Marija Radonić, članica uprave Dinersa koji je upravo prodan Erste banci za 153 milijuna eura“Mislim da je Diners i po prometu i po broju članova na neki način prerastao činjenicu da je privatna tvrtka i to što se sada događa zapravo je prirodan tijek, vrlo logičan i evolucijski. Trebala nam je financijska podrška velike financijske institucije pa smatram da je Erste banka dobar izbor. Ta banka sve više širi poslove na hrvatskom tržištu i vjerojatno će biti dobra i za Diners i za mene osobno. Prvi dojam je dobar jer je riječ o grupi mladih ljudi koji će po svoj prilici sudjelovati u daljnjoj organizaciji Dinersa.”

Tako govori Marija Radonić, članica uprave Diners Cluba Adriatic d.d. (DCA), vodeće hrvatske kartičarske tvrtke, koja je nakon gotovo godine dana pregovora s nekoliko ponuđača 5. siječnja potpisala ugovor o prodaji sto posto dionica austrijskoj Erste banci sa sjedištem u Beču. Dogovor o konačnoj cijeni i kompletna transakcija bit će dovršeni u prva tri mjeseca ove godine. Cijena se temelji na dobiti u 2006. godini, ali kako još nisu objavljeni konačni rezultati, zasad u Dinersu kažu da neće prijeći 153 milijuna eura.

S Marijom Radonić - koja je uz poznatog biznismena Žarka Kraljevića, osnivača i predsjednika uprave Dinersa, nježni zaštitni znak te tvrtke koja postoji dulje od trideset godina - razgovarala sam u sjedištu Dinersa u Praškoj ulici u Zagrebu. DCA, kako je predstavila svoju tvrtku, na hrvatskom tržištu ima udio od oko 30 posto odnosno 460 tisuća izdanih kartica. Ukupni prihod za 2005. godinu iznosio je 50 milijuna eura, a dobit je dosegnula 8,5 milijuna eura. Kapital DCA na kraju 2005. iznosio je 37,6 milijuna eura. O rezultatima za prošlu godinu nije mogla govoriti jer još nisu kompletni, ali je rekla da je broj izdanih kartica porastao za 9 posto te promet za otprilike 10 posto. Ukratko, Marija Radonić radi u profitabilnoj tvrtki u kojoj već dvadeset godina gradi svoju karijeru. Diners joj je prvo radno mjesto na koje je primljena 1986. nakon što je diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

“Došla sam u Diners čak i nešto prije diplome radeći jednostavne poslove preko Studentskog servisa. Danas mi to izgleda pomalo nevjerojatno, kao da mi je Diners bio suđen. Kad sam se zaposlila, najprije sam radila na unosu podataka, a poslije sam radila gotovo sve poslove u svim odjelima na gotovo svim radnim mjestima. Upravo ta činjenica da sam na taj način dobro upoznala funkcioniranje tvrtke, sve procese, tokove i ljude, dala mi je veliku sigurnost i otvorila mogućnost da u određenim trenucima pokažem kreativnost te mijenjam stvari.”

Marija Radonić poznata je u poslovnom krugu po staloženosti i samozatajnosti, eleganciji i ustrajnosti. Obično kažu da je desna ruka Žarka Kraljevića, poslovnog mahera s kojim odlično surađuje. Prvi put se našla na rukovodećem položaju 1992., kad je postavljena za šeficu u Odjelu obračuna. Radila je, kazala je, na poslovima sa svim franšizama, s ostalim Diners klubovima u mreži. Već na tom poslu uspostavila je puno kontakata kroz razmjenu stranaka između Hrvatske i inozemstva. Bio je to odličan temelj za komunikaciju sa svim poslovnicama Dinersa u svijetu. Prepreke napredovanju u karijeri nije bilo.

“Tri godine kasnije došla sam na mjesto šefice Odjela novih projekata. Diners je počeo razvijati nove kartice, ne samo onePredsjednik uprave Žarko Kraljević, članice Marija Radonić i Ana Hanžeković-Ćorak, te Mirko Barišić, predsjednik NO-a najosnovnije nego i druge kojima se dobivalo dodatne pogodnosti. Na tom mjestu kartice sam stvarala a poslije, kad sam postala direktorica Sektora članstva i razvoja, počela sam se baviti Dinersovom strategijom.”

Razvoj Dinersa smatra fascinantnim. Kao što je poznato, ta je tvrtka kad je osnovana 1969. bila u sklopu Generalturista. Razdvojila se 1989. da bi postala samostalna tvrtka Diners klub. Privatizirana je godinu poslije. Sljedeće desetljeće doživjela je izvanredan uspon bez obzira na konkurenciju drugih kartičarskih kompanija. Godine 1999. Marija Radonić imenovana je izvršnom direktoricom. Kad je 2003. proslavila četrdeseti rođendan, već je bila članica uprave Dinersa u kojoj je i danas. O tome što će se događati u budućnosti s obzirom na novoga vlasnika, ona kaže: “Budući da još nisu dogovoreni svi detalji oko sastava nove uprave DCA, mogu jedino izraziti želju da ostanem te da i dalje sudjelujem u kreiranju strategije tvrtke. Svih ovih dvadeset godina bio mi je izazov raditi nove stvari i otvarati nova područja i nisam nikad ni pomislila da odem u neku drugu tvrtku. Nadam se da će tako i ostati.”

Marija Radonić je cura s Hvara, rođena Vučetić, u starome gradu, u kući kraj Franjevačkog samostana. U njezinu govoru ne osjeća se dalmatinski akcent iako je tamo proživjela svojih prvih osamnaest godina. Kad je riječ o Dalmatincima, to je prava rijetkost. “U pitanju su valjda sluh i volja”, kratko je protumačila.

U Zagreb je došla na studij ekonomije nakon mature u hvarskoj srednjoj školi. Poslije nje u Zagreb je došla i njezina sestra, danas profesorica biologije koja radi u školi, a potom i deset godina mlađi brat koji je završio brodogradnju. Prva zagrebačka adresa Marije Radonić bila je Mažuranićev trg gdje je stanovala u tetinu stanu. U to doba nije razmišljala o tome hoće li se nakon studija vratiti na Hvar gdje i danas žive njezini roditelji, gdje cijelo ljeto borave njezina djeca.

“Doma sam uvijek govorila, a to sam doista i željela, da ću biti učiteljica. Moji su me od toga odgovarali. Rekli su mi da je puno bolje da se opredijelim za nešto drugo, da je turizam nešto što ima budućnost. Tako sam na kraju odlučila studirati ekonomiju. Nije mi žao iako i danas imam skrivenu želju da budem učiteljica. Valjda mi zato u poslu jako dobro idu prezentacije projekata.”

Supruga, zagrebačkog arhitekta Bojana Radonića, upoznala je davno na Hvaru kamo je on, hvarskoga podrijetla po ocu, dolazio na ljetovanje. No ljubav je buknula za studentskih dana u Zagrebu. Njihovo prvo dijete, sin Miran, rodilo se - u Nizozemskoj.

“Moj suprug je 1990. dobio stipendiju za postdiplomski studij u Amsterdamu. Pridružila sam mu se i tamo rodila sina. Živjeli smo u Delftu, lijepom sveučilišnom gradu udaljenom pedeset kilometara od Haaga, jer je to mnogo bolje od Amsterdama kad imaš malo dijete. Život u inozemstvu bio je lijepo i korisno iskustvo. Preporučila bih svim mladim ljudima da odu na neko vrijeme u inozemstvo jer će tako najbolje vidjeti koliko vrijede. Mi uvijek mislimo da su drugi pametniji i sposobniji, no to nije tako. Bili smo u dilemi da li da se vratimo ili ostanemo u Nizozemskoj, ali smo zaključili da ćemo kao prva generacija uvijek tamo biti stranci i da će nam trebati mnogo više truda da se dokažemo. U Hrvatskoj su nas čekale naše familije, imali smo i svoj stan, a ja sam već imala i svoj posao u Dinersu. Vratili smo se.”

Danas njezin suprug ima arhitektonski biro u Zagrebu, a prije sedam godina rodila im se i kći Erika. Dosta su pažnje posvetili odabiru imena svoje djece. Za sina su imali pripremljeno dvadesetak prijedloga kako da ga nazovu kad se rodi, ali ime Miran, koje nije bilo na popisu, sâmo se nametnulo.

“U Nizozemskoj gaje jako lijep običaj, da mamu i tatu s tek rođenim djetetom ostave nasamo pola sata do 45 minuta. Donesu i kolačiće s anisom, plave ako je dečko ili roza ako je curica. Anis zato što je vrlo zdrav za majku i dijete. Tako smo mi ostali sami i moj suprug, koji je cijelo vrijeme gledao tek rođenog sina, nakon nekog vremena je rekao: ‘Pa on je jako miran i morao bi biti Miran.’”

S kćeri na biciklističkom izletu u ZagorjuObitelj Radonić svaki vikend nastoji provesti zajedno.
“Uvijek nekamo idemo, nikad nismo na miru iako smo cijeli tjedan svi puni obaveza. Pokušavamo se aktivno odmarati pa idemo u Zagorje ili na more voziti bicikl. Puno i skijamo, uvijek za Božić i Novu godinu, sve zajedno skupimo tri tjedna skijanja u sezoni. Idemo i na drukčija putovanja. Posljednjih mjeseci bili smo u Veneciji, Barceloni i Londonu.”

Već godinama svi u obitelji igraju i tenis na Ravnicama, ona dva puta na tjedan sa svojim trenerom. Drži do zdravog načina života koji joj pomaže da održi svakodnevnu ravnotežu u obavezama i poslovnom ritmu. Često odlazi na poslovna putovanja, koja joj koriste i da obavi shopping. Iako radi u strogom središtu Zagreba s puno dućana, rijetko ima vremena da ih obiđe. Za svoj damski stil odijevanja ima već provjerene adrese. Najviše voli londonske trgovine, a u posljednje vrijeme često je odlazila u Beč. Omiljene marke su joj Ralph Lauren, Etro, a ponajviše Burberry, čiji joj klasičan stil jako odgovara. Najčešće je u kostimima koji joj se čine najelegantnijima i najprikladnijima za poslovnu ženu.

Za svog dugogodišnjeg šefa Žarka Kraljevića, za kojega se nada da će i dalje ostati u tvrtki, Marija Radonić kaže:
“Raditi s njime je vrlo zanimljivo i uzbudljivo. Doživljavaju ga kao bučnog i temperamentnog, no iza te fasade krije se drag čovjek dobra srca. Sviđa mi se što uvijek podrži pametnu sugestiju, što je tijekom prošlih godina puno puta donosio rizične odluke i na kraju pobijedio, a sve je to bilo obavijeno nekim posebnim stilom. To ne znači da je bio hazarder nego je donosio prave odluke u pravom trenutku. Trudila sam se od njega što više naučiti za vrijeme svih poslovnih utrka u Dinersu.”

A utrka je bilo puno, rekla je, jer je trebalo uložiti mnogo truda da zadrže svoj dio tržišta u Hrvatskoj. Nekad je Dinersu jedini konkurent bio American Express, no glavni konkurenti ostali su i do danas. Svaka od tih dviju tvrtki drži oko 30 posto tržišta, no pojavile su se i druge kartičarske tvrtke. Preostali dio tržišta posljednjih godina nakon rata imaju Visa i Mastercard. No u trenutku kad su banke u Hrvatskoj počele s izdavanjem tih kartica, više nije bilo jednostavno sustići Diners.

“Mislim da je zdrava konkurencija korisna i tjera naprijed, dobra je za Hrvatsku i za nas koji to radimo”, rekla je Marija Radonić pokazavši još jednom svoj trezveni pogled na svijet. Tu se negdje krije i tajna njezina poslovnog i osobnog uspjeha.

“Sve je u tome hoćete li uspjeti postići ravnotežu. Pravila u životu nema, ali meni je jako važno da sve oko mene bude više ili manje sređeno: kuća, obitelj i posao. To mora biti u savršenom skladu da bih mogla donositi dobre odluke i dobro funkcionirati.”