Objavljeno u Nacionalu br. 588, 2007-02-20

Autor: Vedrana Rudan

ZLOĆE I POVRĆE

Pasji život

Da imam čvrst karakter ili svijest kako je starost normalna, ne bi mi se događalo ovo što mi se događa. Bila bih žena na pragu starosti, sigurna u sebe. Sigurna u što? Da mogu capnuti danas, ali mogu i za dvadeset godina?

Da ja nisam ja, da sebe gledam vašim očima, baš bih bila zadovoljna sobom. Dječica su diplomirala, rade, ne čuvam unuke, putujem, odbila sam nekoliko poslova jer mi je draži nerad od rada, on mi poklanja nakit i nosi doručak u krevet, imam krasnog mačka, živu mamu, kuću, vrt, ovih ću dana u njemu posaditi dvije masline. Da ja nisam ja, da sebe gledam vašim očima, možda bih bila ljubomorna na sredovječnu gospođu koja izgleda kao da je uhvatila boga za bradu. Problem je u tome što ja na sebe gledam svojim očima. Ovo je preiskreno, baš ću se pred vama skinuti do kraja, ne sviđam se sama sebi. Kad se pogledam u ogledalo, koliko god intimno bila sretna, iz ogledala u mene gleda tužna gospođa obješena lica. Znam, sve znam, čovjek je lijep onoliko koliko mu je duša lijepa. Što je duša? To je, po Klaiću, “ukupnost čovjekovih osjećaja, svijesti i karakternih osobina“. Nisam zadovoljna osjećajima koji su me obuzeli a ni moje mi se karakterne osobine ne sviđaju. Želim reći, da imam čvrst karakter ili svijest kako je starost normalna, ne bi mi se dešavalo ovo što mi se dešava. Bila bih žena na pragu starosti, sigurna u sebe. Sigurna u što? Da mogu capnuti danas, ali mogu i za dvadeset godina? Ako danas, oko šezdesete, izgledam kao pretužni pas, a to me baca u bedaru, hoću li u sedamdesetoj, tada će u mene iz ogledala gledati još starija kuja, biti vesela starica koja je najzad shvatila... Nitko od mojih vršnjaka ništa ne shvaća. Nikome od nas ne ide u glavu da je normalno lijegati slomljen, zaspati uz praxiten u pola noći, probuditi se u dva ujutro, bdjeti do sedam a onda ustati i krenuti na posao, tamo biti okružen klincima koji se panično boje tridesetog rođendana jer su svi iznad tridesete otpisani.

Znamo da je starost normalna, ali nam nitko nije rekao da će se i nama dogoditi. Često sanjam sebe kako u mini suknji čekam u repu u nekoj banci, muškarci me proždiru pogledom, osjećam se neugodno zbog njihove sline na svojim bedrima... A onda se probudim. Nikad, nikad, nikad me više neće na ulici okrznuti mužjakov pogled. Ni u polumraku. Ni u mraku! Od seksualnog uznemiravanja kad si mlada žena gore je samo seksualno neuznemiravanje kad navršiš četrdesetu. Ovo se zezam. Ne nedostaju mi mladi muškarci, ne svršavam dok gledam rukometaše i plivače. Ne želim se ponovno roditi kao netko kome će tridesetogodišnji komad staviti šapu na tvrdu guzicu. Želim se svidjeti sebi, ne drugima. Moju depru nije ubilo ni to što cijeli svijet ovih dana govori o Helen Mirren. A ona je starija od mene. Tri puta sam gledala “Kraljicu“. Šezdesetineštogodišnja Mirren odlično je odglumila osamdesetdvogodišnju Elizabetu Drugu, vjerojatno će dobiti kipić. Ta Helen Mirren ima sijedu kosu, nosi dekoltirane haljine, lice joj je naborano, ali... Dobro sam je proučila. Ona nije stari pas. Izgleda kao naborana djevojka. Zašto? Po mome sudu zato što joj je kirurg skalpelom s lica skinuo psa a ostavio bore.

Eto, to hoću! Želim sa svoga lica odrezati žalost. Raznježuju samo pasje tužne njuške. Umara me smiješenje, a jedino mi ono skida tugu s lica. Krvav je to posao, zato ga i ne radim. Želim biti, izvana, radosna bez truda da mogu unutra tugovati u miru. Moje umjetno veselo lice ponekad će mi ubiti čemer u duši. Kako znam? Već sam bila kod kirurga. Odrezao mi je podočnjake koji su mojoj okolini godinama slali poruku da noći provodim pod šankom. A ja pijem samo voćni čaj. Nož me pretvorio u odmorenu gospođu. Kužite? Želim otići kirurgu i reći mu, režite tako da ostanem stara a postanem vesela. Nitko, baš nitko iz moje okoline ne daje mi podršku. Znanci mi govore da bi plastična operacija mogla narušiti moj imidž žene sigurne u sebe, osobe koja se fura na osobnost i zrelost. Ej, nije me briga, nikad me i nije bilo, što o meni drugi misle. Što to znači biti siguran u sebe? Tko je siguran u sebe? Kad odem pod nož, svi koji misle da sam sigurna u sebe imat će dokaz da ja baš i nisam sigurna u sebe? Imat će d o k a z ? Meni se sudi? Moja djeca su užasnuta. A ako umreš pod narkozom? Uživam tonuti u bezdan. Ljudima u mojim godinama pravi je doživljaj propasti u san, pa bio i umjetni. Ako umrem, ima li ljepše smrti? Ne dolazi u obzir, rekla mi je vršnjakinja, ja ne bih htjela umrijeti zbog taštine, pa da mi se ljudi smiju. Neke brine što će ljudi o njima misliti i poslije njihove smrti?

Ne razmišljam o s v o j o j smrti. Smrt psu koji me gleda iz svakog izloga! I zato sam ovih dana u lovu na estetskog kirurga. Tko je najbolji u Hrvatskoj? Znate li mu ime? Javite mi! Mislite da je ovo tužna priča, jadni ljudi koji se ne mogu pomiriti sa starošću? A tko se može pomiriti s bolovima, nesanicom, visokim tlakom, bolestima, pjegavim rukama, tugom... Starost je normalna! Mi stari moramo biti zreli. Ja nisam nezrela iako sam prezrela, samo govorim istinu o sebi koju vi nikad ne biste priznali jer mislite da je govorenje istine o bijedi starosti znak slabosti. Znak slabosti? Znak? Ali ja jesam slaba. Slaba sam, ne znam se nositi sa starošću, svaki mi novi dan donosi nešto novo bez čega bih htjela biti. Slaba sam, slaba sam, slaba sam... Perverzno je biti slab? Krećem u lov na tužnog psa! Umlatit ću ga ovih dana! I najzad biti sretna bez smiješenja.

Vezane vijesti

Vanzemaljci nisu 'mali zeleni'

Vanzemaljci nisu 'mali zeleni'

Bugarsko američki astrofizičar Dimitar Sasselov tvrdi kako postoji život u svemiru, ali dodaje kako je on drugačije strukture, nego nama poznate pa… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika