AL GORE, bivši predsjednički kandidat, u filmu Davida GuggenheimaRasprava o globalnom zatopljavanju vodi se već tri desetljeća, no kulminirala je zadnjih godina, kad je i laicima postalo jasno da se globalna klima drastično mijenja, koliko god se razni stručnjaci trudili relativizirati tu pojavu. U dokumentarnom filmu “Neugodna istina” režisera Davisa Guggenheima i prezentera Ala Gorea saznajemo da je Science Magazine u prosincu 2004. objavio rezultate znanstvenog istraživanja koji pokazuju da od 928 znanstvenih radova o promjenama klime nijedan jedini ne niječe fenomen globalnog zatopljavanja, međutim istovremeno čak u 53 posto medijskih članaka i istupa tvrdi se da je izvjesnost globalnog zatopljavanja upitna. Ista je strategija pobuđivanja “zdrave sumnje”, koju navodno iniciraju “ugroženi” proizvođači, svojedobno primijenjena i kad su znanstvenici ustvrdili da su duhansko-nikotinski proizvodi u izravnoj vezi s karcinomom pluća, a danas je to činjenica koju nitko ne pokušava osporiti.

JEZGRU filma čine Goreova predavanjaNakon poraza na predsjedničkim izborima 2000., Clintonov potpredsjednik Al Gore povukao se iz visoke politike i odlučio posvetiti problemu globalnog zatopljavanja s kojim se počeo upoznavati još krajem 60-ih, kad je jedan od njegovih sveučilišnih profesora, Roger Revelle, krenuo sustavno mjeriti količinu ugljičnog dioksida u zraku, shvativši da se ona povećava i prijeti okolišu. Gore, sin bogatog kongresmena i proizvođača duhana, studirao je na Harvardu, cimer mu je bio danas glasoviti glumac i novopečeni ugledni režiser Tommy Lee Jones, a obojica su navodno poslužili kao inspiracija Erichu Segalu za glavni muški lik u njegovu bestseleru “Ljubavna priča”. Kao demokratski kandidat, Gore je u Kongres ušao 1976., nepuno desetljeće kasnije postao je senator, a prvu kongresnu raspravu o onečišćenju okoliša inicirao je potkraj 70-ih. Ipak, kao kongresmen ostao je ponajprije upamćen po interesu za kompjutersku komunikaciju odnosno internet, u vezi s kojim je potaknuo važan zakon iz 1991., a čini se da se većim dijelom svojih mandata više bavio upravom, vojskom i ekonomijom, kao i upornim glasovanjem protiv federalnog fundiranja prava na pobačaj, negoli zaštitom okoliša. Međutim, pri kraju zadnjeg senatorskog mandata objavio je ekološku knjigu “Earth in the Balance” koja postala bestselerom, a koja je nastala nakon teškog stradanja njegova sina u prometnoj nesreći, kad je dječak jedva preživio. Prema samom Goreu, taj događaj duboko ga je potresao i on se posvetio ključnim pitanjima, a najključnije od svih opstanak je “jedinog doma koji imamo”, planeta Zemlje. Kao potpredsjednik SAD-a, Gore je imao bitnu ulogu u nastanku sporazuma u Kyotu o ograničenju emitiranja štetnih plinova, koji međutim američki Kongres nikad nije ratificirao, našavši se tako u elitnom društvu samo četiri zemlje svijeta - Australije, Kazahstana i Hrvatske. Poraz od Georgea Busha na predsjedničkim izborima 2000., kad je kao tek treći kandidat u američkoj povijesti dobio većinu ukupnog broja glasova, ali je za dlaku izgubio one presudne elektorske, bio je treći težak udarac za Ala Gorea (nakon smrti starije sestre od karcinoma pluća i spomenutog stradanja sina), poslije kojeg je utočište ponovo našao u borbi za očuvanje okoliša.

Počeo je putovati Amerikom i svijetom držeći predavanja o opasnosti globalnog zatopljavanja, proputovao stotine i stotine gradova s namjerom širenja svijesti o fatalnim posljedicama po klimu i kompletan sustav življenja kakav poznajemo, ako se u najkraćem roku, a on iznosi samo deset godina, drastično ne promijene navike velikih proizvođača-zagađivača, ali i tzv. običnih ljudi koji bi se odgovornije morali odnositi spram okoliša i potrošnje energije; također, Goreova predavanja afirmiraju nove/stare čiste načine dobivanja energije, od Sunčevih zraka do vjetra. U međuvremenu, Americi se dogodila Katrina s katastrofalnim posljedicama za New Orleans, što itekako ima veze s procesom globanog zatopljavanja, pa su Goreove poruke postale još uvjerljivije. Toliko uvjerljive da su ugledni filmski producenti Lawrence Bender (producirao sve Tarantinove filmove) i Jeff Skoll (izvršni producent par excellence angažiranih ostvarenja kakva su “Laku noć i sretno” i “Syriana”) zaključili kako su Goreove dinamične multimedijske prezentacije izvrsna podloga za atraktivan film čije će teze doprijeti do neusporedivo većeg broja ljudi od onog do kojeg bi mogao dosegnuti sam Gore živim nastupima. Bender i Skoll bez puno su problema nagovorili Ala Gorea na filmsku suradnju (iako “odlučan” sastanak opisuju kao silno napet), a režiju su povjerili Davisu Guggenheimu, suprugu bivše glumačke zvijezde Elizabeth Shue te izvršnom suproducentu i režiseru četiriju epizoda prve sezone (pre)hvaljene vestern serije „Deadwood“, također i izvršnom suproducentu dojmljivog filma Antoinea Fuque “Dan obuke”. Guggenheim u opusu zasad ima jedan cjelovečernji igrani film, “Trač”, relativno zanimljivu priču o studentskom “eksperimentalnom” pristupu temi ogovaranja (uskoro će zavšiti i drugi, “Gracie”, dramu o ženskom pravu na nogomet), a dokumentarističko iskustvo stekao je kratkometražnim ostvarenjem “Teach” te nagrađivanim dugometražnim tv-dokumentarcem “The First Year”; oba govore o radu novih učitelja (prvi u Los Angelesu, drugi u pet različitih gradova) i velikim problemima s kojima se susreću.

Očito, Guggenheim je autor koji voli angažirane teme pa je njegov interes za problem globalnog zatopljavanja sasvim logičan, a pokazat će se i da je bio više nego sposoban ispuniti želju producenata koji su “Neugodnu istinu” zamislili kao “brz, intiman i zabavan” film. U Guggenheimovoj koncepciji, jezgru filma čine Goreova predavanja, sama po sebi izvanredno zanimljiva i dinamična, kako zbog različite građe koju predavač koristi (kompjuterski grafikoni i simulacije, mnoštvo fotografija, čak i jedan iznimno duhovit crtani film), tako i zbog njegove izlagalačke vještine, tipične za američke sveučilišne profesore (Gore je gostujući profesor na državnom sveučilištu u zavičajnom Tennesseeju), prepune ritma, tempa i vrckavih opaski koje kombinira s odgovarajućim dramatičnim pasažima, uz podrazumijevajuću iznimnu artikuliranost i sugestivnost. Tu dominantnu jezgru filma Guggenheim povremeno prekida dirljivim emocijama prožetim ekskursima o Goreovu životnom i političkom putu, presudno obilježenom trima ranije spomenutim događajima (smrt sestre, stradanje sina, gubitak predsjedničkih izbora). “Neugodna istina” tako postiže dinamizam koji je od prekretničke pojave Michaela Moorea sine qua non dokumentarnih filmova što žele zadobiti pozornost šire publike, no za razliku od većine drugih aktualnih dokumentaraca ona taj dinamizam ostvaruje u znatno skučenijem strukturalnom prostoru (predavanja kao okosnica plus mjestimična skretanja u osobnu povijest protagonista), što je teže i što svjedoči o Guggenheimovu redateljskom umijeću. Ipak, presudno sidrište filma jest osobnost Ala Gorea. Osobno, tog sam gospodina uvijek doživljavao kao slabu, bezličnu personu ni po čemu doraslu zavodljivom Billu Clintonu, međutim “Neugodna istina” otkriva ga u drukčijem svjetlu. Bilo to posljedica urođenih glumačkih sposobnosti valjda svakog Amerikanca ili ne, Gore doista ostavlja dojam predanog i senzibilnog čovjeka kojem ne samo da vjerujete, nego ga u ovom filmu i volite, čak iako jasno uočavate političko manipuliranje njegovom osobnom pričom i vrlo izgledan politički background djelovanja koje se primarno deklarira kao moralno a ne političko (nije nemoguće da Gore na krilima filmskog uspjeha ipak krene u utrku za demokratsku predsjedničku kandidaturu, koliko god to dosad otklanjao).

Film ostavlja neke upitnike koji postaju još izraženiji za gledatelje kojima je u glavnim crtama, u ovom tekstu izloženima, poznat Goreov politički put, no to ne umanjuje njegovu dojmljivost. Jer “Neugodna istina” jest dokumentarac, ali moguće je da je igrana komponenta u njemu odigrala presudnu ulogu. No dok god smo u svijetu filma, svejedno je da li je filmski Al Gore stvaran ili glumljen, jer zbilja je samo ono što film pokazuje kao zbiljsko. A “Neugodna istina” jako je dobar film.

NEUGODNA ISTINA

An Unconvinient Truth, am. dok. film, 2006.
R: Davis Guggenheim Nastupa: Al Gore

ocjena: 4 (četiri) zvjezdice