Nicole Krauss "Povijest ljubavi", s engleskoga prevela Anja Jović, Profil, Zagreb, 2006.

Njujorčanka Nicole Krauss ima zasad dva romana, trideset i dvije godine, zavidan američki životopis visoke klase koji uključuje idilično djetinjstvo u bogataškoj četvrti, školovanje na prestižnim sveučilištima kao što su Stanford i Oxford, rano otkrivenu književnu darovitost, i (tja valjda se to danas ubraja u statusne simbole) dvije godine mlađega muža Jonathana Safrana Foera, mladu nadu američke književnosti. Nije to podatak bez važnosti i težine, niti za skupljače biografskih detalja niti za buduću književnu povijest. Nicole i Jonathan razmijenili su posvete u svojim romanima: ona je njemu napisala "Jonathanu, mojem životu", a on njoj "Za Nicole, moju ideju ljepote". K tome, Nicole je doista lijepa, a Jonathan uspješan jer je prema romanu Sve je rasvijetljeno (premda preveden, u nas nije privukao veliku pozornost) snimljen film koji potpisuje meksički redatelj Alfonso Cuaròn. Taj pak već radi i na adaptaciji filmske verzije njezine Povijesti ljubavi.

No, usprkos nepravdama proizašlim iz izravne ili suptilne rodne diskriminacije, Nicole Krauss je napisala odličan, neobičan, zanimljiv i nadasve roman pun snažnih, uvjerljivih emocija. Prije nego Jonathanu, posvetila ga je "bakama i djedovima koji su me naučili onomu suprotnom od nestajanja". Dakako, možda bi se već dalo naslutiti: riječ je o još jednom rukavcu židovskog književnog kanona: na diskretnom fonu Holokausta odvija se drama usamljena pojedinca u gruboj suvremenosti. On je pomalo staromodni "luzer" – svjetovnome uspjehu nije žrtvovao svetost svojih snažnih osjećaja, profanosti svijeta nije podredio sakralnost svoje jednoć zadane riječi, banalnost trenutačnog zadovoljena poriva nije mijenjao za ideal apsolutne ispunjenosti u (odgođenoj) budućnosti.

Junak romana Povijest ljubavi je Leo Gursky, umirovljeni njujorški bravar poljskog porijekla koji je preživio Holokaust tako što se tri godine skrivao po šumama svladavši umijeće bivanja nevidljivim. Nevidljivost mu je tada spasila život, ali poslije ga je osudila na svojevrsni ne-život. Po završetku rata, Leo je došao u Ameriku i od rođaka izučio bravarski obrt (iako je želio biti piscem), ali duhove prošlosti nosio je sa sobom. Naime, u svojoj poljskoj mladosti Leo je bio smrtno zaljubljen u jednu Almu, koja je bila nadahnućem i za njegov mladenački ali životni roman naslova Povijest ljubavi. Almi je Leo obećao doživotnu ljubav, a rukopis romana u ratnim vremenima povjerio najboljem prijatelju koji je uspio emigrirati u Južnu Ameriku. I da sad ono što je u romanu filigransko cizeliranje detalja priče sjekirom grubo odsiječem: Alma se u Americi udala za drugog muškarca i zatajila da je dijete s kojim je bila noseća zapravo Leovo; prijatelj je u žaru zaljubljenosti zanijekao prijateljstvo i objavio rukopis pod svojim imenom, prevevši ga s hebrejskog na španjolski (pripovijest o rukopisu, prijevodu i knjizi krasna je puzzle kockica unutar svih "uzglobljivanja" djelića knjige). Roman nije bio uspješan i nakon mnogo godina jedan preživjeli primjerak u antikvarijatu u Buenos Airesu kupio je David Singer, Izraelac koji je volio mladu Engleskinju Charlotte, kojoj je darovao pomalo pljesnivu knjigu; knjigu i namah početak povijesti druge jedne ljubavi. Njihova kći se, dakako, zove Alma i ona je ta druga protagonistica romana, tj. druga glavna pripovjedna linija. Alma je osjećajna ali sve u svemu žilava tinejdžerica koja nastoji na osebujan način preboljeti i prebroditi očevu smrt, pomoći mlađemu bratu koji je iz istog razloga zaglavio u vjerskom zanosu i vratiti majku u normalan život. Usto se to djevojče mora nositi i s vlastitim odrastanjem i traumama puberteta, od stjecanja identiteta do odnosa spram intrigantnog dječarca ruskoga porijekla. Almina mama je književna prevoditeljica koja, otkako joj je prije sedam godina umro muž, rijetko izlazi iz kuće i okružuje se sve većim zidom rječnika. Jednoga dana od tajanstvenog muškarca poštom primi narudžbu da sa španjolskoga prevede roman Povijest ljubavi. Maštovita kći dobije nadahnuće da se umiješa u majčinu sudbinu.

Usporedno, postupno se odmotava povijest Leova života: dok saznajemo da je iz daljine obožavao svoga sina koji je postao slavan pisac i nije znao tko mu je pravi otac, dok uranjamo u strahotnu samotnost iz koje se nastoji iskobeljati na razne načine, pa i tako da pozira za akt na tečaju umjetničkog crtanja – jer u strahu od samoće čak i u smrti zadao si je zadaću da ga svaki dan barem jedno ljudsko biće mora vidjeti. Istodobno, Alma pak bije svoje bitke u nastojanju da detektivski otkrije tko je bila prava Alma prema kojoj je nazvana, tko je neobičan naručitelj prijevoda što ga majka ispisuje, što potajice radi njezin brat koji misli da je božji odabranik. Pa kako Almina majka prevodi poglavlja romana koja se mjestimice upliću u narativno tkivo, tako sve očitijima postaju i veze koje će, naposljetku ipak pomalo neočekivano, spojiti djevojčicu Almu i starca Lea te dvjema pričama podariti ne happy ali vrlo životni završetak. Bit će tu u međuvremenu još nekoliko priča u priči, još nekoliko sudbina koje su se dodirnule, još mnogo nestajanja, tuge i boli, ali i dovoljno vedrine duha da otjera mogući prijeteći pesimizam s tih stranica.

Povijest ljubavi nije ugodno štivo u smislu da se ušuškate u priču koja jest dovoljno napeta da vam draška maštu i drži pozornost, nego je toliko uznemirujuća da vas prolaze trnci i obuzima čas tuga čas nemoćna ljutnja čas tjeskoba čas smiješak čas strepnja… U složenoj priči koja, strogo uzevši, ipak nije posve besprijekorna ali možda baš zato dojmljiva (jer da je odveć savršena doimala bi se artificijelno i iskonstruirano), Nicole Krauss je ostvarila sjajan primjer očito još žive i ne posve iscrpljene u mogućnostima postmodernističke hibridne romaneskne forme. Osim mnoštva životnih priča, tu su i nadasve poetični ulomci iz istoimenog romana u romanu, ulomci iz Almine knjige preživljavanja, ulomci iz dnevnika njezina brata, lirski prijelazi iz priče u priču, fikcionalni junaci koji uzimaju pseudonime, bića iz prošlosti i mašte koja ravnopravno dijele prostor i emocije.

Temeljni ton sjete Povijesti ljubavi jamačno je tako zavodljiv i prijemljiv da se lako prepustiti njegovu zovu i slijediti ga. I koliko god da će se mnogi čitatelji uloviti sa suzom u oku i knedlom u grlu, Kraussova ipak nije nakanila biti srcedrapateljna a još manje sentimentalna. Ona je "samo" kanila istražiti koliko književnost još može duboko zadrijeti u samu bit ljudskih osjećaja, istjerati na čistinu sve njihove skrivene zakutke i pošteno oslikati nemogućnost ljubavi i okrutnost zatajivanja i zatiranja istinske biti ljudskog bića. Pritom njezina lirska sredstva (a naposljetku u književnosti se i javila kao pjesnikinja) polučuju bolje rezultate od recimo uvijek pomalo hladnog psihoanalitičkog postupka koji bi sve u svemu bio posve legitiman i za njezino židovsko porijeklo i odabranu temu. Poetski jezik, lakoća pripovijedanja, svježina i stilska zaigranost, krasne filozofično-psihološke iskrice, pronicavost u analiziranju nijansi snažnih čuvstava, vjera u čovjeka i ljudskog – dodatne su kvalitete knjige.

Stoga je za vjerovati kako će možda, kao i nekoć u davnim danima kad su knjige imale tajanstvene pùte i magičnu moć, roman Povijest ljubavi toliko očarati neke roditelje da će svoju djevojčicu nazvati Alma. Ne zbog tajnovite snage toga imena, nego zato što će ih očarati nježno-nujan ali topao i nezaboravan glas Nicole Krauss.