‘Već ovog ljeta nadzirat ćemo požare bespilotnim letjelicama.’

Slučajni partneri Domagoj Ivan Milošević, čelnik Pastor grupe i Milivoj Hucaljuk, umirovljeni djelatnik MORH-a, počeli su surađivati na Fenixu nakon što ih je spojio zajednički prijatelj Premda je tvrtka Pastor već desetljećima u Hrvatskoj poznata kao proizvođač vatrogasnih aparata koji se izvoze i u inozemstvo, posljednjih godina ta je tvrtka odlučila svoju proizvodnju osnažiti i novim projektima. Jedan od takvih projekata, koji se u Pastoru razvijao zadnje dvije godine je Fenix, bespilotna letjelica koja služi za nadzor područja zahvaćenih požarom. Proteklih tjedana u javnosti je bilo spekulacija da je Državna uprava za zaštitu i spašavanje već odabrala Pastorov Fenix, te da će te bespilotne letjelice već od ovog ljeta kontrolirati hrvatski teritorij.

Nacionalova reporterska ekipa krajem prošlog tjedna posjetila je Pastorove pogone u Rakitju kraj Samobora, gdje stručnjaci te tvrtke već dvije godine rade na razvoju Fenixa. Predsjednik uprave Pastor grupe Domagoj Ivan Milošević ne krije zadovoljstvo činjenicom da se Fenix u stručnoj javnosti sve češće pojavljuje kao proizvod zanimljiv mnogima. Ipak, u razgovoru s Nacionalovim novinarom otkrio je kako je njegova tvrtka u projekt bespilotne letjelice ušla - gotovo slučajno: “Čelni čovjek projekta Fenix je Milivoj Hucaljuk, koji je 2003. iz MORH-a otišao u mirovinu, a nakon što je još za vrijeme rata radio na projektima bespilotnih letjelica. Kako je još uvijek vrlo mlad, meni je savršeno bila jasna njegova želja da na neki način iskoristi svoja znanja koja je godinama skupljao na terenu. Zahvaljujući zajedničkom prijatelju s kojim je pokušavao raditi na komercijalizaciji tog projekta, ja sam saznao za to i taj zajednički prijatelj nas je i spojio. S pozicije Pastora razmišljanje je bilo sljedeće: projekt je savršeno nov, čini se dobar, ne zahtijeva milijune kuna, uklapa se u našu strategiju, namijenjen je u civilne svrhe, jer nas vojna niti ne zanima, ima veze i s protupožarnom sezonom. Osim protupožarstva bavi se zaštitom i spašavanjem, što i nama paše jer mi pokušavamo proširiti svoju djelatnost. Jednom riječju, Fenix je odličan proizvod s velikim potencijalom”, kazao je Domagoj Ivan Milošević.

Sam Fenix nekome bi se mogao učiniti kao modelarska igračka, no raspon krila od gotovo dva metra daje naslutiti njegovu ozbiljniju namjenu. Riječ je o modularnoj letjelici čija težina prema zakonskim propisima ne smije premašiti 20 kilograma, no i to ograničenje omogućava mnoge funkcije. Tako, što je i njezina osnovna namjena, bespilotna letjelica Fenix može služiti za nadzor područja obuhvaćenih požarom, jer snimanjem opožarenog područja iz zraka vatrogasnim ekipama može u realnom vremenu dati pregled nad područjem, te detektirati koja područja još uvijek gore, a koja su uspješno ugašena. To, međutim, nije sve: uz dodatnu opremu, Fenix može služiti i za traženje i pronalazak osoba na nepristupačnim terenima, a osim same videosnimke, letjelica se može opremiti i termovizijskom opremom s kojom je pronalazak nestale osobe mnogo lakši. S takvom opremom Fenix bi u budućnosti mogao poslužiti i u policijske svrhe, primjerice za nadzor ilegalnih prelazaka državne granice, a ugradnjom termovizije moguć je i uspješan rad noću. Šef cijelog projekta Fenix je umirovljeni djelatnik MORH-a Milivoj Hucaljuk. Taj je nekadašnji elektrotehničar iz Slavonskog Broda u projekte bespilotnih letjelica ušao gotovo slučajno, i to tijekom Domovinskog rata: “Budući da sam iz Slavonskog Broda, 1991. godine ušao sam u 108. brigadu kao dragovoljac, na poziv prijatelja zrakoplovca koji mi je dao zadatak da napravim vozilo auto-bombu na daljinsko upravljanje. Jednostavno, dali su mi veliki kamion i nekoliko ‘jugića’ koje je trebalo preurediti da mogu poslužiti i u vojne svrhe.

Testiranje Fenixa, u srpnju i kolovozu 2006. Fenix je prošao testiranja na terenima opožarenih područja u Dalmaciji Tada su tehničke mogućnosti bile vrlo primitivne, bili smo u ratu, tako da je tada navođeni auto mogao biti samo u vidnom polju, najdalje je mogao otići 5 kilometara, a i to na jednostavan način: servo motor spojio se na kontrolu gasa, volanom se upravljalo elektronikom, ubacilo se u drugu brzinu, pomoćnik je iskočio iz auta te se nastavilo održavati smjer do mjesta gdje je vozilo prepuno eksploziva trebalo eksplodirati. Ipak, tijekom rata nismo u stvarnoj situaciji upotrijebili niti jedno takvo vozilo. Prije rata sam radio kao elektrotehničar u poduzeću za ceste na sustavu održavanja, a u slobodno vrijeme bio sam instruktor letenja i zrakoplovni modelar. Tako je još tijekom rata od moje grupe nastala postrojba HV-a, pa sam se nakon rata prebacio u MORH, a iskustva koja sam prikupio u vojsci koristila su mi kasnije u suradnji s vatrogasnom zajednicom. Kako je u vojsci s vremenom ponestalo takvih zadaća, 2003. godine sam umirovljen, pa sam se prebacio na civilni sektor i tada sam pokrenuo projekt Fenix, koji se otad snažno razvija”, ispričao je Milivoj Hucaljuk.

Premda su u svijetu bespilotne letjelice razvijene većinom u vojne svrhe, one mogu imati i veliku upotrebu i za civilne svrhe. Međutim, takve su mogućnosti ograničene strogim zakonskim propisima koji nadziru sve što ima veze sa zrakoplovstvom. Tako Milivoj Hucaljuk kaže: “Fenix je jedrilica s elektromotorom, i predstavlja kompromis zakonskih ograničenja i potreba korisnika i mogućnosti senzora. Fenix živi već petu godinu i doživljava konstantna poboljšanja, u početku smo imali pojedinačne provjere i sudjelovanja u vatrogasnim vježbama i u stvarnim situacijama gašenja požara, to je rezultiralo smjernicama za modifikaciju. Prošlog ljeta smo bili na području Splitsko-dalmatinske i Šibensko-kninske županije, gdje smo imali zadaću sustav testirati i kondicionirati na stvarnom terenu u duljem vremenskom periodu da vidimo ima li problema, koje su prednosti, koje informacije doprema, ali i da pripremimo korisnika da prihvati taj sustav, da može koristiti informaciju koju mu mi dopremimo. Jedan od problema u razvoju Fenixa je pravne naravi. Naime, zakonodavstvo za bespilotne letjelice nije definirano niti u Europskoj uniji, a kamoli u Hrvatskoj.

Proizvođač je limitiran mnogim stvarima u smislu veličine, dosega, visine letenja, težine, jer su zakoni obično vrlo restriktivni za zrakoplove bez posade, odnosno zrakoplove na daljinsko upravljanje. Njegov profil leta je vrlo teško mijenjati: 20 kilograma je maksimalna težina, jer nakon toga više niste u kategoriji modela, već ste u kategoriji zrakoplova. Visina leta može biti od 300 do 1000 metara iznad terena, brzina leta od 25 do 80 km na sat, operativni domet od 1 do 5 km od lokacije zemaljske postaje, trajanje leta 45 minuta, odnosno 120 minuta ovisno o paketu energije, akumulatoru. Do prošle godine Fenix je išao na metilni alkohol, no imao je neke nedostatke u upotrebi pa smo prešli na električni pogon. Prelazak na elektropogon pokazao se iznimno dobar. Ekološki je mnogo tiši, pa može izvrsno služiti u nadzoru granice zbog ilegalnih prelazaka, jer nema demaskirajućih zvukova kad je sustav u motrenju, tako da ilegalac ne može ni znati da ga se traži, pa se ni ne skriva i lakše ga je locirati. Spremnost za polijetanje od trenutka dolaska na požarište iznosi manje od 5 minuta, iz transporta u operativni mod, međuletni pregled je do 2 minute, trenutak od slijetanja do ponovnog polijetanja. Slijetanje Fenixa je iz ruke i na ruku, što je idealno za brdovite terene, jer se eliminirala potreba za uzletištem ili asfaltnom bazom. Tako cijeli Jadran može biti domet rada”, ističe Hucaljuk. Kako ističu dva ključna čovjeka projekta Fenix, njegova je najbolja karakteristika jednostavnost i brzina uporabe, ali i cijena: “Fenix se transportira u transportnim kutijama: u jednoj je rasklopljeni Fenix, koji se može na terenu sastaviti za manje od pet minuta, a u drugoj je zemaljska nadzorna postaja. Posadu čine dva čovjeka, pilot i operator izvidničkog sustava. Pilot sve vrijeme upravlja letjelicom i odgovoran je za koordinaciju s ostalim zrakoplovima u zraku, a operator izviđa, opskrbljuje izvidnički sistem i komunikacijsku opremu s kojom izvješćuje korisnike o informacijama koje je uspio prikupiti. Tehnika dopušta i veći domet, ali smo ograničeni zakonom. Sama letjelica nije skupa, stoji od 3 do 30 tisuća eura, ovisno o modularnoj opremi koja se ugradi na nju.
Važno je naglasiti da je riječ o hrvatskom proizvodu: neki dijelovi letjelice dolaze izvana, ali sve ostalo, koncept, slaganje, pa čak i software na kojem to funkcionira je hrvatski proizvod. U svakom slučaju, govorimo o puno manjim cijenama nego što po najavama MORH za vojne namjene namjerava kupiti u Izraelu. Činjenica je da je, od svega što u našim krajevima može letjeti, ovo najjeftiniji proizvod. Govorimo o nekoliko stotina kuna za sat leta, u usporedbi s nekoliko tisuća eura za helikopter ili zrakoplov. Ipak, želim naglasiti da ovaj sustav ne isključuje ništa postojeće, ni ljude ni tehniku, već njime samo dobivamo kvalitetniju informaciju i veću učinkovitost sustava u kojem se to upotrebljava”, navodi Domagoj Ivan Milošević.

Da je riječ o proizvodu zanimljivom mnogima, pokazuju i kontakti koje su čelnici Pastora ostvarili sa zainteresiranima i u drugim zemljama. Dok u Hrvatskoj za Fenix zanimanje pokazuje i HAK, jer bi Fenix mogao služiti i za nadzor prometa, za njegove nadzorne funkcije zanimaju se i tvrtke i institucije iz Mađarske, Rumunjske i Bugarske. Prema riječima čelnog čovjeka Pastora, projekti bespilotnih letjelica u budućnosti će imati još i veću ulogu: “Nedavno je i do nas doprla vijest da DHL, vodeća tvrtka u prenošenju pošiljaka planira 2015. godine ostvariti prvi noćni cargo besposadni let. Dakle, u svijetu se bespilotne letjelice razvijaju do neslućenih mogućnosti, a i oprema već očito postoji. Drugim riječima, besposadni sustavi su budućnost”, zaključio je Domagoj Ivan Milošević.