Gospođe Jadranka Kosor i Jadranka Cigelj simpatične su hadezeovke i političarke, do mjere da promatrač jednostavno ne zna za koju bi se od njih dvije opredijelio u slučaju legalno-ilegalne provjere pripadnika civilnih udruga koji je zadnjih dana opterećivao hrvatsku medijsku scenu. Dok se ta nedoumica oko njihove bilateralne ekstremne simpatičnosti ne razriješi, ostavit ćemo spomenuti slučaj po strani, odnosno prepustiti ga rješavačima Sanaderovih križaljki. Kolateralni efekt u spomenutom slučaju proizveo je na posredan način bivši saborski oriđinal* Anto Kovačević, nacionalni aktivist koji sebe voli nazivati doktorom. Pokazalo se da je provjeru obavljao njegov sin Tomislav, kojeg je gospodin Kovačević uspio ubaciti u tajnu službu. Taj misterij javnosti nije bio poznat, kao što joj uopće nije poznato po kakvim se kriterijima regrutiraju hrvatski tajni agenti, što je svakako u redu jer agenti - mladi ili stari, sinovi saborskih zastupnika- doktora ili naprosto talenti bez obiteljskoga pedigrea - moraju po pravilu službe djelovati iz mraka. “Mi smo agenti, naš dom je mrak, mi smo talenti za brzi smak“, pjeva se u starome musicalu* “Jalta, Jalta“.

Ako smo već spomenuli pojam doktora, zadnjih dana su jednoga pravoga doktora imenom Miljenko Radetić okrivili da je prije nekoliko godina od pacijenta uzeo nekoliko tisuća kuna, i otvorili nad njim proceduru medijskoga skandaliziranja i istražne psihotorture. Može se u tom povodu postaviti načelno pitanje doktoru Sanaderu i njegovim marljivim ljudima iz USKOK-a, do kada svoju borbu protiv korupcije namjeravaju voditi na nepriličnim i marginalnim slučajevima. Dr. Radetić je jedan od najuglednijih hrvatskih specijalista za štitnjaču, operirao je Janicu Kostelić i mnoge druge, i teško je licemjerje takvu osobu prozivati i maltretirati zbog nekakvih sitnih transakcija i darova.

Uostalom, cijela kampanja koja se potiho vodi protiv hrvatskih liječnika, autoru ove kolumne djeluje maliciozno, trivijalno i groteskno. Diskretno honorirati liječnika za nekakav veći zahvat, to je u Hrvatskoj čest običaj, i s obzirom na pretrpanost lokalnih bolnica i prosječne liječničke plaće, on je donekle razumljiv. Kirurzi ovdje, međutim, odlaze u zatvor, razvlače ih po novinama, dobivaju suspenzije ili otkaze zbog nekoliko tisuća kuna, dok u isto vrijeme ljudi koji su ilegalno uzeli milijune eura uživaju veliku društvenu moć, neometano izigravaju teške pravednike i vode borbu protiv korupcije. Riječ je o transparentnoj hipokriziji, koja ne može funkcionirati ni etički ni metodološki.

---

Ako se režim - zbog Europe ili bilo kojeg drugog razloga - želi boriti protiv korupcije, on mora početi od sebe da bi bio uvjerljiv. Početi od sebe, to znači početi od Sanaderovih satova i vila, od Žužulovih nekretnina, poreza na njihovo iznajmljivanje i načina na koji su stečene, od Polančecovih privilegiranih dionica Podravke, od novca koji je pod patronatom vlasti odnesen iz Brodosplita, od dirigirane prodaje Plive Barru pod nepoznatim uvjetima, od tajkuna koji su prijatelji vlasti i razmeću se luksuzom i megajahtama, a dragi Bog ne zna kako su do svega toga došli...

Režimu, međutim, ne pada na pamet da počne od sebe. Njegovi istaknuti pripadnici nastoje hibernirati stanje vlastite nedodirljivosti, i osigurati kontinuitet vlasti u Hrvatskoj koja će im to omogućiti. Zdravi su, kao igrač pokera kojem je u prvih pet karata došao maxfull*, i sad relansira ulog s užitkom promatrajući neoprezne igrače koji su ušli u nadmetanje a nisu imali njegovu sreću.

O hipokritskome utemeljenju hrvatske borbe protiv korupcije počelo se u zadnje vrijeme - u parlamentu i medijima - govoriti nešto više nego prije, sve to zbog Sanaderovih satova i opće spoznaje da bi premijer koji agresivno istjeruje pravdu na drugima, morao u prvome redu dokazati legalnost stjecanja vlastite enormne imovine. Osim gospodina Sanadera i njegovoga kluba na sceni su, međutim, aktivni i drugi fenomenološki likovi koji se također mogu podvrgnuti sličnoj analitici. Milan Bandić vodi svoju bitku za bolji Zagreb s istom moralnom hipotekom s kojom premijer vodi bitku za bolju Hrvatsku.

Gradonačelnik je mnogo toga izgradio, sredstvima građana, dakako, no u tom procesu mnogo je toga i stekao za sebe. U javnosti se voli predstavljati kao čovjek kojem je osnovna briga hitno uređenje grada, pa makar pritom morao zanemarivati proceduralnu i zakonsku regulativu. Nedavno je, u tramvajskome razgovoru, psovkama zasuo građane koji su prosvjedovali protiv građevinskoga zahvata na Cvjetnom trgu kakav - pod Bandićevim pokroviteljstvom - namjerava provesti Tomislav Horvatinčić. Nisam psovao, izjavio je drugi dan gospodin Bandić na televiziji. Vjeruje li mu itko, nakon što je vlastitu žlicu ugurao Dušku Ljuštini u usta?

Jasno je da gospodin Bandić na položaj gradonačelnika nije izabran zbog svoga rafiniranoga seljačkoga stila, ali njegov graditeljski fanatizam - kod mnogih svojedobno dočekan sa simpatijama - počeo je danas pokazivati loše strane. Velike intervencije u staroj gradskoj jezgri on želi realizirati na brzinu, na bazi privatnoga dogovora s Horvatinčićem, zanemarujući mišljenja stručnjaka, konzervatora i kulturnih građana koji neobjašnjene zahvate u zaštićenoj zagrebačkoj zoni doživljavaju kao udar na vlastito biće, i bolje bi mu bilo da razmisli o svojim nagodbama želi li zadržati ono što je ostalo od njegove nekadašnje popularnosti.

STUPAC TJEDNA

DRAGUTIN GOLIK ZMIJA; MAŠKARIN; VLATKO MARKOVIĆ I PROSTITUCIJA

Umro je Dragutin Golik Zmija, od prostrijelne rane koju mu je nanio amoralni bandit kojeg je pokušao spriječiti u pljački banke. Bio je junak nad junacima, i ostaje kao trajno etičko nadahnuće za naciju. Nazvati po njemu ulicu, to je osnovno što Zagreb za njega može posthumno učiniti.
***
Miroslavu Maškarinu, vrlo mladom čovjeku, odrezali su nogu pri razmjerno benignoj operaciji slijepoga crijeva, i država mu sad - umjesto novčane odštete za taj medicinski zločin - nudi ispriku i izraze žaljenja. Cinizmu u Hrvatskoj kraja nema.
***
Vlatko Marković izjavio je zadnjih dana kako bi se “i prostituirao radi dobivanja Europskog prvenstva“. Malo sporije s velikim rodoljubnim riječima, dragi gospodine Markoviću. Ne treba za naciju žrtvovati baš sve. Ako je o prostituiranju riječ, sjetite se slučaja Šostar.