Ana Žube, na slici s četvrtim suprugom Stanislavom Feldmanom, objavila je u tjedniku Vikend, pod egidom 'Život piše romane', više od 1500 ljubavnih pričaDr. Stanislav Feldman, poznati zagrebački psihijatar i neurolog s dugogodišnjim iskustvom, objavio je u izdanju Medicinske naklade intrigantnu knjigu “Ljubav na drugi pogled” u kojoj je iznio radikalan i po mnogočemu nov pogled na ljubav, zaljubljenost, zajednički život i seks, objasnio najčešće uzroke ljubavnih problema i na kraju ponudio rješenja, odnosno, izlaz iz ljubavnih jada. Dr. Feldman je u knjizi iznio tezu da “ljubav ne ovisi o ljubavi partnera i ne zahtijeva uzvraćanje pod svaku cijenu”, te da uspješan seks ne podrazumijeva istodobno postojanje ljubavi. Na kraju je zaključio da je “ljubav vrhunac našeg razvoja” što podrazumijeva ljubav prema životu i cijelom svijetu, bez prisutnosti negativnih emocija kao što su mržnja ili bijes. Po njemu čovjek može doživjeti “pravu ljubav” tek kada postane “zrela, ostvarena osoba, koja može prihvatiti drugu osobu onakvu kakva ona jest, bez potrebe da ju mijenja”.

Knjiga “Ljubav na drugi pogled” ima podnaslov “Prošlost i sadašnjost specifično ljudskog osjećaja”, pisana je jednostavnim jezikom, obiluje primjerima iz bogate prakse dr. Feldmana, a knjigu je recenzirala ugledna psihijatrica dr. Vera Folnegović-Šmalc iz Psihijatrijske bolnice Vrapče. Promocija knjige održat će se 13. veljače u Knjižnici “Bogdan Ogrizović”, znači, uoči Valentinova, Dana zaljubljenih, a za nju već sada postoji veliko zanimanje. Naime, u knjižarama postoje uglavnom priručnici o seksualnim i bračnim problemima, a gotovo da se ne može pronaći utemeljena i zanimljiva knjiga, koja na popularan način govori o tome gdje ljudi najčešće griješe u ljubavi.

“Svi najčešće griješimo u istom”, kaže dr. Feldman, “upoznamo osobu koja nam se svidi, tada naši hormoni polude i nastaje ‘stanje privremene smućenosti’, znači, zaljubimo se i uspostavimo vezu, a zatim tu osobu nastojimo promijeniti u skladu s našim željama i snovima kako bismo kompenzirali neke svoje navodne slabosti i nedostatke. Tokom svoje prakse to sam znao ovako opisati: Crveni upozna plavu, a kad se spoje, crveni želi da se ona pretvori u crvenu ili barem ljubičastu. Znači, ne želimo je prihvatiti onakvom kakva ona jest. To je totalna ludost! To je nemoguće. Prava ljubav podrazumijeva prihvaćanje.”

Dr. Stanislav Feldman (79), inače vrlo skroman i smiren čovjek, karijeru je počeo sredinom pedesetih u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče u Zagrebu gdje je prvo vodio Ženski prijemni odjel, a zatim je u dogovoru s tadašnjim ravnateljem osnovao Psihoterapijski odjel, današnju Polikliničku vanjsku službu.

Nakon 12 godina službe napustio je Zagreb i otišao u Bern u Švicarsku gdje je kratko vrijeme radio u psihijatrijskoj klinici, zatim u farmaceutskoj industriji, a tada je otvorio privatnu ordinaciju i bavio se više od deset godina psihoterapijom rješavajući najviše probleme ljubavnih i međuljudskih odnosa. U Švicarskoj je stekao golemo iskustvo i dobro upoznao ljudsku psihu. Njegova ordinacija je bila vrlo ugledna, a na psihoterapiju su dolazili brojni poznati i bogati Švicarci, koji su imali, kaže, jednake probleme kao i siromašniji pacijenti. Bio je toliko omiljen među svojim pacijentima u Švicarskoj da su mu se javljali i nakon povratka u Zagreb. Kad se vratio u Zagreb sredinom osamdesetih ponovno se zaposlio u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče u kojoj su mu nudili šefovska mjesta, no on je te ponude glatko odbio s obrazloženjem “da se ne želi baviti tim ružnim stvarima nego pacijentima”.

U Zagreb se vratio zbog svoje treće supruge Ane Župan-Bender, novinarke, urednice i legendarne spisateljice ljubavnih priča Ane Žube, koja je u doba socijalizma pod egidom “Život piše romane” u tadašnjem tjedniku Vikend objavila više od 1500 ljubavnih priča.

ANA ŽUBE, AUTORICA 1500 LJUBAVNIH PRIČA, U NEPALU 1978. godine kada je u sklopu 2-mjesečnog putovanja posjetila Tibet, Indiju i Sri LankuNjezine priče je u sedamdesetima čitalo više od 100 tisuća žena tjedno tako da su je kritičari prozvali hrvatskom Danielle Steel i Judith Krantz, a mnoge žene su je doživljavale kao “iscjeliteljicu slomljenih srca”. Objavila je i knjigu “Sjene na suncu” 1980. godine u izdanju Centra za informacije i publicitet, a i danas piše, “vođena rukom ljubavi”, iako se povukla iz aktivnog novinarstva. U međuvremenu je preboljela karcinom dojke, a to ju je iskustvo dovelo do Sai Babe, jednog od najvećih promotora ljubavi među duhovnim vođama, tako da od tada svake godine posjećuje Indiju, a širenje ljubavi i pomaganje ženama, uz pisanje ljubavnih priča, shvatila je kao svoje poslanje. Tako da njihov stan, smješten u širem središtu Zagreba, kako kaže, nalikuje na ordinaciju u kojoj njih dvoje, svaki sa svog aspekta, dr. Feldman stručno i utemeljeno kao psihijatar, a ona toplo i ljudski “kao žena, sestra, prijateljica”, pomažu svojim prijateljima, prijateljima njihovih prijatelja, znancima... Svi imaju isti problem - ljubav i kako je ostvariti te zadržati.

Dr. Feldman se vratio u Zagreb, Ana Žube kaže, “zbog ljubavi”, odnosno, kad je shvatio “da njih dvoje mogu ostvariti odnos o kakvom su oduvijek sanjali.” “Kad smo se sreli, odmah smo se prepoznali kao ljudi koji znaju što je to prava, zrela ljubav”, kaže Ana Žube.

“Naš odnos je odnos između dvoje otvorenih i tolerantnih ljudi, koji prihvaćaju onog drugog onakvim kakav on jest. Mi smo u iznimno prijateljskoj vezi i možemo otvoreno i bez skrivenih misli razgovarati o najrazličitijim temama, od naših bivših veza i brakova - ja sam bila u tri, a on u dva braka, do svakodnevnih tema, te uočavati gdje smo pogriješili. Ja vjerujem u ljubav i doista mislim da je ljubav najvažnija u životu. Zbog toga su mi se ljudi ponekad rugali govoreći mi da svijet i život promatram kroz ružičaste naočale, no zahvaljujući toj perspektivi bila sam sretna i uživala sam u životu. Da sam uzela crne naočale i u svemu vidjela zlo, nesreću, nevolju i bijes, pitanje je gdje bih završila, a ovako sam dobila najpoštenijeg, najčasnijeg i najtolerantnijeg muškarca na svijetu.”

“Knjiga u početku nije bila zamišljena kao knjiga”, objasnio je dr. Feldman. “Počeo sam pisati tekstove za pacijente, koji su imali loša ljubavna iskustva, kako bih im pojasnio njihove probleme. To se zove ‘terapija čitanjem’. Tek kad sam otišao u mirovinu shvatio sam da se iz tih tekstova može napraviti popularan prikaz shvaćanja ljubavi i rješavanja problema, koji nastaju zbog nerealnog i nerazumnog shvaćanja ljubavi. Znači, knjiga je nastajala dugo i plod je moje dugogodišnje kliničke i privatne prakse u kojoj sam se uvjerio da su ljubavni problemi bili i najčešći problemi mojih pacijenata. Čak i onda kada su u prvom planu bili poslovni problemi, tokom psihoterapije se ubrzo pokazalo da u pozadini leže ljubavni, intimni problemi. To se događa zato što mi često projiciramo svoje obiteljske, intimne probleme u poslovnu sredinu i obrnuto.”

Na pitanje što je zapravo ljubav, dr. Feldman je odgovorio da je ljubav naš intimni, unutarnji osjećaj, koji nema nikakve veze s drugom osobom. “Ljubav je stanje razvoja duha, u kojem mi prihvaćamo druge ljude, životinje, biljke i cijeli svijet kao nešto što je dato i što možemo ili prihvatiti ili ne prihvatiti”, objasnio je dr. Feldman.

ANA ŽUBE , koju su nazvali hrvatskom Danielle Steel, izvlači nagrade u redakciji Fokusa, početkom '70-ih“Većina ljudi ima pogrešne predodžbe o ljubavi: smatraju da im druga osoba treba dati ljubav i tako ih usrećiti što je psihološka besmislica. Nitko nas ne može usrećiti, ukoliko nismo sretni i zadovoljni sami sa sobom. Naravno, ako vi učinite nešto što se meni sviđa, ja ću biti na trenutak zadovoljan i sretan, ali taj osjećaj neće imati puno veze s pravom ljubavi. Iako će zvučati paradoksalno, nas usrećuje ‘naša’ ljubav, dakle, osjećaj koji gajimo prema nekome, a veza s tom osobom može biti jako lijepa, ali i ne mora - može završiti u katastrofi. Ako se ta veza ne ostvari, to ne znači da naša ljubav ne postoji. Zato smatram da ljubav ne može biti nesretna, ona je uvijek sretna. No, veza može biti nesretna ako se nije ostvarilo ono što smo od veze očekivali, a to su uglavnom bile posve nerealne stvari.”

Dr. Feldman oštro razlikuje zaljubljenost od ljubavi. Kaže kako zaljubljenost može biti “uvertira za neku ljubavnu operu”, koja se može, ali i ne mora izvoditi. Zaljubljenost ne traje dugo, kaže, najviše dvije godine, pa ako tu osobu za to vrijeme dobro ne upoznamo i ne shvatimo njezine životne planove i namjere te je ne prihvatimo onakvu kakva ona jest što je bit ljubavi, ta zaljubljenost se ugasi.

“Ljubav se ne može ugasiti”, rekao je dr. Feldman. “Ona uvijek traje. Prestaje zaljubljenost, želja da s nekim živimo, ali ako smo nekoga stvarno voljeli, onda ga volimo cijeli život. Taj osjećaj ostaje u nama i mi iz njega crpimo čitav život. Također je zabluda da se voli samo jednom u životu. Mi možemo voljeti više puta, jer je bit ljubavi da volimo sve ljude. Ne možete stvarno voljeti jednog čovjeka ako istodobno niste sposobni voljeti čitav svijet. Čovjek koji je u stanju voljeti ne može mrziti. Mržnja nije kompatibilna s ljubavi. Možete nekog čovjeka ne simpatizirati i ne željeti s njim imati kontakt, te se udaljiti od njega, ali ga ne treba mrziti. Tek zrela, ostvarena osoba, koja voli život i sve što je vezano uz život, može voljeti i doživjeti pravu, zrelu ljubav.”

Po dr. Feldmanu, zrela, ostvarena osoba shvaća da nije savršena i da savršeni ljudi ne postoje. Da bismo to postigli, prvo moramo upoznati sami sebe, svoje dobre i loše strane, zatim naučiti prihvaćati sami sebe, a tek onda možemo prihvaćati druge ljude onakvima kakvi jesu te ih voljeti. “Pogrešno je reći da je netko dobar ili loš čovjek, trebamo reći da je netko učinio dobre ili loše stvari”, pojasnio je dr. Feldman. “To znači da u odnosima ne smijemo glumiti i prikazivati se u drugom svjetlu, a druge ljude ne trebamo idealizirati što se upravo događa tokom zaljubljenosti kada na prvi sastanak, primjerice, dolazimo maksimalno uređeni i prešućujemo neke svoje mane, a istodobno tog muškarca ili ženu maksimalno idealiziramo zbog tih prokletih hormona. Veza između to dvoje ljudi ne može uspjeti. No, problem je u tome što kada padnu maske i prestane potreba za glumom i idealiziranjem, nikada ne priznamo svoju pogrešku i kažemo ‘Kako sam bio glup’, nego najčešće kažemo ‘Ma, gledaj tu žensku beštiju kako se pretvarala i lagala’.”

Na pitanje u čemu ljudi u ljubavnim vezama najčešće griješe dr. Feldman je odgovorio da su hormoni najveći krivci. “Kad se hormoni probude, znači, kada nam se svidi neka atraktivna žena ili muškarac, tada obično izgubimo sposobnost razumnog rasuđivanja i pogrešno mislimo da nam ta osoba može kompenzirati neke naše slabosti.
Iz te prisile javlja se potreba da tu ženu ili muškarca moramo osvojiti. Kad je osvojimo, prestaje potreba za glumom i idealiziranjem i dolazi do razočaranja. Zato trebamo shvatiti da u stanju zaljubljenosti prestajemo biti sposobni da realno prosuđujemo svog budućeg partnera ili partnreicu. U tom trenutku treba usporiti, postaviti branu i reći ‘Polako!’ kako bismo uvidjeli tko je taj čovjek. Da bismo to saznali, moramo prvo vidjeti tko smo mi što je puno teže.”

Možda najradikalnije viđenje, dr. Feldman je dao objašnjavajući “tri različita nivoa - zaljubljenost, seksualnost i zajedništvo”. “Vi nekoga možete voljeti, a istodobno biti impotentni ili frigidni”, objasnio je. “Naravno, odnos je ljepši ako seksualni život dobro funkcionira. Također, možete nekoga voljeti, iako s njim ne živite, znači, kada ne postoji zajedništvo. Zatim, možete s nekim stanovati, iako ga ne volite. Isto vrijedi i za seks. Nije točno da je seks dobar jedino u slučaju kada postoji ljubav. To su priče za malu djecu. Dobar seks može postojati i bez ljubavi. To znaju svi koji su to iskusili. Možda su u tom trenutku bili zaljubljeni, ili su im te osobe bile drage, no nisu osjećali ljubav.”

Po mišljenju njegove supruge Ane Žube knjiga “Ljubav na drugi pogled” pojavila se u pravom trenutku, jer čitateljima otvoreno i izravno kaže: “Nemojte sami sebe zavaravati, naučite što je ljubav i tada će vam biti puno lakše u vezi.” “U knjizi se raskrinkavaju stare zablude koje imamo o ljubavi i emotivnim vezama i objašnjava se što je ljubav, te koji su preduvjeti za njezino ostvarenje.”

Prisjećajući se svojih priča kaže da je uvijek pokušavala između redova objasniti da smo sami krivi za neuspjeh ljubavne veze jer nismo svladali osnovne stvari i stekli samopoštovanje. “Žene koje su godinama bile same nakon razvoda braka ili prekida veze, imaju silnu potrebu da ostvare još jednu vezu”, kaže Ana Žube. “To je ljudski jer svi želimo ljubav. Međutim, ta silna potreba je ograničavajuća jer onemogućava realno gledanje na stvarnost i ljude oko nas. Naime, te su žene sklone da prvoj osobi koja se pojavi u njihovu životu nakon dugih godina samoće neobjektivno pripišu kvalitete o kojima su sanjale da će ih njihov partner imati. Razočaranje je uvijek veliko. Treba na početku sagledati gdje smo i vidjeti je li riječ o vezi temeljenoj na seksu, zajedništvu ili prijateljstvu i tada neće biti razočaranja.”

Na pitanje zašto su ljubavne priče i romani bili toliko popularni i traženi, Ana Žube je odgovorila sljedeće: “Ljubavne priče su važne jer je prava ljubav jako rijetka. Ja vjerujem da je prava ljubav Božji dar. Pripremajući svoju knjigu priča uočila sam da među njima postoje samo dvije, tri sa sretnim završetkom. Zašto ljudi misle da u ljubavnim pričama postoji sretan kraj, zašto se proširila ta fama? Zato što u njima postoji nada, a tako je i u životu. Ništa nije izgubljeno, ništa nije propalo - sutra možemo početi iz početka. Naravno, ako smo naučili da ne želimo pored sebe imati lažljivce i petljavce puno smo napravili - izbjegli smo najžešće boli. Nakon svake propale veze i braka uvijek sam bila jako ljuta, više na sebe nego na njih, no danas mislim da su mi ta negativna i bolna iskustva omogućila da puno naučim o sebi, zatim o muškarcima i općenito o ljubavi, te da sazrijem kao osoba. Zar bih mogla pisati o ljubavi da sama nisam prošla kroz brojna traumatična iskustva? Sigurno ne bih. Također sam shvatila da se ne znamo pristojno rasatati i da ne znamo oprostiti ni sebi ni drugima.

Skloni smo optuživati sebe, ali i druge. Sjećam se kako je jedna moja priča u kojoj sam napisala da ‘ljubavnica nije kriva’ izazvala nevjericu i šok u redakciji. Bombardirali su me protestnim pismima u kojima su me pitali kako je moguće da zagovaram nemoral i slično.

Obavila sam 4500 razgovora sa ženama, a objavila sam 1360 priča, i uvjeravam vas da nema veće patnje nego biti ‘druga’. Biti nečija ljubavnica je najgora patnja koju si žena može priuštiti. To je nevjerojatno obespravljen položaj. Kad sam objavila tu priču, napale su me žene - supruge, kojima je promaknulo koliko pate ljubavnice. Mislim da nama nedostaje sestrinstvo. Ja sam cijelo vrijeme promicala razumijevanje među ženama jer imamo slične probleme, no danas se to izgubilo.”

Na pitanje mogu li mjesto ljubavnih priča zauzeti televizijske sapunice, Ana Žube je odgovorila niječno. “Sapunice ne mogu zamijeniti ljubavne priče. Vrijeme se promijenilo, doba je interneta, a iz novina je izbačena kratka priča kao forma, ne samo ljubavna nego i kriminalistička što je utjecalo na odnos čitateljica prema ljubavnoj priči. No mislim da žene i dalje imaju potrebu za kratkom ljubavnom pričom; ona je kao prozor u neki mali svijet, koji ne trebamo prihvatiti, ali ga volimo vidjeti. Lakše nam je kad možemo svoju sudbinu poistovjetiti s nečijom, osobito u današnje vrijeme kada je sve više žena i muškaraca s ljubavnim i bračnim problemima.”