Objavljeno u Nacionalu br. 583, 2007-01-16

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Hrvatska poetika orgija, žlica i satova

Zvonimir Šostar, zagrebački ministar zdravlja, ušao je u neprilične aranžmane s vlasnicima striptease-lokala* i to mu se sad vraća dramatično. Izvukli su mu na svjetlo dana - vjerojatno iz nekakve osvete - jednu skarednu* epizodu, na koju je možda i sam već zaboravio, i medijima ponudili poslasticu. Njegova seksualna terevenka svakako je odraz nižerazrednoga doživljaja politike. Popuštanje instinktima i spontanitetu ne ide zajedno s visokim javnim položajem, ali novac i moć često su praćeni padom osjećaja za odgovornost.

Publiku je nedavno fascinirao Šostarov šef Milan Bandić, koji je na primanju žlicu u usta najprije ugurao Dušku Ljuštini, a zatim je istom sam nastavio jesti, i pokušao taj primitivizam predstaviti kao duhovitost. Šostarova seansa sa striptizetom pripada istome tipu rudimentarnoga ponašanja. Gospodin Šostar nije bez psihološkoga razloga u novinama izjavio kako je Bandić nakon objave spomenute snimke prema njemu nastupio “očinski”. Narodski mentaliteti kletva su hrvatske političke scene. Promatraču je s privatnoga aspekta potpuno irelevantna simbiotska povezanost Bandića i Ljuštine koja ide do toga da jedu istom žlicom, ili Šostarovo dopuštanje da mu gola prostitutka u lokalu - u nazočnosti njegovoga nećaka i sestre - simulira fellatio*. Ovdje se, međutim radi o ljudima koji mogu bitno utjecati na živote stotina tisuća drugih, i njihova manifestna rudimentarnost dovodi u pitanje njihovu kompetentnost da budu to što jesu.



Ne pada nam na pamet da se u povodu gospodina Šostara zgražamo i moraliziramo. U životu čovjek upada u razne situacije, čijeg značenja u prvome trenutku ne mora biti svjestan. Problem je, međutim, sublimiran u nečijoj društvenoj ulozi. Gospodinu Šostaru dopušteno je, kao i svakom drugom, da se zabavlja na koje god načine želi, ali bez njega se u zagrebačkoj zdravstvenoj organizaciji ne može pomaknuti ni mali prst, on upravlja ambulantama, radnim mjestima i financijama, zapošljava liječnike i smjenjuje ih, i dužan je - u tom kontekstu - sebe javno predstaviti kao čovjeka koji je psihološki i disciplinski kvalificiran za prakticiranje svoje društvene moći. Ako je on bio u stanju jednu nedoličnu terevenku pretpostaviti cijeloj svojoj karijeri i utjecaju, to je stvar njegovoga osobnoga izbora, ali ujedno i faktor diskvalifikacije. Otkrivanje Šostarove pustolovine psihološki je udarac cijelom Bandićevom interesnom sustavu.

Iz rudimentarnosti se mogu izvući neke društveno tragične derivacije. Zagreb je, na primjer, urbanistički uništen divljom i nakaradnom izgradnjom. Podsljemenska zona, jedno od najkvalitetnijih rezidencijalnih područja u Europi, obilježeno starom i vrlo promišljenom arhitektonskom tradicijom, pretvoreno je danas u betonsku džunglu u kojoj se zadnji kvadratni centimetri vrijednoga šumskoga prostora nakrcavaju tzv. urbanim vilama. Poduzetnik Tomislav Horvatinčić, koji se voli nazivati “developerom”, namjerava na Cvjetnome trgu - na zemljištu u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve - bez ikakve javne rasprave izgraditi stambeno-trgovački centar.

Nitko tu namjeru ne može dovesti u pitanje, odnosno: podvrgnuti je temeljitoj kulturološkoj procjeni, jer iza nje čvrsto stoji Milan Bandić u čijem se uredu gospodin Horvatinčić osjeća kao u vlastitoj smočnici. Ima li arhitektonsko uništavanje Zagreba nekakve posredne veze s činjenicom da gradonačelnik i njegov prvi savjetnik u javnosti ponekad jedu istom žlicom? Za socijalne psihologe pitanje nije suviše komplicirano. Preko lika gospodina Bandića tradicija seljačkoga spontaniteta kombiniranoga s agresivnim pragmatizmom drastično se sukobljava s tradicijom urbanoga identiteta za čije je čuvanje - među ostalim - Bandić po funkciji zadužen.

Šostarova Die Dame-Die Hure* indiskretno je oplemenila slučaj Bandićeve žlice, a scenski se nadovezala i na fenomen Sanaderovih satova. Snimka Šostarove terevenke pojavila se u medijima tri godine nakon što je nastala, u trenutku kad je Sanader imao problem sa svojom neprijavljenom imovinom, i kad se postupno zagrijava predizborna kampanja. Razni kompromitantni materijali o raznim ljudima puštaju se u propagandni pogon prema političkoj potrebi, najčešće preko ustaljenoga neutralnoga kanala koji se naziva Index-portal. Odmah nakon objave Šostarovoga slavlja Sanaderovi satovi pali su u drugi plan, potpuno neopravdano.

Podatak da premijer stotine tisuća eura posjeduje samo u satovima trajno je zanimljiv i za publiku i za financijske službe, iako su taj podatak njegovi ljudi pokušali cinično marginalizirati. Izgovarale su se tu besmislice uvredljive za razum, poput: “Premijer voli satove, pa što, a tko ih ne voli?” Sam Sanader izrazio je ponos što se “u inozemstvu obogatio kao poduzetnik”. Kakav je on to bio poduzetnik, i na čemu se obogatio? Bilo bi za nacionalno zdravlje dobro da objasni čime se bavio, kad se može tako razbacivati novcem. Koliko je široj javnosti poznato, iz Austrije se u Hrvatsku svojedobno vratio sa starim mercedesom i Tuđmanu - simbolički rečeno - pridružio bez prebijene pare, kao i većina ostalih. Lojalnost rigidnoj nacionalističkoj struji dokazivao je u ranoj fazi bezrazložnim istjerivanjem Srba iz splitskoga HNK, a u etabliranoj fazi stekao je trokatnicu u Zelengaju i drugu imovinu - pokretnu i nepokretnu - od koje se normalnome čovjeku vrti u glavi.

Poanta, dakako, nije u imovini nego u načinu na koji je netko do nje došao. Premijer i naciji i inozemstvu voli prodavati veliku moralku, i predstavljati se kao principijelan i neustrašiv borac protiv korupcije. U njegovome rastrošnome režimu, koji građane na sve načine nastoji orobiti - u rasponu od cijena komunalnih usluga do drakonskih kazni za pogrešno parkiranje - liječnici će u zatvoru završiti uzmu li tisuću kuna mita. Ali gospodin Sanader, istjerivač pravde koji sam raspolaže milijunima eura, nikome ne mora polagati račune. Legalnost njegovoga bogatstva ne podliježe provjeri i svi mu moraju vjerovati na riječ. Izraelskoga premijera Ehuda Olmerta nedavno je na aerodromu dočekala policija i podvrgnula ga saslušavanju zbog sumnje da je prijateljima činio usluge u jednoj kupoprodaji banke. Za razliku od njega, gospodin Sanader svoj križarski rat protiv korupcije vodi kao neupitan inokosni organ*, i dok tako stoje stvari, njegovo verbalno prodavanje poštenja bit će uvjerljivo koliko i slatkorječivost vuka koji pokušava prevariti Crvenkapicu.

Usporedimo li Bandićev i Sanaderov interesni krug, zaključit ćemo da nema velike razlike između SDP-a i HDZ-a. Ako se te dvije organizacije spremaju na nekakvu veliku koaliciju, postupaju logično.

STUPAC TJEDNA: SLUČAJ MERČEP


CIA je nedavno na internetu objavila dio ratnoga dossiera* Merčep, što se pouzdano može shvatiti kao oblik pritiska na Hrvatsku da pravno raščisti taj slučaj. U tom povodu, iz Državnoga odvjetništva poručili su kako ratne aktivnosti Tomislava Merčepa i njegove skupine istražuju “savjesno i intenzivno”. I tako već šesnaest godina. Samo naprijed.



Vezane vijesti

Bandićevi milijuni za stadion ipak Dinamu

Bandićevi milijuni za stadion ipak Dinamu

Već ovog ljeta, unatoč manjku u proračunu, Milan Bandić je odlučio uložiti dodatnih 30 milijuna u sjevernu tribinu stadiona Maksimir. Time će gradsko… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika