Klaus Kinski i Isabelle Adjani u Herzogovu 'Nosferatuu'Predzadnje kolo DVD edicije filmskih klasika, koju ne možete posuditi u videotekama nego samo kupovati na kioscima, sadrži dva zanimljiva, no posve različita filma - “Urlikanje” Joea Dantea i “Nosferatu” Wernera Herzoga, koje je izdavač spario, igrajući na kartu njihove pripadnosti žanru strave. Zaboravimo li to da Herzogov film baš i nije horor, iako se gospodin Stipetić njime dotad najviše približio žanrovskom filmu, ostaje činjenica da bi puno sretnije bilo da je, umjesto s “Urlikanjem”, “Nosferatu” objavljen u paketu s još jednim Herzogovim filmom, “Fitzcarraldom”, koji dolazi na kioske sljedećeg tjedna, u društvu Szabóva “Mefista”. “Mefisto” je, s druge strane, trebao biti objavljen u paketu s također Szabóvim “Pukovnikom Redlom”, koji je pak izišao prije nekoliko tjedana u istoj kutiji s “Poljima smrti” Rolanda Jofféa.

Zdrav razum ipak nalaže da zbog kaosa ne treba pretjerano cjepidlačiti: da je netko, prije samo nekoliko godina, kad su najbezvezniji filmovi stajali dvjestotinjak kuna, rekao da ćemo na kioscima za 20 kuna moći kupovati filmove Anthonyja Manna, Istvána Szabóa ili Wernera Herzoga, proglasili bi ga luđakom. Naravno, svi ovi filmovi mogli su se davno naručiti putem interneta, no dok god dvije trećine Hrvata jedva krpaju kraj s krajem, takav je šoping ipak povlastica uskog kruga ljudi, a filmu više nego ikada treba šira publika, da se ne bi pretvorio u ezoteriju poput baleta ili opere.

Danteovo “Urlikanje” nije bez šarma, ponajprije zbog karakterističnog redateljeva poništavanja granica između filma i stvarnosti te socijalne kritike kojom je film protkao njegov scenarist John Sayles, kultni američki nezavisni autor lijeve političke orijentacije. Ipak, Herzog je Herzog. Njegova popularnost među filmofilima snažnija je, vjerojatno, i od Spielbergove popularnosti među običnom kinopublikom. Redatelj koji je, zbog snimanja filmova, bio spreman riskirati vlastiti život, ne pristajući ama baš nikada ni na kakve kompromise, odavno je stekao aureolu prokletog umjetnika i autentičnog luđaka, zbog koje će mu romantični zaljubljenici u film oprostiti sve, pa i činjenicu da je posljednjih 20-ak godina svoj golemi talent protratio na dokumentarce, zanimljive, no ipak nevažne u odnosu na igrane bisere poput “Aguirre - gnjeva božjeg”, “Fatamorgane” ili “Stroszeka”, zbog kojih, zajedno s Fassbinderom i Wendersom, čini “Sveto Trojstvo” tzv. Novog njemačkog filma.

Romantično zagledan u drugo, onostrano i sve što se protivi civilizaciji zasnovanoj na razumu, Herzog je bez sumnje u priči o Drakuli pronašao sebe, no “Nosferatu” je možda jedini film koji je napravio zbog nekog drugoga, želeći odati počast po njemu najvažnijem njemačkom filmu svih vremena - nijemom remek-djelu F. W. Murnaua iz 1922. godine “Nosferatu - simfonija užasa”, ekranizaciji “Drakule” Brama Stokera, u kojoj se, zbog autorskih prava, najčuveniji vampir nije smio zvati svojim pravim imenom. Objašnjavajući u kratkom dodatnom prilogu zbog čega je snimio remake “Nosferatua”, Herzog govori kako je njegov film zapravo pokušaj uspostavljanja linka između filmskog ekspresionizma 20-ih godina i Novog njemačkog filma 70-ih, linka bitnog za osjećaj kontinuiteta tamošnje poslijeratne generacije bez očeva. Uistinu, novi je “Nosferatu” vjeran homage starom, kako na razini priče, čiji je kraj, doduše, malo pesimističniji, tako i izraza. Vizualno savršen film u kojem i najgore gadosti, poput stotina štakora ili povorke lijesova, izgledaju predivno, a junakovo čitanje i pisanje dnevnika kompenzira nepostojanje nijemih titlova, izgleda kako bi možda izgledali filmovi pokojnih njemačkih ekspresionista da su krajem 70-ih uskrsli iz mrtvih. Drakula u tumačenju manijakalnog Klausa Kinskog pripada plejadi Herzogovih prokletih osobenjaka u sukobu s civilizacijom. Redateljev prezir prema njoj najvidljiviji je u sprdanju s likom Van Helsinga, tipičnog čovjeka znanosti 19. stoljeća.

Uglavnom, “Nosferatu” je Herzogov film od glave do pete, no kad je tako, zbog čega ostavlja bitno slabiji dojam od njegovih ostalih pravih filmova? Možda zato što je priča o Drakuli zapravo bezvezna, eventualno dobra za profesionalni žanrovski film, no ta opcija Herzoga nimalo nije interesirala, budući da je njegov “Nosferatu” prije groteskna apokaliptična drama negoli horor. Nema te priče iz koje psihoanaliza, antropologija i brojne druge discipline nisu u stanju iščitati gomilu značenja, podatnih za beskrajne analize, no niti jedna od njih ne može prikriti činjenicu da roman Brama Stokera, vjerno ispričan, pola stoljeća nakon Murnaua na filmu djeluje beskrajno trivijalno, tim prije što je u hororima studija Hammer do krajnosti eksploatirana najzanimljivija dimenzija njegove priče - ona erotska. Herzog je “Nosferatua” uprizorio u velikom stilu, no film je u konačnici zanimljiviji kao zgodan homage Murnauu negoli njegovo autentično autorsko ostvarenje.

SENTINEL - AGENT U BIJEGU
CONTINENTAL FILM
Triler "Sentinel - agent u bijegu" puno toga duguje američkoj televiziji. Redatelj filma Clark Johnson ("S.W.A.T") pekao je zanat na telki režirajući "Odjel za umorstva" i "Zakon i red", priča i stil filma podsjećaju na vrlo pristojnu seriju "24", a od nje je "posuđen" i Kiefer Sutherland, kojem je pridodana najzgodnija "Kućanica" Eva Longoria. Film o agentu koji nastoji spriječiti atentat na američkog predsjednika, iako potajno ljubaka s njegovom suprugom, nije loš, no teško je reći zbog čega je snimljen, kada šarmom nije ni do koljena prosječnoj epizodi serije "24". Sutherlandu, Longoriji, Michaelu Douglasu i Kim Basinger film "krade" kultni "Sledge Hammer" David Rasche, čiji angažman za ulogu predsjednika SAD-a predstavlja zgodan komentar tamošnje aktualne političke situacije.

The Sentinel, am. triler, 2006.
R: Clark Johnson
GL: Michael Douglas, Kiefer Sutherland, Kim Basinger, Eva Longoria
FILM: 2 i pol
DVD: 3

PARALELNI SVJETOVI
DISCOVERY
Početak "Paralelnih svjetova" najavljuje još jedan triler forenzičarskog ugođaja, o serijskom ubojici koji žrtvama krade mozgove, no film vrlo brzo preraste u fantastičnu, egzistencijalističku dramu o paralelnim svjetovima u kojima živi mozak jedne od žrtava. Iznimno cijenjeni kanadski kazališni umjetnik i filmaš Robert Lepage i scenarist John Mighton, koji je adaptirao vlastitu dramu, ne uspijevaju se riješiti kazališne prtljage, pa je njihov film prilično teatralan, kaotičan i banalno pretenciozan, no ipak ga vrijedi pogledati. Naime, u pozadini mutno artikuliranih i nerealiziranih Lepageovih umjetničkih ambicija, odvija se jedan sasvim dopadljiv, vizualno impresivan ljubić, s vrlo dobrim Tildom Swinton i Tomom McCamusom u glavnim ulogama.
Possible Worlds, kanad. fant. drama, 2000.
R: Robert Lepage
GL: Tilda Swinton, Tom McCamus, Sean McCann
FILM: 2 i pol
DVD: 1

ZAKON MRŽNJE
CONTINENTAL FILM
Andrew V. McLaglen ("Cahill", "Chisum", "Bandolero!") ima reputaciju trećerazrednog hollywoodskog redatelja, no sudeći prema "Zakonu mržnje", neke filmove sina omiljenog Fordova glumca Victora McLaglena možda bi ipak valjalo ponovo vidjeti. Naime, pedantno režirani vestern "Zakon mržnje" imponira uvjerljivim likovima, tjeskobnim nasiljem, odličnim glumačkim ostvarenjima i sjajnom atmosferom Divljeg zapada na zalasku, kakve se ne bi postidio niti veliki Sam Peckinpah. Štoviše, nezasluženo zaboravljena krvava elegija o kraju jednoga svijeta i početku drugoga, uspjelija je i zanimljivija od brojnih razvikanijih novohollywoodskih produkcija iz sredine 70-ih godina, o silnim antivesternima da i ne govorimo.
The Last Hard Men, am. vestern, 1976.
R: Andrew V. McLaglen
GL: Charlton Heston, James Coburn, Barbara Hershey
FILM: 4
DVD: 2