ROTOSKOPSKA animacija u filmu je opravdanaPoput Stevena Soderbergha ili Michaela Winterbottoma, američki scenarist i redatelj Richard Linklater spada među one autore koji su bolesni ako ne snimaju filmove. Teksaški zanesenjak koji je svoj prvi dugometražni film snimio na superosmici, a kultno nezavisno djelce “Slacker” skrpao za skromnih 23.000 dolara, režirao je tijekom 15-ak godina karijere 13 dugometražnih filmova, od toga čak sedam u novom mileniju. Za razliku od, primjerice, Woodyja Allena, koji u podjednako manijakalnom ritmu snima mahom slične filmove, Linklater piše i režira estetski vrlo različite naslove, kojima je uglavnom zajedničko bavljenje mladim ljudima, radeći malo za sebe a malo za Hollywood.

U njegovoj filmografiji uistinu se može pronaći svega i svačega. Osim spomenutih besplatnih djelaca, Linklater je tako snimio i dva minimalistička, sada već klasična ljubića “Prije sumraka” i “Prije svitanja”, omladinski klasik “Munjeni i zbunjeni”, filozofski crtić “Probuđeni život”, komediju “Škola Rocka” i gangsterski film “Braća Newton”. Samo prošle godine u našim su se videotekama pojavila čak tri njegova filma: šarmantna komedija “Beers: zločesta ekipa”, vrlo dobra niskobudžetna drama “Tape” i, na kraju, dugo očekivani “Replikator”, ekranizacija romana “Scanner Darkly” glasovitog Philipa K. Dicka, u nas prevedenog kao “Čitač tmine”.

Poput “Probuđenog života”, i “Replikator” je realiziran tehnikom rotoskopske animacije, što će reći da je Linklater kompletan film snimio kao igrani, da bi ga potom njegovi majstori na računalu sličicu po sličicu animirali, za što im je po minuti filma navodno trebalo čak 500 sati rada. Iako su dugometražna rotoskopska djelca rijetkost, “Replikator” nije toliko žudno očekivan zbog neobične animacije koliko činjenice da je riječ o ekranizaciji proze legendarnog SF pisca Dicka, prema čijem je romanu “Sanjaju li androidi električne ovce?” Ridley Scott snimio remek-djelo “Blade Runner”. Ne računamo li slabo poznati film “Confessions d’un Barjo”, “Replikator” je tek druga ekranizacija nekog Dickova romana - Verhoeven (“Totalni opoziv”), Spielberg (“Specijalni izvještaj”) i ostali posezali su za njegovim kratkim pričama. Pritom se Linklater nije uhvatio u koštac s bilo kojim Dickovim romanom nego vjerojatno najosobnijim. Pišući, naime, u “Čitaču tmine” o egzistencijalnim mukama tajnog agenta za narkotike, koji u državi podijeljenoj na “normalnjake” i narkomane uhodi samoga sebe i doživljava težak poremećaj ličnosti, Dick je zapravo opisao vlastitu situaciju s početka 70-ih godina kada ga je ostavila žena, a on se okružio sumnjivim tipovima i sav prepustio drogama, doživljavajući tripove nalik onima koje doživljavaju junaci njegova romana.

Linklaterov igrano-crtani film bio mi je na prvo gledanje vizualno savršen, no sadržajno “flah”, pa sam, ne znajući što misliti o robi koja zaslužuje veliku recenziju, posegnuo za Dickovim romanom. Već nakon nekoliko stranica Linklaterovo mi se opredjeljenje za rotoskopsku animaciju učinilo posve opravdanim i nimalo pomodnim. Osim što je animacija pružila priliku za fascinantnu vizualizaciju multilica njegova glavnog junaka, “pomaknuti” izgled filma omogućio je Linklateru vjerno prenošenje na ekran fantazmagorične atmosfere Dickove proze. Nakon apsolviranja romana, pogledao sam film još jednom. Dojam o njemu ostao je isti, no napokon mi se barem čini da vidim što u njemu nije u redu. Možda nisam u pravu, no Linklater je, pridržavajući se kao pijan plota Dickova književnog predloška, napravio ogromnu pogrešku. Osjećajući golemo poštovanje prema velikom i još uvijek nedovoljno cijenjenom piscu, jednom od ključnih američkih umjetnika druge polovice 20. stoljeća, Linklater se zanio i zaboravio da je film ipak drukčiji medij u odnosu na književnost.

Linklater se letargično prepustio Dickovu predlošku, zadržavši gotovo sve njegove osnovne situacije. Pokoju je sitnicu, doduše, promijenio, no čini se da se vodio logikom po kojoj dobar roman jednostavno mora uroditi i dobrim filmom. Njegova jedina redateljska intervencija jest ta da je igrani materijal dao u ruke animatorima, sve ostalo je manje-više doslovna adaptacija protiv kakvih su 50-ih godina prošlog stoljeća ustajali Truffaut i ekipa, inzistirajući na razlikama filma u odnosu na ostale umjetnosti. Njih je Linklater ovoga puta zaboravio, ili je možda kulturnom i pristojnom čovjeku iz Austina nedostajalo malo drskosti i primitivizma kojima su obilovali Ridley Scott i njegovi suradnici, kada su mrcvareći Dickov roman “Sanjaju li androidi električne ovce?” stvorili kongenijalan film “Blade Runner”?