NAJMLAĐA NA VRHU S 38 godina Iva Dekaris, također i predstojnica Zavoda za očne bolesti, najmlađa je članica Europskog udruženja za očno bankarstvoZagrebačka oftamologinja Iva Dekaris, predstojnica Zavoda za očne bolesti i voditeljica Lions Hrvatska očne banke Opće bolnice Sveti duh u Zagrebu, odabrana je prošlog petka za potpredsjednicu Europskog udruženja za očno bankarstvo. To znači da će, s obzirom na to da se predsjednik tog udruženja ne bira, već na tu funkciju nakon tri godine automatski dolazi potpredsjednik, upravo ona za tri godine biti predsjednica te krovne udruge za regulaciju rada očnih banaka u Europi, na temelju čijih preporuka Europska komisija donosi zakone o standardima pohranjivanja i presađivanja očnih tkiva. Time je prvi put na tako visoko stručno mjesto u europskoj organizaciji postavljen netko iz zemlje koja nije članica EU, ne samo kada je u pitanju oftamologija. Osim toga, s 39 godina Iva Dekaris daleko je najmlađa u tom europskom udruženju, a za potpredsjednicu je odabrana glasovanjem predstavnika 80-ak očnih banaka iz 28 zemalja u Europi. Voditi tu organizaciju, kaže, znači raditi na usklađivanju standarda rada očnih banaka u Europi:

“To podrazumijeva održavanje stručnih sastanaka, komuniciranje sa svim očnim bankama u Europi, savjetovanje zakonodavnih tijela EU na koji način vršiti zakonsku regulativu. Pritom treba imati na umu da je, za razliku od SAD-a, osnivanje očnih banaka u Europi započelo tek prije 15-ak godina, a prvi pravilnici o tome kako treba raditi u očnom bankarstvu doneseni su 2004., s rokom implementacije 2006. godine.

S obzirom na to da u Hrvatskoj imamo očnu banku od 1995., nismo u nikakvom zaostatku za europskim kolegama i s njima možemo ravnopravno sudjelovati u stvaranju europskih zakona i imati utjecaja na stručni rad u cijeloj Europi. Drugim riječima, mojim imenovanjem za potpredsjednicu vodeći organizatori za edukaciju u Europi na području očnih banaka bit će Francuska, Italija, Španjolska i mala Hrvatska.“ Usklađivanje standarda rada očnih banaka, priča, omogućit će razmjenu tkiva u Europi, jer će ujednačeni kriteriji jamčiti da su sva tkiva procesuirana na isti način i da su jednake kvalitete. To znači da su, između ostalog, testirana i na HIV, hepatitis i ostale zarazne bolesti, ali i mikrobiološki, što onemogućava da se nekome presadi nezdravo tkivo. Takva regulacija će mnogo značiti zemljama koje imaju problem nedostatka donatora tkiva, među kojima je i Hrvatska.

“Neke zemlje imaju sreću da je kod njih prisutan veći odjek i senzibilitet građana koji su spremni biti donatori, zbog čega prikupe više tkiva nego što trebaju i šalju ga u druge zemlje. Pritom se, važno je naglasiti, naplaćuju jedino transport i obrada tkiva, a ne samo tkivo, što po jednoj rožnici stoji od 1000 do 1400 eura. Usklađivanjem standarda ne samo da se regulira kvaliteta tkiva, već se i onemogućava bilo kakva zloupotreba i ilegalna razmjena te se točno zna kada je i od kuda došla svaka rožnica. Hrvatska je, na primjer, jedna od zemalja u kojima nedostaje donatora i građani nemaju dovoljno razvijenu svijest o značenju doniranih tkiva i organa. Iako je, recimo, broj transplantacija rožnica od otvaranja očne banke 1995. narastao s 15-20 na devedesetak godišnje, nikako da pređemo broj 100 jer nam nedostaje rožnica.

Posebno je zanimljivo kako se mijenja broj doniranih rožnica usporedno s aktualnim temama u medijima: tijekom napisa o aferama u zdravstvu, a i nekoliko mjeseci nakon toga, broj građana koji pristaju donirati tkiva i organe preminulog člana obitelji drastično pada, a s njim i broj transplantacija. Istovremeno, nakon humanitarnih akcija poput nedavne koju je pokrenula pokojna Ana Rukavina, na donaciju pristane 95 posto ljudi. To samo pokazuje koliko nam nedostaje pozitivne propagande te da bi se trebalo poraditi na medijskom promoviranju darivanja tkiva i organa.“

Čast da se bude izabran za funkciju potpredsjednice Europskog udruženja za očno bankarstvo, kaže, nije samo odraz njezinog rada već i reputacije Lions Hrvatske očne banke, prve institucije za prikupljanje, čuvanje i distribuiranje rožnica i ostalog očnog tkiva u široj regiji, u čijem osnivanju je i sudjelovala. Prva hrvatska očna banka osnovana je na inicijativu zagrebačkog oftamologa Nikice Gabrića 1995., samo pet godina nakon osnivanja prve očne banke u Europi. Osim što je inicirao osnivanje hrvatske očne banke, u suradnji s tadašnjom predstojnicom Zavoda za očne bolesti bolnice Sveti duh Ljerkom Henč-Petrinović te uz pomoć Lions klubova i ostalih sponzora, Gabrić je i sedam godina bio jedini oftamolog iz Srednje i Istočne Europe u Upravnom odboru Europskog udruženja za očno bankarstvo. Na njegovo je mjesto prije godinu dana izglasana Iva Dekaris.

“Da bi se odabralo nekoga tko će tri godine voditi to europsko udruženje, nužno je poznavati instituciju iz koje kandidat za predsjednika dolazi. Kolege iz europskog udruženja od 1995. prate naš rad i rezultate, na temelju čega nas uvažavaju. Na inicijativu profesora Gabrića upravo smo mi prve četiri godine vodili internetsku stranicu udruženja koja do tada nije postojala, a 1999. smo u Zagrebu organizirali i godišnji kongres Europskog udruženja za očno bankarstvo.“

Iva Dekaris je na Zavod za očne bolesti bolnice Sveti duh došla netom nakon diplome kao znanstveni novak 1993., s 25 godina. Oftamologiju je specijalizirala u Zagrebu, ali i na Harvard Medical School u SAD-u. Iako joj je bilo ponuđeno radno mjesto u najvećem američkom centru za istraživanja u području oka Schepens Eye Research Institute, kaže da ju ta mogućnost nije nimalo privlačila:

“Mislim da se u Hrvatskoj, pa i u Europi, živi mnogo kvalitetnije nego u SAD-u, u mnogo aspekata. No što je puno važnije, ne može se usporediti rad u uhodanom sustavu koji savršeno funkcionira i povratak u Hrvatsku u kojoj se donošenjem iskustva iz inozemstva toliko toga može napraviti. Tamo sve ionako sve štima, dok je u Hrvatskoj veliki izazov mijenjati zdravstveni sustav na bolje.“

Imala je samo 31 godinu kada je u Hrvatskoj doktorirala i položila specijalistički ispit, u 35. je postala jedna od najmlađih docentica i predstojnica Zavoda za očne bolesti u bolnici Sveti duh. Za razliku od SAD-a to je, kaže, u Hrvatskoj neuobičajeno “jer nema dovoljno profesora koji su dovoljno spremni pomoći mlađim kolegama da što prije steknu praktična znanja zbog konkurencije koju im oni predstavljaju“.

Lions Hrvatska očna banka koju vodi, priča, više nije jedina takva banka u Hrvatskoj, ali je i dalje najveća. Još je jedna nedavno osnovana na zagrebačkom Kliničko-bolničkom centru Rebro, a imaju ih i gradovi poput Rijeke, Splita, Osijeka i Slavonskog Broda, ali su one opremljene samo za prikupljanje tkiva a ne i za analizu njihove kvalitete. Osim rožnica, pod tkiva koja se pohranjuju u očnim bankama spadaju i amnijske membrane, dijelovi posteljice žene koji se koriste u kirurgiji oka, zatim bjeloočnice te limbalne stanice uzgojene in vitro koje se odnedavno presađuju u slučajevima najtežih očnih oboljenja. Lions Hrvatska očna banka je ujedno i jedna od rijetkih u Europi “koja se zasniva samo i isključivo na dobrovoljnom radu“.

“Mi smo jedini eksplatacijski tim u Hrvatskoj kojem u 12 godina postojanja rad nikada nije na bilo koji način bio plaćen. Naši specijalizanti nemaju službeni auto s kojim bi u tri u noći mogli otići po tkiva u neku bolnicu, niti im je plaćen dodatni rad koji odrađuju nakon svog radnog vremena od osam do četiri. Naravno, svi to rado radimo i taj entuzijazam daje odlične rezultate, ali mislim da bi organizaciju rada u jednom trenutku trebalo učiniti profesionalnijom jer bi efekt bio zasigurno veći. Naravno da bi se prikupilo više tkiva kada specijalizant ne bi uz rad u očnoj banci istovremeno trebao i pregledavati pacijente, pisati znanstveni rad, učiti poslijepodne i onda još noću obilaziti bolnice kako bi preuzeo donirane rožnice.“