Voja Brajović bio je politički aktivan u rušenju Miloševića zbog čega se našao na zubu njegove vlade “Zamislite kakav je Maks idiot par exelance kad za sebe kaže da je ikona televizijskog novinarstva! No, ja volim braniti takve likove i čak vas toliko zavarati da ga na kraju zavolite”, opisao je svoju ulogu u predstavi “Skakavci” Vojislav Voja Brajović (57), poznati beogradski kazališni i filmski glumac, koji je u sedamdesetima tumačeći ulogu nezaboravnog ilegalca Tihog u seriji “Otpisani” postao slavan čak i u Kini.

S prvakom Jugoslovenskog dramskog pozorišta i dobitnikom 20-ak nagrada razgovarali smo u Beogradu, u novoj hi-tech kazališnoj zgradi, nagrađenom projektu arhitekta Zorana Radojičića, u povodu gostovanja tog teatra u Zagrebu nakon punih 16 godina. JDP predstavit će se zagrebačkoj publici u sklopu ciklusa "Europsko kazalište u ZKM-u" od 25. do 27. siječnja s tri predstave. To su “Skakavci” Biljane Srbljanović u režiji Dejana Mijača, u kojoj uz Brajovića glumi i doajen Rade Marković, zatim “Šine” Milene Marković u režiji Slobodana Unkovskog i “Hadersfiled” Uglješe Šajtinca, koji je režirala Engleskinja Alex Chisolm.

Trenutno igra 13 uloga u pet kazališta - JDP-u, Ateljeu 212, Zvezdara teatru, Beogradskom dramskom pozorištu i Srpskom narodnom pozorištu iz Novog Sada, a upravo priprema s Paolom Magellijem predstavu “Na dnu” Maksima Gorkog, po njemu jednog od najvažnijih dramskih pisaca. Ima troje djece: iz prvog braka Iskru, koja je na drugoj godini glume, te Vukotu, bivšeg manekena, koji je scenarist i koproducent horor filma “Zona smrti”. Iz drugog braka s mladom glumicom Ateljea 212 Milicom Mihajlović ima četverogodišnjeg sina Relju.

NACIONAL: Jugoslovensko dramsko pozorište gostuje u Zagrebu nakon 16 godina. Osjećate li tremu pred nastup pred zagrebačkom publikom?
- Osjećam veliku odgovornost, ali ne i tremu u onom negativnom smislu. Tremu poistovjećujem s lijepim osjećajem, koji potiče kreativnost, a ne s negativnim koji sputava slobodu i maštu te izaziva grč kod glumca. Osjećam uzbuđenje i volio bih da ne iznevjerimo očekivanja publike, koja uvijek postoje pred nastup Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Kad dođem u Zagreb odmah ću posjetiti Mustafu Nadarevića s kojim sam bio cijelo vrijeme u kontaktu. Za vrijeme bombardiranja Beograda on mi je ponudio da mi skloni djecu i na tome sam mu zahvalan.

S REDATELJEM PAOLOM MAGELLIJEM na jednoj od nekoliko scena Jugoslovenskog dramskog pozorišta uoči premijere 'Na dnu' NACIONAL: Prate li mladi srpski dramatičari Biljana Srbljanović, Milena Marković i Uglješa Šajtinac aktualnu situaciju u Srbiji?
- Mi smo presretni što imamo tako dobre mlade dramske pisce, koji u svojim dramama analiziraju društvenu zbilju Srbije. JDP je naručilo tekst “Skakavci” o smrti i starosti od Biljane Srbljanović i u Srbiji je to veliki hit, a Milena Marković je iznimna pjesnikinja, koja u tekstu “Šine” ironično opisuje okrutnu svakodnevnicu mladih. Naša najnovija premijera “Brod za lutke” također je rad tog tandema. Ta je predstava proglašena najboljom prošle godine na festivalu u Užicama. Šajtinac pak u “Hadersfildu” govori o malim životima u velikim gradovima, o novim cinicima i pobunjenicima. Trenutno na velikoj sceni JDP-a pripremamo njegov novi tekst “Banat” u režiji Dejana Mijača.

---

NACIONAL: Kakva je ta društvena zbilja u Beogradu?
- Zadnjih tjedana tijekom predizborne kampanje u Srbiji se osjećao veliki stres i napetost. Situacija je izvitoperena, a najveći problem je ishitreni, uzurpirani nacionalni ponos, koji je veći problem nego organizirani kriminal i organizirani kič. Zatim, pretpostavljam da postoji paralelna vlast, kao uostalom i u ostalim zemljama bivše zemlje, primjerice, ostaci tajne policije, koji mogu ucijeniti predsjednika države i prijetiti mu, što se kod nas i dogodilo. Pa ubijen je predsjednik vlade, ubijena je mudrost Srbije. Srpski narod je zapravo nesretan, raseljen narod, a Srbija nakon 5. listopada stalno propušta šansu da se konačno okrene svijetu i postane lokomotiva cijele regije. Nemojte misliti da svi intelektualci zagovaraju ulazak Srbije u Europu. Mnogi od njih imaju vrlo ograničenu svijest i misle da Srbiji nije mjesto u Europi. Takva opominjuća situacija je veliki izazov za darovite dramske pisce, ali i glumce. JDP je tokom nesretnih ‘90-ih realiziralo neke od svojih najvažnijih projekata, primjerice, “Pozorišne iluzije”, “Lažni car Šćepan Mali” i “Bure baruta”, a u kazalištu su se održavali protesti. Smatrali smo da ljudima moramo nešto važno reći. Za vrijeme protestnih “šetnji” 1998. godine, koje su trajale 88 dana, ljudi su izašli na scenu, zviždali i udarali u lonce i talambase. Tada je više ljudi bilo u kazalištima negoli u crkvenim hramovima jer su vjerovali da ih umjetnici neće prevariti.

NACIONAL: Tijekom predstave “Bure baruta” 1999. godine javno ste pružili podršku pokretu mladih Otpor. Je li to bila vaša ideja?
- Mladi ljudi iz Otpora očekivali su da nešto učinim, ali nisu od mene zatražili ništa konkretno. U to vrijeme predstave smo igrali u Narodnom pozorištu jer je zgrada JDP izgorjela. Igrao sam Dimitrija i skinuo sam bolnički mantil i pokazao majicu s nacrtanom stisnutom šakom i natpisima “Otpor” i “Do pobjede”. Zatim smo pozdravili publiku stisnutim šakama, a dvoranom se prolomio gromoglasan aplauz koji je trajao 15 minuta. To je bio najuzbudljiviji trenutak u mom kazališnom životu. Kasnije su se neki kolege prestrašili i optužili me da sam ih izmanipulirao. Preuzeo sam svu odgovornost na sebe jer je to bio moj osobni čin. Tadašnji ravnatelj, ujedno i ministar kulture u Miloševićevoj vladi, duhovito je rekao: “Taj striptiz više se neće izvoditi u ovom kazalištu” i otkazao nam gostoprimstvo.

NACIONAL: Jeste li aktivni u nekoj političkoj stranci?
- Biti politički neaktivan znači biti jako politički negativno aktivan. Nisam član niti plaćenik ni jedne stranke, ali iz svog uvjerenja podržavam Demokratsku stranku i Borisa Tadića. Mislim da je to stranka ljubavi, otvorenog srca i raširenih ruku, te sposobnih mladih ljudi, koji nas mogu povesti u bolji svijet. U Srbiji postoji veliki broj apstinenata, razočaranih ljudi, koji neće izaći na izbore, a možda su njihovi ideali i vizije kvalitetniji od onih koji će izaći na izbore. Mislim da njih treba ohrabriti i uvjeriti ih da postoji šansa za izlazak iz tunela.

S KOLEGAMA RADKOM POLIČEM i MIROM FURLAN sredinom osamdesetih u Beogradu NACIONAL: Jednom ste izjavili da volite uloge u kojima nešto poručujete publici. Vjerujete li da kao glumac možete mijenjati svijet?
- Ne vjerujem da mogu promijeniti svijet, ali siguran sam da glumci mogu utjecati na promjenu svijesti ljudi. I ako uspijemo promijeniti svijest jednog od sto tisuća ljudi, mislim da smo uspjeli. Glumac mora imati razlog zašto nešto radi, a taj razlog ne smije biti njegov ego trip. Kazalište postoji zbog gledatelja, a ne zbog iskazivanja glumčeve narcisoidnosti. Još je Jovan Sterija Popović govorio: “Mi smo lijek duše našega roda”. Ako glumac to nema u svojoj svijesti barem u jednom postotku, onda je pogriješio profesiju.

NACIONAL: Koji su redatelji i dramski pisci ostavili na vas najveći utjecaj?
- Jedan od njih svakako je veliki redatelj Bojan Stupica, koji je volio biti okružen mladom ekipom ljudi. On je bio hrabar čovjek jer je nama mladima pružio šansu da ponesemo barjak u kazalištu. Od redatelja Dejan Mijač i Slobodan Unkovski, koji je moja genaracija. No i ostali poput Branka Gavelle, Tomislava Tanhofera i Mata Miloševića snažno su utjecali na duh JDP-a, koji je i danas jak i nije izgorio u požaru 1997. godine.
Junaci svojega vremena

NACIONAL: Kako ste se osjećali kada ste saznali da gori kazalište u koje ste došli kao student Akademije s nepunih 19 godina, prije 38 godina?
- Zaplakao sam, to je bio najstrašniji trenutak u mom kazališnom životu. Uplašio sam se da će nestati mjesto moje najveće kreativnosti i da više neću moći publici prenositi univerzalne poruke preko tekstova Shakespearea, Dostojevskog, Čehova i Sterije Popovića, i da će nas progutati nesreća koja se nadvila nad cijelom zemljom u kojoj je narod u jednom trenutku izabrao umjesto prosječne plaće od dvije tisuće njemačkih maraka najveće siromaštvo, rat i stradanja. I da bude okužen i omražen zbog pojedinaca, koji su nas obrukali. Više me pogodio požar u kazalištu negoli bombardiranje NATO snaga u kojem sam morao evakuirati svoju djecu. Mislio sam da je to moj kraj.

NACIONAL: Zbog uloga Tihog i Prleta u “Otpisanima”, vi i Dragan Nikolić birani ste tri godine za redom za najbolji glumački par, a dnevno ste dobivali po 300 pisama. Kako danas gledate na to vrijeme?
- Bio sam mlad i ta popularnost mi je godila, ali usprkos tome nisam se obogatio. Naprotiv, pare sam znao potrošiti za vrijeme snimanja s prijateljima. Upalili bismo auto i otputovali u Trst na tjesteninu i pizze, ili da kupimo neke skupe cipele, a onda se vratili u Beograd bez prebijenog dinara. Uz to, bili smo junaci tadašnje djece i mladih ljudi, njihovi heroji, jer je ta serija kao svaki dobar vestern njegovala zaplet u kojem je dobro uvijek pobjeđivalo zlo. U to vrijeme je televizija bila užasno važna i bilo je pitanje statusa da dobijete ulogu u nekoj drami ili seriji. Ivan Hetrich, Mario Fanelli ili Aca Đorđević bili su velika imena i neizreciva je šteta što je taj medij pokleknuo pred šundom i kičem, koji danas poput otrova truje svijest gledatelja. Za liječenje bi bila potrebna pedeseterostruka količina protuotrova.

JUGOSLOVENSKO DRAMSKO POZORIŠTE izgorjelo je u bombardiranju Beograda, pa ponovno je izgrađeno 2003. NACIONAL: Igrali ste i Tita. Je li vam to bila čast ili ste tu ulogu prihvatili s prezirom?
- U svojoj karijeri imao sam privilegiju da igram mnogo mitskih likova, od kneza Miloša i Šćepana Malog preko Tita, do Vuka Brankovića, a trenutno igram Freuda u “Posjetiocu” u Ateljeu 212, dok Dragan Nikolić igra Boga. Kad sam igrao te likove, nisam ih karikirao ni imitirao. Prema priči, Tito je na malog dječaka djelovao kao nedostižna vizija, pa sam i ja bio vizija. Da to nisam uspio dočarati, bio bih loš glumac. No, ti mitski likovi nisu mi bili i najzanimljiviji. No, drago mi je što sam recimo igrao lažnog cara Šćepana Malog, koji krije fantastičnu i danas aktualnu poruku o tome kako samozvanci mogu doći na vlast i kako narod prekasno shvati koga je doveo kao suca da im kroji sudbine. Izazov mi je bio igrati i kneza Miloša u “Ruženju naroda”. U vrijeme kada su se ovdje rađali totalitarizam i mitomanija, a u Beogradu nosile majice sa slikom Slobodana Miloševića i natpisom “Srpski vožd” i slične budalaštine, izgovarao sam riječi: “Što više vrijedi - da mi svi izginemo ili on jedan?”. Znači, tekstom se, na žalost, anticipirala budućnost. No, najdraže uloge su mi Vasa Vučurović u “Mrešćenju šarana”, Prospero u Shakespeareovoj “Oluji”, Dimitrije u “Buretu baruta”. “Mrešćenje šarana” je u to vrijeme bila jako važna predstava, igrali smo je jako dugo, a dva puta je bila zabranjena. Odigrali smo je i u Zagrebu čak 49 puta.

NACIONAL: Kakav je utjecaj na vas ostavio vaš otac, vatreni komunist?
- To je bilo zanimljivo vrijeme i treba pustiti povijest da složi stvari bez laži. Za vrijeme fašizma i nacionalsocijalizma rodili su se neki mladi ljudi, koji su bili rockeri toga doba, avangarda. Postali su komunisti jer se u to doba nije nudilo ništa bolje. Moj otac je bio Crnogorac i sa samo 19 godina je otišao u rat da se bori za neke ideale i ako treba da pogine za njih. Kad je kao partizan 1944. ušao u Valjevo upoznao je moju majku. Stradao je kao mladi perspektivni oficir jer je slobodno mislio. Bile su mu oduzete sve funkcije i svi činovi, a čak su zahtijevali od majke da ga se odrekne. Ona godinama nije znala gdje se nalazi, a onda ga je našla u zatvoru u Staroj Gradiški. U Srbiji je nedavno donesen Zakon o rehabilitaciji svih koji su od 1941. godine na ovamo stradali, no moj otac je umro prošle godine tako da to nije doživio. Ja neću tražiti njegovu rehabilitaciju što vjerojatno ni on ne bi učinio, a neću tražiti ni njegov ni svoj dosje, jer me ta gomila laži i gluposti uopće ne zanima.

NACIONAL: Kako biste definirali svoju filozofiju?
- Odgajan sam antititoistički, ali u lijevom smjeru, no nikad nisam mrzio ni Tita ni ikoga drugoga. Moji roditelji naučili su brata i mene da ne mrzimo što smatram najvažnijom stavkom u svom odgoju. Zato i podupirem DS. Nedopustivo je da mržnja u Srbiji ima svoju stranku. Možete misliti drukčije, ali mržnja Srbiju zauzdava u njezinom intelektualnom potencijalu, koji je puno veći od njezine sadašnjosti.

NACIONAL: Kako ste onda s takvim backgroundom završili na Akademiji dramske umjetnosti?
- Odrastao sam u Valjevu i uz starijeg brata naučio sam čitati već s četiti godine. Moja me majka vukla naokolo da odjeven kao mali partizan recitiram pjesmu “Partizan na straži” po nekakvim javnim skupovima u tadašnjim “rejonima”. To je radila više iz udvorničkih nego ideoloških razloga. Čak sam bio predložen da Titu predam cvijeće. No, odustali su od te ideje jer su zaključili da ne bi bilo zgodno da dijete informbiroovca preda cvijeće Titu. Kad sam krenuo u gimnaziju odmah sam se učlanio u dramsku sekciju, a s 14 godina počeo sam igrati u amaterskom kazalištu. Na kraju gimnazije shvatio sam da ću završiti kao beskućnik, jer neću imati živaca da završim medicinu. Naime, bio sam kilavo dijete, veći dio djetinjstva proveo sam po bolnicama i medicina me privukla. Zaključio sam da je najbolje da se bavim onim što najbolje znam - glumom.

NACIONAL: U Beogradu ste upisali Akademiju i već na prvoj godini postali član Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Kako to?
- Kao student zabadao sam nos u izloge JDP-a i gledao tadašnje velike glumce, ali nisam mogao ni pretpostaviti da ću ubrzo postati član njihovog ansambla. Bojan Stupica je bio hrabar čovjek jer je cijelu generaciju ubacio u kazalište, no počinjali smo polako, kao statisti. Još kao studenti uskočili smo u uloge “argivskih staraca” od 80 i više godina u predstavi “Agamemnon” Tomislava Tanhofera. Uslijedile su uloge Semjona u “Vasi Železnovoj”, Kneza Miloša u “Ruženju naroda”, Matamora u “Pozorišnim iluzijama”.... Istodobno sam kao gost igrao u Zvezdara teatru, Ateljeu 212, u Novom Sadu, Podgorici, na Dubrovačkim ljetnim igrama. Zatim sam zaključio da glumci nemaju adekvatan položaj u društvu i počeo sam se baviti samoupravljanjem i tako smo srušili jednog ravnatelja. Postao sam ravnatelj s nepune 32 godine i pet godina nisam htio izaći na scenu. No, u tom razdoblju je kazalište realiziralo velike predstave kao što su “Hrvatski Faust” Slobodana Šnajdera, kojeg sam uspio dovesti u zagrebački HNK. Ne sjećam se jesmo li nakon toga ikada više gostovali u toj kući.

NACIONAL: Kako se osjećate danas, dvije godine kasnije, nakon operacije tumora na mozgu?
- Ja sam živa, pokretna medicinska enciklopedija. Kad bih vam ispričao sve o svojim boleštinama, pomislili biste da sam težak lažljivac. Prije dvije godine osjetio sam trnjenje u palcu i posumnjao sam da imam tumor na mozgu. Nakon specijalističkog pregleda to se pokazalo točnim. Tumor je bio benigni i tada je kirurg izvadio moj mozak i ostavio moj tumor, jer je mozak opasan, a taj tumor to nije bio. Već 20 dana nakon operacije igrao sam u “Rodoljupcima” što je mnoge iznenadilo, no ja imam drukčiju životnu filozofiju.

Tri drame u ZKM-u

S BRANKOM CVEJIĆEM, ravnateljem JDP-a, koji se proslavio kao Bane Bumbar u seriji 'Grlom u jagode' Jugoslovensko dramsko pozorište iz Beograda gostuje u ZKM-u u Zagrebu od 25. do 27. siječnja s tri predstave "Skakavci", "Šine" i "Hadersfild", koje su napisali mladi srpski dramatičari Biljana Srbljanović, Milena Marković i Uglješa Šajtinac. Sve ulaznice su rasprodane već prije tjedan dana, a dolazak je najavio i predsjednik Stipe Mesić. JDP je u bivšoj zemlji bilo sinonim za kvalitetu i multikulturalnost, a današnji ravnatelj Branko Cvejić nastoji zadržati te epitete. Zadržali su stari naziv, kaže Voja Brajović, uglavnom zbog tradicije, ali njime nikoga ne žele povrijediti ni provocirati.