Objavljeno u Nacionalu br. 586, 2007-02-06

Autor: Vedrana Rudan

ZLOĆE I POVRĆE

Žohari

Svi ti Tuđmani, Račani, Pavletići, Hebranzi, Šeksovi, Adlešićke boluju u raskošnim bolničkim apartmanima okruženi vrhunskim liječnicima, daleko od gnjile gomile koja im plaća bolničke račune. Tim bešćutnim bićima bolest je tajmaut između dva politička nastupa

Hrvatska je bolesna zemlja. Tito je umro prije dvadeset i sedam godina a ovih nam se dana daje na uvid obdukcijski izvještaj o njegovoj smrti. Doznajemo da pokojni vođa nije otrovan, jednostavno se, u osamdeset i osmoj, raspao od starosti i bolesti. Doduše, stoji u prošlotjednom Globusu, da su hrvatski liječnici poslušali američkog liječnika de Bakeyja, koji se zalagao da se Titu odreže čitava noga, da nisu nekoliko dana čekali da Tito odluči koliko će mu noge odrezati, čitavu nikako, naš bi veliki vođa, po mišljenju njegova sina Miše, potegnuo još tko zna koliko... U morbidnom tekstu o lešu i liku pokojnoga Broza citira se i neki dr. Matunović koji je rekao: “Tito se nije bojao smrti jer o njoj nije razmišljao. Tito naprosto nije vjerovao da će umrijeti. Do kraja života on nije prihvatio činjenicu da je biološko biće. Smatrao se besmrtnim.“ Pitam se, pitam, ovih dana, kada uz najbolju volju ne mogu pobjeći od Račanove bolesti, koliko naši današnji političari sebe smatraju smrtnima a odlazak iz politike normalnim? Nikad neću zaboraviti Tuđmanov povratak iz Washingtona. Bolesni starac ljutio se na nas zdrave siguran da se predsjednicima događa vrijed a sirotinji rak. Sjećam se i Tuđmana u hropcu. Gotovo mrtav vukao se, uz pomoć ađutanta i supruge, do Oltara Domovine. A one rasprave u Saboru? Odrasli ljudi urlali su u Časnome domu kako i mrtav predsjednik može biti dobar predsjednik zato što predsjednik ne može biti mrtav ni kad je mrtav.

Vjerojatno ćemo za tridesetak godina u nekom budućem Globusu saznati od čega je Tuđman umro, ako je Tuđman umro. Hrvatima nije bilo lako ni kad je onaj Pavletić krenuo na operaciju srca u Švicarsku, Hebrang zbog prostate u Njemačku, Adlešićki je operiran mozak, pa je Šeks doživio srčani udar... Svi su mediji naglasili, l a g a n i srčani udar. Koronarografija mu je napravljena čim je dovezen u bolnicu, stent mu je ugrađen, na našu sreću, za petnaestak minuta. Hrvatima je lakše čekati na svoj stent dvije godine nego nositi se sa boleštinama naših političara. Stres na stres, stres na stres... A onda, totalno neočekivano, ovaj posljednji udarac. Najžilaviji među njima, najtrajniji, najmršaviji, vječni Račan, nema “zamrznuto rame“ nego boluje od tumora. Reći ću vam nešto iako bi bilo bolje da šutim, nije me zanimala i ne zanima me ni jedna dijagnoza, ni jedna prognoza. Zašto bi me radovala Tuđmanova smrt kad toliko Tuđmana živi oko mene. Besmrtni su i Šeksovi i Adlešićke i Račani i Hebranzi... Njihove me bolesti ne raduju, ni njihove me smrti ne bi usrećile. To je lijepo od mene. Ali... Sva ta bolesna bića prolaze kroz patnju, muku, bol i strah, kužim to, a ne suosjećam s njima. Kad mi u kuću uđe šepavi mačak Petar Krešimir, odem veterinaru i ne spavam čitavu noć. Hoće li mu zarasti rana? Ubit će ga sepsa? Kad čujem vijest da se neki naš političar teško razbolio ili umro spavam čitavu noć i ne šaljem telegram. Osjećam li se krivom? Ne. Svi ti Tuđmani, Račani, Pavletići, Hebranzi i Šeksovi, sve te Adlešićke boluju u raskošnim bolničkim apartmanima okruženi vrhunskim hrvatskim i svjetskim stručnjacima daleko od smrdljive, gnjile gomile koja im plaća bolničke račune.

Ta bešćutna stvorenja svoju bolest doživljavaju samo kao tajm-aut između dva politička nastupa. Smrt je, po njima, za glasače, za vas, za mene i moju djecu, za njih je vječni život. Oni nikad neće saznati kako nemoćnici u ovoj zemlji boluju i umiru. Jedan onkolog brine se o nekoliko desetaka pacijenata, umjetna sisa košta nekoliko tisuća kuna, aparati se raspadaju, roditelji djeteta rođenog s teškom srčanom manom preko novina mole milost i traže pomoć od sebi sličnih, bolnice se ruše, nema posteljine, lijekova, liječnika, a privatna praksa cvjeta. Čitavi se gradovi dave u otrovima. Koliko je ljudi pobila riječka rafinerija, zašto crkava Sisak? Nikad, baš nikad na nekoj od hrvatskih televizija nećemo vidjeti u kakvim uvjetima rigaju bolesnici na nekoj od hrvatskih onkologija. Možda bi građane ove zemlje reportaža o medicinskim sestrama koje padaju s nogu od posla radeći i petkom i svetkom za sramotnu lovu više zanimala od vijesti u koju će svjetsku kliniku biti odvezen jedan od vođa? Uzalud. Nismo bitni. I ovih se dana od nas traži ono što se tražilo kad je Tito bio živ, zabrinutost, izrazi potpore, vjera u sretan kraj, nevjerica u smrtnost vođe, silazak s uma ako se dogodi “ono najgore“, a “obdukcijski izvještaj“ ćemo čitati nakon trideset godina.

Eto, priznajem, mislite o meni što god hoćete, ne suosjećam s njima, nisam zabrinuta, svejedno mi je od čega boluje i ovaj posljednji u nizu. Njihova me bešćutnost odavno zaledila. Nikad im na mitinzima zbog bolesnih, mrtvih i nesretnih birača nije zadrhtao glas, nikad se nisu odrekli pljačke, varali su i krali, varaju i kradu do svog posljednjeg daha. A ja bih s tugom u srcu trebala čitati i slušati o njihovim tumorima? Zašto? I ja sam bolesna. Svi naši političari rak su na mojoj duši i na mome tijelu. Ne želim im ni bolest ni smrt jer duboko vjerujem u onu iz moje mladosti, i poslije Tita Tito. Jedino što me ovih dana veseli jest strava koju osjećam u hrvatskim političarima kojima nije dijagnosticiran tumor. Ugasili su se, ne rigaju bijes i zloću, možda će neki od njih pomisliti da su smrtni? Ako i bude tako, trajat će dan ili dva. Dan ili dva bešćutne će spodobe nazivati liječnike i voziti svoja debela tijela u inozemstvo na preglede. Taj dan ili dva Hrvatska će biti mala zemlja velikoga straha. A onda će se vratiti, krenuti u neki TV studio, brojiti jedni drugima ručne satove, kurve, bacanja u Drave i Save, tajne račune, lažne imovinske kartice... Kao da nisu biološka bića, kao da su neuništivi, kao da su besmrtni... E, jesam glupa! Oni jesu besmrtni.

Vezane vijesti

'Kokice su hranjive i zdrave'

'Kokice su hranjive i zdrave'

Znanstvena studija sa Sveučilišta Scranton u Pennsylvaniji je dokazala kako su kokice hranjivije od voća i povrća, piše Gizmodo.com Nemojte se bojati… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika