Objavljeno u Nacionalu br. 587, 2007-02-13

Autor: Vedrana Rudan

ZLOĆE I POVRĆE

Hijene?

Čim čovjek vidi tuđu nesreću, vlastita mu je plaća veća, penzija ogromna, vlažna rupa u kojoj živi suha. Novinari to znaju, i oni su ljudi, loše vijesti, raskomadana ljudska tijela, potopi, velike vatre, teške bolesti, to prodaje novine, to podiže gledanost

Račan i SDP ogorčeni su načinom na koji hrvatski mediji prate njegovu bolest. Novinari, bešćutni lešinari, zauzeli su njemačku bolnicu, trče za liječnicima, snimaju Dijanu Pleštinu koja im iz daljine “šalje poljupce“, a iz blizine zahvaljuje “malim ljudima“ na velikoj podršci. Gospođa je naglasila da su i njoj i Ivici baš “mali ljudi“ posebno na srcu. Jesu li hrvatski novinari strvinari, kad je Račan u pitanju? Pravo je pitanje jesu li hrvatski novinari lešinari, onako, generalno? A što je danas novinarstvo, što je vijest za prvu stranicu ili udarni termin na nekoj od televizija? Vijest je kad majka živu, tek rođenu bebu baci u zahodsku školjku i kad nam priopće ime i prezime majke. Čitatelje i gledatelje zna dirnuti i samozapaljenje dragovoljca Domovinskog rata. Uvijek saznamo kako se zvala hrpa zapaljenog mesa, što o svemu misle sin jedinac, ucviljena udovica i sirota mama. Kad dragovoljac sam sebi motorkom prereže vrat, to zasluži posebnu medijsku pažnju. Zato se u TV studio dovuče okrugli stol pa o motorki i krvavom vratu zbore uvaženi sociolozi, psiholozi, psihijatri i kolege samozaklanog borca. Na ekranu vidimo dragovoljca u najboljem izdanju, u uniformi, okružena suborcima, voditelj emisije nikad ne kaže koliko se od njih u međuvremenu samoubilo. Našu pažnju neodoljivo privlače i oni koji svake godine s hrvatskih mostova skoče u hladne ili tople hrvatske rijeke. Još ni jedan nije skočio a da mu nismo saznali ime, prezime, dob i nacionalnost, ako nije bio naš. Zna biti zanimljivo i silovanje i klanje starice koja živi sama.

U Dnevniku nam susjedi govore da je bakica bila samozatajna, sa susjedima dobra, imala je mačku Maru. Ako imamo sreće, onda će nam nešto o ubijenoj i silovanoj majci reći bolom shrvana kći. Često, nažalost, kćeri ubijenih starica bježe od novinara. Ipak im vidimo uplakana lica, saznamo ime, adresu i čime se bave. A prometne nesreće? Kome od nas ne zatreperi srce i ne napuni se oko vodom kad na naslovnoj stranici, ili na ekranu, ugledamo dječju cipelicu na jednoj strani ceste a mrtvo dijete na drugoj? Još ako do nas dopre urlik oca ili jecaj krvave mame? Veliki je, veliki užitak sjediti doma na kauču, pijuckati kavu, gledati u leševe, ranjene, priklane, silovane, teško bolesne, a sam biti zdrav. Uvijek kad čovjek vidi tuđu veliku nesreću njegova mu se bijedna plaća čini većom, penzija ogromnom, a vlažna rupa u kojoj živi suhom. Tuđa nesreća melem je za naše rane. Novinari to znaju, i oni su ljudi, loše vijesti, raskomadana ljudska tijela, potopi, velike vatre, teške bolesti, to prodaje novine, podiže gledanost. I još nešto, takozvani “mali ljudi“ vijest su samo kad su leš, bolest ili nesreća. Tko jebe “privatnost“ nemoćnih! Oni nisu ljudska bića, oni su roba. Jesu li političari ljudska bića? Ili su i oni roba? Naravno da su roba, ali po vlastitom izboru. Ne postoji političar koji bi mogao biti bitan bez pomoći medija. Njihov su život reflektori, kazetofoni, kamere. Sve se prati. Uspjesi uz šampanjac, padanje u oporbu, brakovi, nevjere, ljubav s glasnogovornicom, kupovanje nekretnina i satova, usisavanje debelih guzica, skidanje madeža s lica, izgubljene i dobivene partije tenisa, vjenčanja njihove djece, prvi, drugi, četvrti osmijeh trećeg unučića, promoviranje supruge iz profesorice u razminiravateljicu terena.

Zato se političari smiješe u kameru, okreću bolji profil, naučili su što je govor tijela, usklađuju ga s lažima koje im izlaze iz usta. Čitave ekipe ljudi ih, za veliku lovu, pretvaraju u topla ljudska bića opsjednuta samo boljitkom građana koji bi za njih mogli glasovati. Gospoda su sebe prodala za slavu, lovu i moć. Uživaju u svom statusu, bore se za opstanak svim sredstvima, samo ih smrt može odvojiti od kamera koje vole više nego najnoviju kurvu. Ali... Novinari koji prema “malim ljudima“ nikad ne osjete ni trun poštovanja znaju se polešinariti i kad govore i pišu o “velikima“. To se događa uvijek kad u živom političaru nanjuše leš. A onda jadniku slava prestaje biti užitak i postaje nepodnošljiv teret. Teška bolest i blizina smrti nije isto što i izgubiti izbore. Izgubljeni izbori na idućima se mogu pretvoriti u pobjedu, bitka za život mnogo je i teža i neizvjesnija. Zahtijeva mir, koncentraciju, blizinu najbližih i onih koji te vole ili misliš da te vole. Jaka svjetlost vrućih lampi, nezgodna pitanja nosača mikrofona, kamermani koji provaljuju u bolnički apartman, sve to može izbezumiti bolesnika, pogoršati bolest, ugroziti ozdravljenje.

Međutim, političarima bi moralo biti jasno da su vijest i u svom dobru i u svom zlu. Kad jednom vragu prodaš dušu, povratka nema. Dok se političari bore za život, fotoreporteri koji oko njih škljocaju samo rade svoj posao. Novinari moraju naciji svakodnevno isporučiti određenu količinu leševa i budućih leševa. Što je leš ili budući leš “veći“, to je roba vruća. Naravno, naravno, nije ugodno biti pod reflektorima bez šminke. Ali uzalud prosvjedi “velikih“, uzalud preklinjanja za milost i “privatnost“. “Mali“ čekaju. Čekamo vijest koja će potvrditi da se ne dijelimo na “velike“ i “male“. Svi stupamo istim putem koji vodi istom cilju. Zato bi netko trebao reći Račanu da nema pravo na “privatnost“. Zašto bi on bolovao u miru kad su sve naše intimne nesreće javne? Račan bi morao znati da “male ljude“, koji su i njemu i gospođi Pleštini toliko na srcu, grije spoznaja da nije samo Pravda slijepa. I Nesreća nosi povez preko očiju.

Vezane vijesti

'Kokice su hranjive i zdrave'

'Kokice su hranjive i zdrave'

Znanstvena studija sa Sveučilišta Scranton u Pennsylvaniji je dokazala kako su kokice hranjivije od voća i povrća, piše Gizmodo.com Nemojte se bojati… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika