Trst više nije naš. I to ne zato što nam ga Talijani ne daju, nego zato što ga više nećemo. Trst je bio naš četrdeset godina i to upravo zato što nije postao naš u onim davnim vremenima kada smo vikali da jest naš. Tu poznatu parolu progutala je međunarodna politika. “Parole! Parole! Parole!“, kaže stih jedne poznate talijanske pjesme. Ali od parola, dakako, ništa. Ta je austrougarska luka poslije rata pripala Italiji. Međutim, upravo zato što je pripala Italiji, bila je više naša nego većina hrvatskih, slovenskih ili bosanskih gradova u kojima smo živjeli u staroj domovini. Uzmimo, na primjer, Zenicu, Čakovec ili Mursko Središće. Jebalo se meni kao klincu za Zenicu, Čakovec ili Mursko Središće, daj mi Trst. I to baš zato što nije naš. Četrdeset godina držali smo se svi ironične i politički opasne parole: “Tuđe hoćemo jer svoje nemamo!“ Petarde, nevjerojatno realistična umjetna govna, prstenje iz kojeg šprica voda, jastuci koji prde kad na njih sjedneš i još stotine štosnih igračaka kreirali su ljubav koju smo kao djeca gajili prema tom talijanskom gradu. Poslije, u pubertetu, došle su štikle, mokasinke, jakne od semiša ili telećeg boksa, Rifle i Wranglerice, čitav Levi’sov asortiman, šeširi, kape, kaputi od kamelhara, blejzeri, lažni Armanijevi sakoi, pravi Armanijevi sakoi, Darwillovi satovi, košulje, čarape i gaće, parfemi, ruževi, sjenila, lakovi za nokte, dezodoransi, kreme za brijanje i depilaciju, manikircajg i četke za kosu, figaro i vikleri.

I za sve to smo domaće marke mijenjali u domaće lire, samo da bismo ostavili nešto naše u gradu koji nije naš i otamo uzeli ono što je po sili zakona i pravdi trgovine odjednom postalo naše, a mi u vlastitim očima drugačiji... Dobro, zapetljao sam se. Ali ono što hoću reći jest činjenica koja je u tih četrdeset godina postala notorna: Trst je očit primjer aneksionističkih težnji agresivnog i osvetoljubivog slavenskog korpusa. To se dobro vidjelo u ono vrijeme na sirotom tršćanskome življu. Patili su pod okupacijom, morali se smješkati primitivnom balkanskom mentalitetu koji viče i gestikulira, pokazuje prstom, mumlja i frflja, a običan razgovor im izgled kao svađa. Morali su trpjeti smrdljive čarape s poderanim palcima, tipove koji na sebe oblače pet jakni da im ih ne nađu na carini, žene koje stavljaju manju torbu u veću pa tu veću u još veću, kao da su u Rusiji i kao da su im torbice babuške. Sve je to taj jadni živalj morao trpjeti, morali su otvarati dućane, picerije, zalogajnice, kafiće, robne kuće, garaže, restorane, morali su postavljati kioske na onom crvenom mostu, morali su slagati hrpe ispreturane a nekupljene odjeće. Sve su to morali sa smiješkom, sve je to sa sobom donijela ta aneksija. Sada se konačno polako oslobađaju slavenskoga ropstva, a dolaze im Kinezi. Oni tipovi kosih očiju od kojih je prije puno godina Marco Polo donio talijanski nacionalni specijalitet: špagete. Slavenski se korpus sa svojim aneksionističkim težnjama sada pak okrenuo drugim i ljepšim talijanskim krajevima, zagrabio je dublje i opasnije. Naime, nakon što je anektirao Istru, Primorje i Dalmaciju, sramno okupirao Zadar i Split te Rijeku silom pripojio Sušaku, a nakon četrdeset godina licemjerno odbacio Trst, taj se korpus sada obrušio na Južni Tirol, Brunico, Dobiacco i Cortinu, te predivne talijanske gradove u kojima se govori njemački. I ne samo da su, strvinari, protjerali Talijane iz Istre a ostatke ostataka njihovih kamenih kuća skupo prodaju Englezima, nego nakon aneksije valjda žele iz Italije protjerati i autohtone talijanske Austrijance.

Dolaze BMW-ovim Toyotinim i Volkswagenovim terencima, iznajmljuju skupe apartmane da bi u njima podgrijavali svoju sarmu i slušali svoju istočnjačku muziku, razmile se po stazama s umjetnim snijegom u bojnim četveroredima i gaze sve pred sobom, vitlaju štapovima kao tatarska armada, dovikuju se s jednoga alpskoga vrhunca na drugi, kao da im je deda Veli Jože, a mama Konjuh Planina. Po tirolskim sobama i uz tirolske kamine u kojima pucketa tirolsko drvo oni prave svoju hrvatsku i slovensku djecu, buduće skijaše i zavojevače. Tirolski je živalj sada temeljito najebao kao i onomad tršćanski. I tu se postavlja jedno načelno i ozbiljno pitanje: treba li uopće uljuđenoj Europi taj primitivni, agresivni i bratoubilački korpus sa svojim smiješnim državicama? Stvar je, naime, ozbiljna. Oni izmišljaju i konfabuliraju. Njihov predsjednik govori da su Talijani napravili po Hrvatskoj nekakve zločine. Izmišljaju da je prije sedamdeset godina postojao u Italiji nekakav smiješni ćelavac koji je marširao na Rim i htio obnoviti staro Rimsko carstvo. Lažu da su on i njegovi crnokošuljaši po njihovoj obali otvarali koncentracijske logore, čak su postavili i spomenike na mjestu tih logora: table s imenima poginulih i umrlih.

Memorijalni kompleks jednog takvog izmišljenog logora postavili su na otoku Rabu koji su isto tako, prije mnogo godina, oteli od Venecije. A jedan njihov, upravo sa Raba, neki Marin, osnovao je usred Italije svoju državicu - San Marino. Eto, neka Europa vidi kakvi su to tipovi. Kud stupe nogom, traže državu, fojbama se osvećuju za nepostojeće pokolje. I zato neka zajednička komisija za utvrđivanje činjeničnog stanja oko te slavensko-aneksionističke i crnokošuljaško-desničarske afere možda ne bi bila suvišna. Trebalo bi dokazati sljedeće: da je Musolini postojao, da su logori postojali, da je Drugi svjetski rat postojao, da su u njemu ginuli ljudi s jedne i druge strane, da su ih ubijali i njihovi i strani te da su ubijeni stvarno mrtvi, te koliko ih je sjedne i druge strane. Tek kad se to utvrdi i dokaže, može se bilateralno dalje. Recimo o valuti. Pa kao što postoji euro u ekonomiji, kao zajednička valuta uljuđenih zemalja, valjalo bi možda ustanoviti i nekruo: zajedničku valutu na europskoj razini za očito profitabilnu trgovinu mrtvacima. Samo kako uspostaviti tečaj? Sedam i pol za jednoga? Ili više?