NEKOLIKO DANA prije prve presude Petraču: Žužul je još bio ministar. Na sjednici dan prije presude krenula je panika dužnosnika da će Petrač biti oslobođen. Tu sjednicu reporteri nisu snimaliOtkako je Ivan Turudić i drugi put nepravomoćno osudio Hrvoja Petrača na šest godina zatvora zbog sudjelovanja u otmici Tomislava Zagorca, do Nacionala pristiže sve veći broj informacija koje otkrivaju da je Turudić za vrijeme tih suđenja bio pod dramatičnim političkim pritiscima, iako on javno tvrdi suprotno.

Turudić je dosad u svojim javnim istupima tvrdio da je prije donošenja prve nepravomoćne presude Vesna Škare-Ožbolt, tadašnja ministrica pravosuđa, zvala pokojnog Božidara Rumenjaka, tadašnjeg šefa Županijskog suda u Zagrebu, i Miroslava Šovanja, tadašnjeg predsjednika kaznenog odjela toga suda, i pokušavala doznati kakva će biti presuda. Turudić je rekao i da oni to nisu znali te joj to nisu mogli reći. Također je izjavio i da je odatle krenula priča da je presuda Petraču u zadnji čas mijenjana zbog pritisaka na njega.

Nacional je uspio rekonstruirati što je prethodilo tim telefonskim pozivima, a to baca dodatno novo svjetlo na cijeli slučaj. Više sudionika potvrdilo je da je dan prije donošenja prve presude protiv Petrača održana sjednica Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost (VONS). Jedan sudionik tog sastanka vrlo je uznemireno ispričao ostalima da je doznao da će Petrač biti oslobođen. Ta je informacija izazvala konsternaciju sudionika sastanka koji su se bojali reakcije domaće i međunarodne javnosti ako Petrač bude oslobođen. Takva panična reakcija pokazivala je da je državni vrh očekivao osuđujuću presudu, te da bi suprotnu odluku dočekao kao veliko razočaranje.

Nedugo potom premijer Sanader zatražio je od Vesne Škare-Ožbolt da mobitelom nazove Ivana Turudića i pokuša od njega doznati je li to istina. Ona mu je rekla da ona Turudića ne poznaje. Međutim, zamolila je neke svoje suradnike da s Turudićem pokušaju kontaktirati. Navodno nitko od njih nije uspio doznati kakva će presuda biti. Još su neki sudionici VONS-a telefonski pokušali doznati kakva će biti presuda. Nekoliko sati poslije premijer Sanader i predsjednik Sabora Vladimir Šeks rekli su prisutnima da više nije potrebno telefonirati.

U vrijeme kad ih je šokirala informacija o mogućem oslobađanju Petrača, državni vrh već je itekako bio svjestan da je postupak protiv Petrača na klimavim nogama. Prije početka prvog suđenja Vesna Škare-Ožbolt poslala je u Izrael zahtjev za Petračevim izručenjem. Izraelske su se vlasti na zahtjev oglušile. Neformalno su poručile hrvatskim vlastima da Petrač nije u Izraelu, a i da je optužbu protiv njega ne smatraju dovoljno čvrstima za izručenje.

Nakon što je osobno naredio da se pokuša doznati je li moguće da će Petrač ipak biti oslobođen, premijer Sanader se nedugo nakon osuđujuće presude protiv Petrača u svom kabinetu tajno sastao s Ivanom Turudićem. Na tom sastanku Sanader je rekao Turudiću da će imati njegovu podršku ako se odluči kandidirati za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu. Taj je sastanak uslijedio nakon što je Nacional objavio devet točaka britanske ucjene Hrvatske. U njima se spominjao i Turudić, kao osoba na Petračevoj platnoj listi. Hrvatske vlasti to su doznale prije nego što je Turudić prvi put osudio Petrača. Turudić tvrdi da je on za to doznao tek nakon izricanja presude, koja demantira te tvrdnje britanskih špijuna. Međutim, nitko od predstavnika Vlade i referentnih državnih tijela ni nakon izricanja presude tada nije htio javno zaštititi Turudića od tvrdnji britanske obavještajne zajednice da ga je Petrač korumpirao, niti se ogradio od britanskih zahtjeva da ga se zastraši. Turudića je tada u zaštitu uzeo samo Nacional, a tek se na tajnom sastanku Sanader zbog svega toga ispričao Turudiću i zajamčio mu svoju podršku u kandidaturi za šefa Županijskog suda u Zagrebu.

Tom su sastanku još prisustvovali Vladimir Šeks i Miroslav Šeparović, odvjetnik koji je zastupao Zagorca u postupku protiv Petrača, ujedno i Turudićev prijatelj, koji ga je i doveo na tajni sastanak. Taj se sastanak dugo držao u najvećoj tajnosti.

U prošlotjednoj emisiji “Nedjeljom u dva“ Turudić je lagao poričući da je bio kod premijera Sanadera. On je to sam, ljut zbog toga što nije postavljen za šefa Županijskog suda, ispričao novinaru Nacionala, a poslije je to u razgovoru s Ivom Pukanićem priznao i premijer Sanader. Doduše, pritom je rekao kako je Turudiću na tom sastanku rekao da on ne može biti postavljen za predsjednika Županijskog suda.

HRVOJE PETRAČ Dva puta nepravomoćno je osuđen na šest godina zatvora zbog otmice Unatoč svemu što je Sanader Turudiću na tom sastanku obećao, nedugo zatim pokazalo se da Turudiću ta Sanaderova podrška nije bila dovoljna da postane šef Županijskog suda u Zagrebu. Na prvom natječaju Vesna Škare-Ožbolt nije htjela izabrati Turudića, iako je imao najveću podršku sudačkog vijeća. To joj je stvorilo velike probleme i izazvalo sukob s Miroslavom Šeparovićem, koga smatraju glavnim HDZ-ovim pravosudnim kadrovikom. Drugi natječaj raspisan je potkraj 2005. i novi šef Županijskog suda trebao je biti imenovan do konca te godine. Turudić se ponovo javio na natječaj, ali je Vesna Škare-Ožbolt izabrala Mirjanu Rigljan. Ubrzo potom je smijenjena.

Sastanku u Banskim dvorima 23. prosinca 2005. je osim Vesne Škare-Ožbolt, Ive Sanadera, Vladimira Šeksa i Luke Bebića kraće vrijeme prisustvovao i glavni državni odvjetnik Mladen Bajić. Vesna Škare-Ožbolt, suočena s pritiscima trojice najmoćnijih dužnosnika HDZ-a, rekla je da Turudića ne želi imenovati i zato što Uskok protiv njega ima otvoren predmet u kojem ga sumnjiči za korupciju.

Turudića se tim predmetom moglo lako ucjenjivati, jer ga je Uskok sumnjičio za korupciju u vrijeme prvog suđenja Petraču. Turudića je Uskok zajedno s odvjetnikom Matom Matićem sumnjičio da je primio mito kako bi iz pritvora pustio poznatog sportaša Branka Cikatića. Vesna Škare Ožbolt 23. prosinca 2005. rekla je Sanaderu da pozove Mladena Bajića i zamoli ga da mu on osobno donese taj spis. Sanader je to i učinio te se Bajić uskoro pojavio na sastanku. Pokazao je Sanaderu, Šeksu i Bebiću tri košuljice izvučene iz tog predmeta i rekao im kako je njegovo mišljenje da Turudića zbog tog predmeta ne bi trebalo imenovati za šefa Županijskog suda u Zagrebu. U jednoj od košuljica nalazile su se i informacije o Turudićevim kontaktima s osobama koje je Uskok smatrao pripadnicima kriminalnog miljea. Šeks je rekao da taj spis treba zanemariti, a na koncu se tako ponio i premijer Sanader. Ustrajali su na tome da se imenuje Turudića. Državni je vrh po svaku cijenu htio Turudića vidjeti na mjestu šefa Županijskog suda u Zagrebu - najvjerojatnije mu je ta funkcija obećana kao nagrada za osuđivanje Petrača.

Sve navedeno dodatno demantira tvrdnje suca Ivana Turudića da na njega nije bilo nikakvih pritisaka tijekom tog postupka, otkriva da je Turudić osoba koju se lako moglo ucjenjivati i čini vrlo izvjesnom mogućnost da je Turudić osudio Petrača ponajprije na temelju političkih pritisaka i društvene klime koja je pratila to suđenje.