Dalibor Cvitan nadahnuto je pisao o pravu na nesreću. U civilizaciji u kojoj je simplificirana projekcija sreće imperativ i smisao života, čovjek se mora izboriti za pravo na nesreću. Jer nesreća se nerijetko tretira kao medicinska činjenica: poput zarazne bolesti. Ljude obilježene nesrećom izbjegavaju, ne samo zato što misle da je taj fenomen prelazan poput ospica ili hepatitisa, nego i zato što ne znaju što bi s nesretnima. Onima koji sebe ne smatraju takvima, onima koji su prihvatili igru i nabacili nasmiješene maske, kao u grčkoj komediji, nesretni su drugi svijet. Budući da se danas osobna sreća često poistovjećuje s uspjelim ljubavima i sretnim zaljubljenostima, nije čudo što Valentinovo, taj praznik konzumerizma i jebačine, kako su ga nedavno okarakterizirali u Glasu koncila, pada baš u vrijeme karnevala. Problem toga dana, dakako, nije u kupovanju i izvanbračnom jebanju, kako se želi prikazati u tom članku, gdje se iznose smiješno anakroni stavovi, koji već ne znam koji put nepotrebno kompromitiraju Katoličku crkvu i svjedoče o njenoj autističnosti, nego upravo u njegovoj karnevalskoj prirodi. I u imperativu da nam se smisao života krije u slici sreće iz reklama za obiteljske automobile ili deterdžente. Nesretni su, dakle, drugi svijet, jedno negostoljubivo i tajanstveno Međuzemlje puno fantastičnih bića: patuljaka, udovica, ljudi na kotačima i kotača na ljudima, klauna s nacrtanom suzom ispod oka, onih koji razgovaraju s nepostojećim sugovornicima, žena u crnini koje guraju kolica s malim djetetom i onih koje guraju kolica s odraslom djecom, prokletih koji drže za ruku biljke u obliku čovjeka, nostalgičnih koji su zaboravili za čim žale, depresivnih s rezovima na zapešću i onih koji vole mostove, tužnih što se plačući bude iz sna, ostavljenih, potrganih, zaraženih, siromašnih, dronjavih, izranjavanih i poniznih. No svijet je, srećom, mjesto na kojemu i biologija i kultura neprestano proizvode razlike i suprotnosti, a evolucija i povijest drže se u toj proizvodnji razlika ruku pod ruku, pa tako čak i iritantna žeđ za srećom ima i svoju suprotnost: ljubav prema nesreći. I o toj ljubavi bih volio više govoriti povodom ovoga kičastog blagdana. U ovoj civilizaciji kiča, kako ju je nazivao Krleža još prije puno godina, kalendar se odavno pretvorio u trgovački prospekt u kojemu se, kao nekad u tarotu, trguje i srećom i nesrećom. Međutim, u ljubavi prema nesreći ima nešto ambivalentno, neko gotovo sablažnjivo dvojstvo koje nas navodi da je gledamo kao nešto uzvišeno, ali i s krajnjom skepsom. S jedne strane, zaljubljivati se u nesreću znači zaljubljivati se u sam život, uvažavajući njegovu puninu i cjelovitost. Još je Van Gogh govorio da se ljepota krije u izboranom licu starca na kojemu se odražavaju životne nedaće, golo i sirovo iskustvo trajanja, a ne u atraktivnoj fizionomije mlade žene koju životno iskustvo nije dotaknulo, kao što nije u većini slučajeva dotaknulo ni lice malog djeteta. Osobno iskustvo nesreće i patnje nosi najčešće i neku sasvim posebnu priču i upravo je na toj posebnosti inzistirao Tolostoj kad je pisao o nesretnim obiteljima i paradigmatskoj priči autentične ljubavne nesreće. U Anu Karenjinu s početka romana može se zaljubiti Vronski, ali čitatelj će se u nju zaljubiti tek pri kraju, kad se priča njene nesreće već odvrti i kad se već začuje fićuk vlaka. A ni sa živim ljudima nije bitno drugačije. Ponekad ih volimo upravo zbog njihove nesreće, ona im osim autentičnosti daje i identitet.

Ima onih koji su se s vlastitom nesrećom toliko srodili da je ne mogu odvojiti ni od svoga lica, tragična im je maska urasla u linije oko očiju, jagodica ili usta, pa je nose kao lijepu opravu, kao smoking ili crnu večernju haljinu. Ne haljinu za sprovode, nego upravo večernju haljinu s otvorenim leđima. U nesreći se krije i osobita vrsta erotike koja proizlazi iz spoznaje da imamo posla s pravim ljudima, a ne napuhanim lutkama otvorenih usta. Prevladana nesreća, na neki način, i zaslužuje da je volimo jer je ponekad odraz snage i elementarne životne energije. Ili želje za životom. Prije otprilike godinu dana vidio sam u jednom restoranu mladi par. Sjedili su za stolom do našega. Djevojka uopće nije imala kose, ali je i bez ijedne vlasi izgledala nevjerojatno lijepo. Bila je to očita posljedica kemoterapije. Jeli su i razgovarali, oboje veseli, i možda sam u jednom trenutku previše napadno pogledao tu djevojku. Nasmiješila se i trenutak kasnije primila obje ruke mladića s kojim je sjedila, prinijela ih usnama i poljubila.

Djevojka bez kose koja usred restorana ljubi ruke svom dečku. Prizor pomalo šokantan, čudan, a zapravo dirljiv do boli. I nije tu bilo kiča, ni ekshibicionizma, samo jedna jednostavna ljudska gesta. I to ću pamtiti dok živim. To kako mu je uzela ruke i poljubila. Bilo je tu i erotike, i boli, i zahvalnosti, i predavanja, i tuge, i hrabrosti, i spontanosti, i prijateljstva, možda i pobune, a u svakom slučaju i nesreće s kojom se uspješno bori. Bilo je to uzvišeno u svom čistom obliku. S druge strane, i ljubav prema nesreći komercijalizirala se na monstruozan način. Ljubav prema hendikepiranima, oboljelima, siromašnima, koja se iskazuje u dobrotvornim akcijama za nesretne svih vrsta, a koja je kao politička manipulacija ili financijska strategija odavno izgubila autentičnost, jasno pokazuje naličje ove u biti velikodušne ljubavi čovjeka prema čovjeku, ljudskoga bića prema onom manje sretnijem od njega. Je li u takvim uvjetima moguća ikakva priča koja bi afirmirala uzvišeno u svom čistom obliku? Može li se ministrica zadužena za nesretne i odbačene, decentna dama s nacrtanom suzom ispod oka, zaljubiti u pijanog odrpanca iz pučke kuhinje kojega je uništio PTSP? Je li moguće da usred menze primi njegove ruke i poljubi ih? Svi znamo odgovor na ovo smiješno pitanje. Znamo zašto je ta ljubav nemoguća, a znamo i zašto je samo pitanje smiješno. I baš se u tome, u činjenici što je to pitanje smiješno, krije naša velika nesreća.