Objavljeno u Nacionalu br. 583, 2007-01-16

Autor: Damir Radić

FILM

Uz bok 'Ritmu zločina'

'AJDE, DAN... PROĐI...', najveće otkriće naše kinematografije još od filma Zorana Tadića

'Ajde , dan... prođi...', najveće otkriće naše kinematografije još od filma Zorana Tadića'Ajde , dan... prođi...', najveće otkriće naše kinematografije još od filma Zorana TadićaHrvatska je kinematografija po prirodi svog dominantnog bivanja u socijalizmu, a potom i u nacionalistički shvaćenom kapitalizmu, kao i zbog nezavidna društvenog standarda, sustavno bivala, i još jest, oslonjena na državne jasle. Ipak, u nekim razdobljima ona je iskušavala i alternativne vidove produkcije. U socijalizmu, ishodište te drugačijosti bili su neprofesijski kino-klubovi, a unutar njihove krovne organizacije, Kino-saveza Hrvatske, nastala je 1967. i prva hrvatska nezavisna produkcijska udruga s namjerom proizvodnje cjelovečernjih igranih filmova, Filmski autorski studio (FAS). Godinu kasnije FAS se osamostalio i 1969. proizveo prva dva dugometražna igrana filma - Peterlićev “Slučajni život” i Zafranovićevu “Nedjelju”, da bi do gašenja 1973. polučio još dva bitna dugometražna ostvarenja - Hadžićev “Lov na jelene” i Radićevu “Živu istinu”. FAS nije u financijskom smislu djelovao mimo državne potpore, uostalom u socijalizmu je takvo što bilo teško zamislivo, međutim afirmirao je niskobudžetnu produkciju otvorenu novim autorima i svježim formalnim i tematskim idejama, čime je uspostavio alternativu standardnom načinu proizvodnje cjelovečernjih igranih filmova u Hrvatskoj, na koje je do tada neformalni monopol imao Jadran film. Nedugo po uspostavi nezavisne hrvatske države najveći dio produkcije prijeći će u ruke novoosnovanih privatnih tvrtki, s tim da je učešće Hrvatske radiotelevizije u tim produkcijama postalo gotovo nezaobilazno. Dakako, sve te tvrtke radile su isključivo ili dominantno s državnim novcem, odnosno prijelaz u kapitalizam nije donio drukčiji model proizvodnje.

U takvoj situaciji javila se potreba za produkcijama neovisnima o državnom novcu, pa su 1996. nastala prva dva nezavisna filma u samostalnoj Hrvatskoj - ultraniskobudžetni pustolovni trash pokojnog Darka Vernića “Izgubljeno blago” te staromodno shvaćen art-film Vicka Ruića “Nausikaja”. Godinu poslije tada anonimni likovnjak Goran Rušinović izazvao je senzaciju kriminalističkim art-filmom “Mondo Bobo”, prvim suvremenim hrvatskim uratkom koji se trudio intenzivno slijediti svjetski slikopisni duh vremena obilježen poetikom američkog independenta. Kasnije je producent Jozo Patljak u nezavisnim uvjetima proizveo pet filmova (“Sami” Lukasa Nole, “Fine mrtve djevojke” Dalibora Matanića, “Doktor ludosti” i “Lopovi prve klase” Fadila Hadžića, “Ta divna splitska noć” Arsena Ostojića), a onda je napokon došlo vrijeme i za prve hrvatske gerilske iliti underground produkcije. Zanimljivo je, naime, da je čak i Vernićevo “Izgubljeno blago”, snimano nekoliko godina uglavnom iz osobnog autorova budžeta, imalo HRT-ovu podršku “u naturi”, pa je sukladno tome HRT, uz Vernićevu kućnu kompaniju Crna ovca, potpisan kao koproducent filma. “Nausikaja” je glavninu sredstava dobila iz bankarskog kredita zbog kojeg su producenti Ruić i Željko Vukmirica vlastite kuće stavili pod hipoteku, međutim njihov film svojom se poetikom nikako ne uklapa u ideju gerilskog filma. “Mondo Bobo” uz nju itekako prianja, no vrlo je zanimljiv podatak da je film organizacijski i “naturalno” u znatnoj mjeri pomogao Branimir Glavaš, tada jedna od perjanica vladajućeg HDZ-a, što može sugerirati da je “Mondo Bobo” neizravno bio u dosluhu s državom (nije zahvalno spekulirati, ali možda žiri predvođen Petrom Selemom nije smetnuo s uma tu okolnost kad mu je neočekivano dodijelio glavnu nagradu u Puli).

Filmovi pak Joze Patljaka radovi su u vrijeme snimanja već afirmiranih (Nola, Matanić) ili bar znanih (Ostojić) mlađih autora te klasika Hadžića, s uglavnom (dobro) znanim glumcima i visokoprofesionalnom ekipom, što već u startu remeti “pravi gerilski identitet”, a ni svojom poetikom ne bi odgovarali ideji gerile i undergrounda (osim Matanićeva i Ostojićeva). Stoga to određenje, kao jedinima koji (intenzivno) ispunjavaju i produkcijski i poetički kriterij, ekskluzivno pripada prošlogodišnjim (slabašnim) filmovima Filipa Šovagovića “Pušća Bistra” i tandema Bobo Jelčić - Nataša Rajković “Ono sve što znaš o meni”, te aktualnom cjelovečernjim igranom debiju 24-godišnjeg Zagrepčana Matije Klukovića “Ajde, dan... prođi...”.
U proljeće 2003. režiser, scenarist i montažer Kluković, nesuđeni student režije na ADU, i također mlađahna i na Akademiji odbijena producentica Irena Marković krenuli su u realizaciju cjelovečernjeg igranog filma, računajući da ga mogu snimiti za tri tjedna s komičnim budžetom od 2400 eura. Snimanje se, međutim, proteglo na tri godine, a budžet je narastao na 250 tisuća kuna, što je još uvijek smiješan iznos u odnosu na cijenu koštanja prosječnog hrvatskog filma koja je dvadesetak puta veća. Kompletna autorska, glumačka i tehnička ekipa, uglavnom sastavljena od neznanih ili slabo znanih ljudi, radila je volonterski, pa ipak - konačni rezultat superioran je velikoj većini hrvatskih filmova proizvedenih u zadnjih petnaestak godina. “Ajde, dan... prođi...” jasno se oslanja na poetiku američkog independenta u rasponu od Johna Cassavetesa do Andrewa Bujalskog, koje je Kluković izdvojio kao omiljene autore, što podrazumijeva izrazit oslonac na likove i njihove odnose nasuprot građenju priče kao nečem artificijelnom, a težnja za realizmom i istinitim prikazom egzistencije blisko ga dovodi u vezu sa svim pravcima i autorima koji su dokumentarizam shvaćen na način direct filma i cinéma véritéa, dakle u smislu nepriređenog, autentičnog bilježenja zbilje, smatrali suštinskom dimenzijom igranog filma. Drugim riječima, liniji Cassavetes - Bujalski valja dodati onu Godard - Dogma 95, a tu treba ubrojiti i glavnog te gotovo jedinog hrvatskog predstavnika te orijentacije Tomislava Radića, čijoj “Živoj istini” i još boljem “Timonu” Kluković čini se odaje posvetu kroz kratke cameo nastupe Jimmyja Stanića, Mije Oremović i Borivoja Radakovića koji glume sami sebe (malčice su razrađenije i efektnije cameo role Ognjena Sviličića i osobito Predraga Raosa).

Kad pričamo o orijentirima, u filmu se izravno spominje jedan od temeljnih izdanaka hrvatskog urbanog filma, Bauerov “Martin u oblacima”, a jazz partitura koja prožima najavnu špicu karakteristična je za više zagrebačkih filmova 60-ih, među kojima je i Klukoviću tematski blizak Peterlićev “Slučajni život”. Od svjetskih orijentira neizostavan je spomen još jednog velikog (i inovativnog) “dokumentarista” među igranofilmskim autorima - Roberta Altmana. Zapravo, “Ajde, dan... prođi...” svojevrstan je spoj altmanovske mozaične i visokorealistične dramaturgije (film napučuje otprilike 14 više-manje ravnopravnih “glavnijih” likova i još niz “epizodista”) i meko-nježne varijante dokumentarističkog stila karakteristične za dobar dio 60-ih (nasuprot modernističkom naturalizmu jednog dijela autora 60-ih i 70-ih, te Dogme 95 i njezinih izdanaka).

Temeljni Klukovićev interes jest prikazati život onakav kakav on zaista (dominantno) jest - bezdogađajan, rutinski, dosadan, s vrlo rijetkim trenucima koji tu jednoličnost neznatno remete. Takvo tematiziranje iznimno je riskantno, jer može i sam film učiniti bezličnim i dosadnim, tim prije što Kluković inzistira na bezdogađajnosti s dosljednošću koja mi se čini usporedivom tek s Wendersovim (sjajnim) debijem “Summer in the City”. Mladom Zagrepčaninu uspjelo je međutim iz niza fragmenata rutinskih životnih praksi što ne vode nikamo geštaltovski sklopiti cjelinu koja je mnogo više od pukog zbroja svojih dijelova. Doista, fascinantno je kako se niz nasumičnih krhotina ljudskih stanja i odnosa, lišenih bilo kakve izvanrednosti, pretvara u izvanrednu cjelinu. Kluković je uspio stvoriti neku unutarnju magiju čije je ishodište u impresivnom stilskom oblikovanju. Briljantna crno-bijela fotografija mlade debitantice iz Siska Bojane Burnać, zajedno sa suverenom Klukovićevom montažom i dinamičnom režijom koja uvijek teži zadanu građu oplemeniti drukčijim stilskim postupkom, a dodajmo tome i iznenađujuće sigurne izvedbe uglavnom anonimne glumačke ekipe - ono je što presudno čini “Ajde, dan... prođi...” visokokvalitetnim ostvarenjem i možda najvećim otkrićem hrvatske kinematografije od Tadićeva “Ritma zločina”.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika