Na zadnjem okupljanju političkoga aktiva SDP-a, organiziranom po običaju u nekoj od hrvatskih šuma, Ivica Račan izjavio je za svoje hadezeovske konkurente kako “imaju toliko satova, a dezorijentirani su”. Dosjetka bi bila efektnija da je kazao kako imaju toliko satova a ne znaju koliko je sati u Hrvatskoj, ali za Račanovu duhovitost ni ono što mu je palo na pamet nije asocijativno loše. Sanaderov doživljaj nacionalnoga trenutka u teškoj je disproporciji s njegovom urarskom kolekcijom. Premijer je nedavno polemizirao s američkim Wall Street Journalom koji je Hrvatsku po ekonomskim slobodama svrstao na jedno od zadnjih mjesta u Europi. Razumljivo je da se čovjek ljuti kad mu vanjski analitičari ruše njegovu pozitivističku retoriku, ali činjenice ostaju to što jesu.

Na svjetskoj ljestvici ekonomskih sloboda Hrvatska je za godinu dana pala s pedeset petog na sto deveto mjesto, ljutio se gospodin Sanader ili ne. U Europi, iza nje su samo Bosna i Hercegovina, Rusija, Ukrajina i Bjelorusija. Ekonomsku scenu u Hrvatskoj kompromitiraju enormni državni rashodi, regulativa svemoćnog državnog aparata, birokratizam, pravosudna korupcija, nedjelotvornost arbitražnih sudova, presudan utjecaj vladajuće kaste na donošenje ekonomskih odluka, visoki troškovi zapošljavanja i otpuštanja radnika, i tako dalje. Navedenim ocjenama nema se što ni dodati, ni oduzeti. “Lažu !”, kaže Sanader, ali ljudi koji se u Hrvatskoj pokušavaju baviti nekakvim poslovima i investiranjem, dobro znaju da se bez specijalne privole njega i njegovoga politbiroa ovdje ne može kupiti ni državno skladište otpada.

Premijer je - javnost je o tome već obaviještena - poduzetnik europskoga kalibra. U Austriji je svojedobno eksperimentirao s dvije propale firme i poznato mu je značenje uspjeha, kao što kaže stara pjesma o Jamesu Bondu. Od njegovih poduzetničkih kvalifikacija za nijansu je - međutim - jači njegov egocentrizam, odnosno potreba za, povremeno snobovskim, isticanjem samoga sebe. O tome govore neki sitni psihološki detalji. Kad se iz Austrije vratio u domovinu s mercedesom, na registarskim tablicama vozila pisalo je I. Split-1, što se - dakako - može protumačiti kao znak nahranjenoga kompleksa. Proleter se transformirao u gazdu, pravog ili lažnog - svejedno je, i to se odmah mora shvatiti preko njegove registracije.

U miljeu kojem se priključio, gospodin Sanader nije bio psihološka iznimka. Tuđman je početkom devedesetih izgubio trećinu državnoga teritorija, ali zato je za svoje potrebe kupio dva zrakoplova Challenger, da ne bude prikraćen u reprezentiranju osobnih transportnih mogućnosti. Fasciniran ceremonijama, balovima i lentama jednako kao i njegov nekadašnji šef, gospodin Sanader posvećuje danas mnogo više pažnje osobnome situiranju u europskoj diplomaciji negoli realnoj ekonomiji države koju vodi. Na lokalnome planu pokušava u svojim rukama koncentrirati apsolutnu financijsku i pravosudnu moć, na međunarodnome planu predstavlja se kao subservijentni demokrat, slijepo odan liberalnim tradicijama.

Brine se u tom kontekstu da ta dva koncepta ne dođu u koliziju, pa makar ga to stajalo principijelnosti. Nedavno su dnevne novine nabrojale seriju odluka koje je donio pa povukao pod pritiscima Europske unije ili domaće javnosti. Prihvatio je ponudu fonda Questus (Škegro) za preuzimanje Sunčanog Hvara, potom od nje odustao i raspisao natječaj. Povukao je odluku o diskrecijskoj prodaji turističke kompanije Liburnija SN Holdingu, riskirajući plaćanje ogromnih penala. Odlučio je da se Branimiru Glavašu ne skine imunitet i da ga se poštedi pritvora, i odmah zatim - nakon intervencije iz EU-a - zauzeo potpuno suprotan stav (koji je ponovno na sofisticirani način revidiran pod utjecajem Glavaševoga štrajka glađu).
Zadnje povlačenje odluke o zakonu o izgradnji rukometnih dvorana bez natječaja - izvedeno pod pritiskom oporbe i EU-a - kulminacija je Sanaderovih oscilacija. Javili su se u navedenim povodima neki pametnjakovići koji su pokušali opravdati Sanaderov ekvilibrizam tezom kako je “povlačenje odluka manje štetno nego inzistiranje na lošim odlukama”, i kako je dobro što “Vlada sluša prigovore”. Kako vidimo, nema kraja podilazećim besmislicama. Problem je u prvome redu zašto gospodin Sanader u kontinuitetu donosi te odluke koje odmah potom mora mijenjati pod pritiscima. Osnovni dojam koji proizlazi iz takvoga ponašanja, to je da premijer pokušava nešto uloviti u mutnom, i da filistarski reterira kad ga udare po prstima, a odgovornost za svoje postupke u pravilu naknadno prebacuje na oporbu.

Sanaderov ekvilibrizam proizvod je, na jednoj strani, njegovih nagodbi ili polunagodbi s raznim interesnim skupinama koje djeluju u Hrvatskoj i s kojima je razvio specijalne kontakte. On će im nešto ustupiti, ako to može proći bez većih javnih posljedica; ako ne može, prekinut će dogovor i izjaviti kako mu neprijatelji podmeću i iskrivljuju njegove namjere, jer za njega je ostanak na vlasti važniji od neposrednoga servisiranja saveznika. Na drugoj strani, Sanaderove ambicije dugoročno su vezane za Europsku uniju. U inozemstvu je razvio solidne kontakte i nije bez izgleda da nakon isteka premijerske karijere osvoji nekakvu funkciju u Bruxellesu, sa statusom i povlasticama koje uz nju idu. Ne pada mu na pamet da takvu svijetlu perspektivu danas ugrozi tvrdoglavim inzistiranjem na svojim lokalnim odlukama kojima je Europa nezadovoljna.

Ako nekoga zanima koliko je sati na Sanaderovim satovima, taj mora s premijerom otići u Belgiju i tamo ga upitati za vrijeme. Pojedini promatrači možda će zaključiti da se Hrvatska pretvara u taoca Sanaderovih ambicija, ali krivnja za taj zaključak nesumnjivo leži na oporbi.