa" (...)

Zbog svega što sam proživjela i događaja u kojima sam sudjelovala danas imam zdravstvene probleme, a osobno se zbog svega kajem (...)

Ja sam do sada u više navrata bila pozivana u PU osječko-baranjsku na obavijesne razgovore. Prvi put to je bilo negdje 2002. godine. Tada sam prvi put bila upoznata sa zastrašujućim terminima kao što su killer vod i nadimak neke osobe ćif. Tada sam prvi put i čula za imena nekih pripadnika HV koji su meni bili nepoznati, a spominjani su mi i meni poznati pripadnici HV, a tada sam i prvi put čula o privođenjima građana Osijeka srpske narodnosti. Naime, meni o tome ništa nije bilo poznato i ja sam sve to saznala iz tiska. No, ovi policajci koji su sa mnom razgovarali koje sam imenovala su mi prijetili, govorili da se ja toga moram sjetiti, te da ću time spasiti sebe, obitelj i budućnost djeteta. Ja sam to doživjela kao prijetnju i ozbiljan psihički pritisak. O ovome što mi se dogodilo u policiji ja sam razgovarala sa svojom obitelji, s ocem, mužem, bratom i sestrom. No, oni su mi rekli da me to samo policija pokušava zastrašiti, da su to njihove metode te da će to s vremenom prestati. Tijekom tog vremena od tog prvog poziva na obavijesni razgovor zamijetila sam da su me okruživali čudni ljudi, doživljavala sam neke zastrašujuće stvari od kojih neke mogu dokazati, a neke ne. Drugi puta sam na obavijesni razgovor pozvana u jesen 2005. godine. Tada su me ispitivali policajci Vjeko Tapšanji i još jedan drugi koji je bio strašno neugodan. Ja sam im rekla da im nemam ništa novo reći osim onoga što sam već rekla njihovim kolegama ranije. Pričala sam im kako su oni bili neugodni, da oni vrše pritisak na mene, te da su mi upućivane prijetnje. Taj razgovor je otišao u drugom smjeru i htjeli su mi imputirati neke stvari, imena i osobe, a poseban naglasak je bio na okr. Branimira Glavaša. Ja im nisam mogla reći ništa drugo nego ono što sam rekla i prvi puta. Ovaj drugi policajac koji je bio iznimno neugodan, rekao mi je da će me pozivati dok sam živa te da je bolje da se što prije sjetim i kažem im tako da ću prije početi normalno živjeti. Ja sam se od ovoga vrlo uzrujala i ponovno sam se konzultirala sa ocem i mužem koji su me tješili govoreći opet o tome da je to način postupanja policije odnosno njihove metode.

Nekoliko dana prije nego što me je načelnik Faber pozvao bila sam sa kćerkom na tržnici, u prolazu sam vidjela policajca Vjeku Tapšanjia koji mi je rekao da sam ja odabrana za žrtvu. Muž me je pitao što mi je on to rekao, ja sam se uplašila, uhvatila me panika, mislila sam da li da bježim ali kuda da bježim i zašto. Dva do tri dana prije moga uhićenja primijetila sam da me pojačano prate čudni ljudi. To sam isto shvatila kao pritisak, odnosno shvatila sam da se na mene utječe da ja pobjegnem i na taj način priznam krivnju. Ja sam bila jako zabrinuta za dijete. Tada je uslijedio poziv načelnika PU Fabera na moj mobitel i bilo mi je vrlo čudno što me načelnik Faber naziva. Naime, raniji puta sam dobila pismeni poziv za obavijesni razgovor. Rekao mi je da se javim u PU, a taj poziv uslijedio je 18. listopada 2006. godine u 19 sati. Ja sam ga upitala zašto da se javim, misleći da sve što sam znala sam rekla u ranijim razgovorima, no on je na to rekao da ima moj uhidbeni nalog te bolje da se ja sama javim nego da mi pravi cirkus. Ja sam mu potvrdila da ću se javiti i otišla sam do oca Andrije te mu to ispričala da bi moj otac nazvao načelnika Fabera, a koji mu je i potvrdio da postoji uhidbeni nalog za mene.
Naime, ja sam primila na mobitel poruku jednog čudnog filmskog sadržaja, radilo se o nekoj starici koja je više nalikovala lešu, koja je bila sa nekim crncem, bili su veoma neugodni zvučni efekti i ja sam to jako teško primila. Tu poruku sam primila na moj mobitel broj 095-906-9015. Ja sam ovu poruku pokazala ocu i još jednoj osobi, odnosno ta osoba je bila sa mnom kada je došla ta poruka, no ja tu osobu ne bi htjela imenovati, a komentar te osobe je bio da mi to sigurno šalje Glavaš, a meni nije bilo jasno zašto bi meni slao Glavaš takvu poruku, takvog sadržaja. Pošto sam za svoju kćerku pripremila odjeću za sutradan, ja i otac otišli smo na policiju. U policiji smo se razdvojili, otac je otišao k načelniku Faberu, a mene su nepoznati policajci odveli u manju prostoriju, no o njihovim licima, pogledima i komunikaciji i po izgledima te prostorije ja sam osjećala da ovo nije kao prethodni puta, već da će nekako strašno završiti. Vjerovala sam da ću ipak dati samo iskaz i otići kući, no ponovno su počele priče predočavane su mi fotografije sa leševima i ja sam osjećala strah. Ja sam govorila da ja nemam više ništa za reći, neko vrijeme sjedili smo u šutnji tj. ja i ti policajci koji su me gledali, to je moglo trajati 15 minuta do pola sata, mene je ta šutnja izluđivala i pitala sam kada ću ja ići kući, a na to su mi ti policajci rekli da ja nikuda ne mogu ići da sam uhićena i da dugo neću ići kući da ću izaći kao starica odavde. Bila sam uznemirena i molila sam da mi dopuste da telefonski nazovem svoju kćer što su mi dopustili, te sam se nakon razgovora sa kćerkom malo smirila. Ja sam cijelo vrijeme mislila da se radi o zabuni, no ti policajci stalno su spominjali iskaze, donosili papire, ponovno je počelo ispitivanje, pokazivanje slika, ja sam počela hodati jer nisam mogla sjediti, oni su mi govorili da gledam te slike, da priznam, da se sjetim, a ja sam im rekla da ne znam ništa, spominjali su mi par imena koja mene terete, ja sam se okrenula prema zidu, dobila sam i vrtoglavicu, oni su mi se ponovno obraćali, ispitivali me i u jednom trenutku jedan od njih me je pljusnuo muški po leđima.

KREŠIMIR KRSNIK, šef novog odvjetničkog tima Gordane Getoš u javnosti tvrdi da je policija prema njegovoj klijentici nepropisno postupalaPonovno sam sjela na stolicu, ponovno je uslijedilo ispitivanje, oni su pokušavali komunicirati sa mnom, jedan me je čak povukao i za kosu. Kroz tu prostoriju prolazili su i drugi ljudi, valjda policajci, bili su čak neki i sa kapama što nose specijalci, zapinjali su za tu stolicu na kojoj sam sjedila, svi su se nekako češali od mene. Bila sam u grču. Pitala sam za oca, htjela sam da obavijesti medije, da zove nekoga, da vide što mi se događa. Čak sam i pomišljala na suicid skokom kroz prozor, no jedino me misao prema djetetu od toga odvraćala. Mislim da je bilo između ponoći i jedan sat poslije ponoći tada je došao odvjetnik Arambašić. Rekao mi je da ga je poslao moj otac. Ja sam u to sumnjala, ja sam poznavala odvjetnika Arambašića iz viđenja iz rata kada je nosio veliki pištolj o boku, a kasnije je imao kancelariji u stubištu gdje sam i ja stanovala. Igrom slučaja njegova spremačica je spremala i moj stan i o njemu sam saznala ružnih stvari, a najviše to da se neodgovorno ponaša prema strankama. Ja takvog odvjetnika nikada ne bih angažirala i kada sam ga vidjela ja sam se prestrašila. Prosto nisam mogla vjerovati da mi ga šalje moj otac. On mi je stalno govorio da ja surađujem, da je sad on tu da će me zaštiti, ali mi je govorio da su prijetnje protiv mene ozbiljne, spominjao je čak i 20 godina zatvora, no da će on srediti odnosno s nekim razgovarati da ću ja dobiti samo 2 godine zatvora. Ja sam osjećala da on nije došao u dobroj vjeri i namjeri. Ja sam mu govorila kako se sa mnom postupa, sve što mi se dešavalo, a on je rekao da je to prihvatljivo, da to može biti i gore, ali da će me on izvući iz svega i ponovno je ukazivao na moju suradnju. Nadalje dok sam razgovarala sa Arambašićem opet je prolazilo ljudi kroz ovu sobu, pojavljivao se i načelnik Faber, no u jednom trenutku i to kada mi je odvjetnik Arambašić spominjao one dvije godine zatvora ja sam klonula, da li sam izgubila svijest ili sam zaspala, ne sjećam se, samo znam da kada sam se probudila da Arambašića više nije bilo. Kada sam došla k sebi, ponovno su bile neke osobe u ovoj sobi tj. prostoriji, no tada su mi rekli da će biti blagi sa mnom, da će mi dati krevet. Ubrzo je i svanulo, veoma sam se loše osjećala i tada sam rekla ovima koji su bili prisutni da nazovu odvjetnika Vidakovića, ili ako ovoga nema, tada odvjetnika Jurića.

Vrijeme je prolazilo, u ovoj prostoriji bila sam malo sama, malo su ljudi ulazili i izlazili, čekala sam odvjetnika Vidakovića koji se nije pojavljivao. No, pojavio se ponovno Arambašić, tražila sam od njega da uloži žalbu na rješenje o zadržavanju, a on mi je odgovorio da to nema svrhe činiti. Mislim da je bio i petak ujutro negdje 19. listopada jedan od policajaca digao je telefon i spominjao je odvjetnika Nedića pitajući me da li sam ja tražila odvjetnika Nedića, no, ja ga nisam tražila, ali sam mislima da je on nekako saznao što mi se događa pa mi je došao pomoći. No, niti odvjetnik Nedić se nije pojavljivao. To je sve skupa trajalo taj dan i noć. Par puta sam išla pod pratnjom na WC, ali bilo mi je toliko loše da jednostavno nisam mogla obaviti svoje fiziološke potrebe. Nadalje mogu reći da još u trenutku kada mi je rečeno da me traži odvjetnik Nedić te kada su oni u policiji odlučivali da li će ga oni pustiti ili neće, ja sam rekla neka dođe gore, no on se nije pojavio.

Naime, odvjetnik Arambašić došao je k meni 20. listopada između 7 i 8 sati i rekao mi je da treba ići u Zagreb po neke garancije. Dok je bio sa mnom i načelnik Faber je dolazio, jedno vrijeme zajedno sa Arambašićem, jedno vrijeme su bili razdvojeni, meni je Arambašić govorio da teretim Krnjaka i Glavaša, i on je spominjao za Glavaša da je on hercegovačko smeće, te da me nije briga za njega, neka smeće trune, te je čak i spominjao da radi za Udbu a ja sam odgovorila da to ne dolazi u obzir, a onda mi je on zaprijetio da će u suprotnom biti privedeni moj otac i brat i da će mi dijete biti oduzeto odnosno da će završiti u domu. Ja sam se tada nekako slomila i odlučila sam s njim surađivati. Odvjetnik Arambašić je otišao, a tijekom dana u tu prostoriju dolazili su razni ljudi, telefonirali su. Oni su mi pokazivali neke zapisnike, instruirali me što bi trebala reći da bi trebala govoriti da sam ja bila Glavaševa tajnica, što nisam nikada ni bila i što zna cijeli Osijek, no ja sam im rekla da pišu što hoće. Negdje oko 2, 3 ili 4 sata vratio se odvjetnik Arambašić iz Zagreba i rekao mi da je dobio garancije za 2 godine zatvorske kazne. Ja ne znam da li je spominjao Bajića, odvjetništvo ili sam vrh. No, policija je pripremila zapisnike koje sam trebala potpisati. U tim zapisnicima je bilo imena. Ja sam potpisala taj zapisnik, ja uopće ne znam što je bilo u tom zapisniku niti sam ga čitala. Prilikom potpisivanja zapisnika bila su dva policajca, i jedan ili dvije žene, bilo je tamo više ljudi, 10-ak, a mogu reći da prije nego što sam potpisala zapisnik mi je dovedena moja kći Laura da je vidim. Mogu reći i da me je jedna od policijskih djelatnica našminkala, već je bila noć i to je bilo negdje prije dolaska na sud,
a kada mi je dijete dovedeno da ga vidim bio je dan.

Koliko se sjećam mislim da je načelnik Faber doveo moju kćer u kancelariju. Nadalje mogu reći da je tom prilikom kada je odvjetnik Arambašić bio sa mnom odnosno kada je moja kći odlazila nakon našeg sastanka u policiji, a to je bilo po povratku odvjetnika Arambašića iz Zagreba, meni policajac rekao da se pozdravim s kćeri, da ju neću vidjeti duže vremena, a na to mi je odvjetnik Arambašić rekao da će se on o njoj brinuti i da mu za to potpišem punomoć, a što sam ja to odbila i ja tu punomoć nepotpisanu imam i sada i predajem ju u spis. Nakon što mi je predočena punomoć Arambašića ja mogu reći da ja tu punomoć nisam potpisala. Naime, meni je u Zagrebu stalno govoreno da moram otkazati punomoć Arambašiću, a meni nije bilo jasno zašto mu moram otkazati punomoć budući da mu ja punomoć nisam ni dala jer ja njemu nisam ništa potpisala, kao niti ovu punomoć za zastupanje djeteta. Naime, još da dodam Arambašić se pojavio neposredno prije nego što sam ja trebala potpisati taj zapisnik. Nakon potpisivanja zapisnika ubrzo su me drugi policajci stavili u kombi, nisam znala kuda me voze, no vidjela sam da sam dovezena pred sud, vidjela sam brata Tomislava i oca, i sjećam se da je na hodniku bila gužva, bili su pravosudni policajci, tu sam vidjela i policajca Vjeku Tapšanji. Ja se nisam dobro osjećala i sjećam se da nisam davala nikakav iskaz pred sucem, sjećam se Vrbana, budući njega poznajem. Čak je odvjetnik Arambašić komentirao za zamjenika ŽDO Vrbana da će ga dati skinuti u Zagrebu te je rekao "vidi govno".

Nadalje mogu reći da neposredno prije potpisivanja zapisnika u policiji meni je bilo loše, te mi je Arambašić davao savjete da dišem, ja sam se osjećala kao da ću pasti u nesvijest, a on je govorio da moram biti tu, te da dišem, a u jednoj prilici sam bila sva mokra, a ne znam od čega sam bila mokra, sumnjam da sam se toliko mogla uznojiti, te mislim da su me polijevali vodom, još me i otac ovdje na sudu pitao od čega sam tako mokra. Kada sam dovedena k istražnom sucu nitko od policajca mi nije rekao niti kuda idem, niti što moram reći. Na upit moga branitelja Krešimira Krsnika mogu odgovoriti da sam ja 18. listopada 2006. u 19 sati primila telefonski poziv načelnika Fabera, a taj isti dan u 20.30 sati sam se sama javila u policijsku upravu i kada su mi rekli o čemu se radi ja sam rekla da ja idem kući, a oni su mi rekli da nikuda ne mogu ići jer sam uhićena. Nakon toga nisu me upozorili koja su moja prava. Nadalje mogu reći da je i 19. listopada 2006. u jutarnjim satima bio odvjetnik Arambašić i taj puta mi je isto rekao da ide po garancije u Zagreb. Nadalje mogu reći da je vjerojatno policija dopustila da moje dijete dođe da ga vidim, mužu su rekli da donese šminku, a ta policajka me je šminkala prije nego što sam se vidjela s djetetom odnosno mislim da je to bilo prije nego što sam se vidjela s djetetom, a spominjali su i suca i još sam se čudila zašto sad spominju suca. Ja se uopće ne smatram krivom i smatram da će se kad-tad dokazati to.