POTPUKOVNIK Richard Liebl uputio je pismo dužnosniku MORH-a 15. svibnja 2003. u kojem Hrvatskoj daje mjesec i pol dana vremena za potpisivanje članka 98.Nacional je stekao uvid u dokument američkog veleposlanstva što ga je 15. svibnja 2003. visokom dužnosniku MORH-a uputio potpukovnik Richard B. Liebl, zadužen od američkog veleposlanstva za obrambenu suradnju s Hrvatskom, iz kojeg se vidi da je američka strana jasno stavila do znanja hrvatskim partnerima da će ukinuti sve oblike vojne i sigurnosne pomoći ako hrvatska vlada do 1. srpnja 2003. ne potpiše s SAD-om Sporazum o neizručivanju američkih državljana Međunarodnom kaznenom sudu, poznatiji kao Članak 98. Dokument kojim raspolaže Nacional prvi je dokument uopće iz kojeg je vidljivo da je američka strana zapravo ucjenjivala Republiku Hrvatsku člankom 98.

Potpisivanje takvog sporazuma s Hrvatskom nije više u središtu bilateralnih odnosa, jer je Hrvatska sama riješila problem s Haagom, nametnula se kao najstabilnija država jugoistoka Europe i zajedno s američkim vojnicima sudjeluje u borbenim operacijama u Afganistanu. S druge strane, SAD i Europa su posljednje dvije godine uspostavili ponovno euroatlantsko savezništvo i ojačali međusobne veze. U američkom Kongresu su pitanje članka 98. smatrali osobito važnim zbog narušenih odnosa s Europom uzrokovanih američkom invazijom na Irak, pa se smatralo kako će europske zemlje zagovornice Međunarodnog kaznenog suda oštro djelovati prema američkim državljanima. U dopisu američkog potpukovnika hrvatskom dužnosniku, za čiji je povod uzet posjet američkih časnika Obalne straže Hrvatskoj, među ostalim piše kako kapetan Pete Mitchell i njegov tim američke Obalne straže zahvaljuju hrvatskoj strani za dobru organizaciju njihova posjeta. U dopisu potpukovnika Liebela piše i kako su kapetan Mitchell i Obrambeni institut za međunarodne pravne studije voljni i dalje potpomagati inicijativu Hrvatske za ustrojavanje vlastite obalne straže, ali odmah potom Liebl upozorava dužnosnika MORH-a kako je nastavak programa vojnog obrazovanja i obuke hrvatskih časnika i vojnika u SAD-u (IMET) u potencijalnoj opasnosti.

Liebl piše, ako sporazum vlada Republike Hrvatske i SAD-a o članku 98. ne bude potpisan do 1. srpnja 2003., SAD će ukinuti sve oblike vojne i sigurnosne pomoći Hrvatskoj, ne samo obrazovanje i obuku nego i financiranje svih projekata opremanja HV-a u sklopu američkog programa FMF. Nadalje se upozorava kako novac iz programa FMF izravno utječe na operativne sposobnosti hrvatskih obalnih radara američke proizvodnje i mogućnost nabave plovila za hrvatsku obalnu stražu. Zapravo, iz dopisa je vidljivo kako SAD pokušava trgovati člankom 98., odnosno ucjenjivati Hrvatsku raznim oblicima pomoći ako se Sporazum potpiše. Neslužbene razgovore s vojnim osobljem američkog veleposlanstva o članku 98. u to je vrijeme nekoliko puta vodilo zajedno četvero osoba s hrvatske strane, i to iz MORH-a, MUP-a i Ureda predsjednika.

NEPOKOLEBLJIVI PREDSJEDNIK Predsjednik Mesić uporno je odbijao potpisivanje članka 98., međutim ove je godine pristao na slanje dodatne satnije HV-a u Afganistan Jedno od najčešćih sastajališta bio je zagrebački restoran Lenuci. Pregovori su se vodili i na nekoliko drugih neformalnih razina, i to preko bliskih prijatelja predsjednika Republike i Vlade, utjecajnih crkvenih krugova, ali sve do danas Sporazum nikad nije potpisan. O stajalištima američke strane odmah bi bili obaviješteni predsjednik Stipe Mesić, i to preko svog savjetnika za nacionalnu sigurnost Imre Agotića, te Vlada preko ministrice obrane Željke Antunović i ministra unutarnjih poslova Šime Lučina. Osim stajališta iznesenih u spomenutom dopisu, američki pregovarači posve su konkretno u razgovoru s hrvatskom stranom govorili i o tome da su, u slučaju potpisivanja sporazuma o članku 98., spremni smanjiti pritisak Haaga na službeni Zagreb vezan uz teške kvalifikacije optužnica protiv hrvatskih generala, ubrzati ulazak u NATO, i to već do 2004., nabaviti helikoptere za potrebe obalne straže, te opremiti hrvatsko ratno zrakoplovstvo američkim zrakoplovima F-16, doznaje Nacional iz izvora bliskih pregovaračima. Isto tako, u razgovorima su američki predstavnici prijetili kako će zbog nepotpisivanja članka 98. Hrvatska ostati bez mogućnosti ulaska u NATO bez obzira na to koja vlada bila na vlasti, što se pokazalo točnom godinu poslije. Neuspjeh Hrvatske u nastojanju da na summitu NATO-a u Istanbulu 2004. dobije poziv za članstvo isključivo je posljedica odbijanja Vlade RH da potpiše bilateralni ugovor o neizručivanju američkih vojnika Međunarodnom kaznenom sudu. Da je američka strana bila razočarana hrvatskom vanjskom politikom zbog članka 98. pokazalo se za vrijeme posjeta bivšeg ministra vanjskih poslova Miomira Žužula Washingtonu, kad je bio na pogrebu bivšeg američkog predsjednika Ronalda Reagana. Žužul je u State Departmentu vodio vrlo teške razgovore s američkim dužnosnicima koji su mu otvoreno rekli kako Hrvatska ne može ništa očekivati na istanbulskom summitu, jer Sanader nije potpisao sporazum o članku 98.

Još tada je američka službena politika tvrdila kako je odbjegli Ante Gotovina prepreka ulasku Hrvatske u NATO, premda su Haaški tribunal i glavna tužiteljica Carla Del Ponte potvrdili sredinom 2004. kako Hrvatska potpuno surađuje s Haagom. Bez obzira na to što Gotovina nije izručen ICTY-ju, Hrvatska je dobila status kandidata za članstvo u EU pa je bilo posve bezrazložno odbijati njen pristup NATO-u. To više što su kriteriji za pristup kandidaturi za EU gotovo identični onima za članstvo u NATO-u. Sanader i Žužul zamjerili su se američkoj strani jer nisu ispunili predizborno obećanje da će nakon dolaska na vlast HDZ-ova vlada s SAD-om potpisati sporazum o neizručivanju američkih državljana. Bilo je jasno da SAD nije mogao javno navesti razloge zbog čega Hrvatska nije dobila konkretan vremenski okvir za prijem u NATO. Prije svega, to bi ponovo otvorilo sukob na relaciji SAD - EU, jer je stajalište EU što se tiče članka 98. potpuno jasno. Taj je članak punih pet godina bio smetnja u odnosima Hrvatske i SAD-a, blokirao je američku vojnu pomoć, kao i njenu podršku u pristupanju Hrvatske NATO-u. Sporazum o neizručivanju američkih državljana potpisalo je stotinjak zemalja u svijetu, ali malo koja iz Europe. Osim nekoliko istočnoeuropskih zemalja koje su poslije ušle u NATO, prihvatili su ga Makedonija i Albanija, zemlje s kojima se Hrvatska kandidira za NATO.

Glavni hrvatski argument za odbijanje bio je principijelne prirode, jer Hrvatska mora izručivati svoje državljane Haagu, pa ne smije poštedjeti američke, a i Europska komisija dala je preporuku Hrvatskoj da odbije potpisati taj sporazum. SAD-u je članak 98. bio jako važan, puno važniji od slanja hrvatskih postrojbi u Irak.

ŠIME LUČIN,tadašnji ministar unutarnjih poslova, bio je informiran o tajnim pregovorima s američkim dužnosnicima Ključni trenutak za pokretanje dramatično pozitivnog političkog obrata u bilateralnim odnosima SAD-a i Republike Hrvatske, koji je kulminirao posjetom premijera Sanadera američkom predsjedniku Georgeu W. Bushu, zbio se sredinom veljače prošle godine. U višednevnom posjetu Washingtonu tada je boravila ministrica vanjskih poslova Kolinda Grabar-Kitarović. Američki sugovornici u razgovoru su od hrvatske ministrice zatražili da hrvatskom državnom vodstvu prenese molbu za slanje dodatne postrojbe HV-a u Afganistan, veličine satnije, s obzirom na proširenje misije ISAF-a na cijeli Afganistan. S obzirom na teško stanje u Iraku i razvučenost američkih vojnika na nekoliko kriznih područja, SAD je tragao za partnerima u trenutku kad mu je bilo najteže. Američka administracija tada je bila svjesna kako to neće ići lako zbog razilaženja između premijera Sanadera i predsjednika Mesića u gledištima na američku politiku u svijetu. Međutim, Republika Hrvatska odgovorila je vrlo brzo, premijer Sanader stao je iza takve odluke i čvrsto obećao da će ispuniti američku molbu za pomoć i da se predsjednik Mesić složio s takvom molbom, jer je pitanje stabilizacije Afganistana ključno pitanje za opstanak NATO-a i njegov kredibilitet.

SAD je bio iznenađen tako brzim i pozitivnim odgovorom, a osobito pozitivnom reakcijom predsjednika Mesića, jer sve dotad hrvatski je predsjednik u američkoj administraciji slovio kao državnik koji se kritički odnosio prema američkoj vanjskoj politici. Bio je to znak američkoj administraciji da hrvatski državni vrh nakon dugog vremena zajednički koordinira vanjsku politiku i da ima razumijevanja za ciljeve američke vanjske politike. Prema mišljenju američke administracije, Hrvatska je tada postala pouzdan partner, jer su obećanja ispunjena vrlo brzo unatoč protivljenju većeg dijela hrvatske javnosti ulasku u NATO i slanju vojnika u Afganistan.

Odmah nakon što je Hrvatska pozitivno odgovorila na američku molbu uslijedio je posjet američkog potpredsjednika Dicka Cheneyja koji se u Dubrovniku sastao s obojicom najviših hrvatskih državnih dužnosnika, potom je SAD ponudio pomoć u obuci hrvatskih vojnika, održano je nekoliko vojnih vježbi najelitnijih hrvatsko-američkih snaga, ponovo je pokrenut program školovanja hrvatskih vojnika i časnika u SAD-u, hrvatskim vojnim pilotima ponuđeno je na sastanku Rončević - Rumsfeld da dio obuke provode u SAD-u s američkim pilotima i na američkim zrakoplovima. Osim toga, Sanader i Mesić postigli su dogovor da se u Afganistan uputi još jedan kontingent hrvatskih vojnika, i to uskoro, a to također znaju u američkoj administraciji.

Osim nuđenja diplomatske pomoći oko Haaga i potpore ulasku u NATO, što su Amerikanci nudili na neformalnim sastancima, iz pisma potpukovnika Richarda Liebla vidljivo je da se s Hrvatskom zapravo pokušalo trgovati. Amerikanci su u zamjenu za potpisivanje bilateralnog sporazuma oko članka 98. ponudili nabaviti helikoptere za potrebe obalne straže, te opremiti hrvatsko ratno zrakoplovstvo američkim zrakoplovima F-16, doznaje Nacional iz izvora bliskih pregovaračima. Isto tako, u razgovorima su američki predstavnici prijetili kako će zbog nepotpisivanja članka 98. Hrvatska ostati bez mogućnosti ulaska u NATO bez obzira na to koja vlada bila na vlasti, što se pokazalo točnim godinu poslije.