Objavljeno u Nacionalu br. 588, 2007-02-20

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

SDP mora izići iz Račanove sjene

Sretnom se može nazvati zemlja poput Hrvatske, u kojoj su glavni televizijski događaji karnevali i maskenbalovi na unutarnjem, a proslava kineske nove godine na vanjskom planu. Tome se mogu pribrojiti i opširna izvješća o sadnji maslina ili interesnome objedinjavanju proizvođača slavonske rakije. Nacija se evidentno ima čemu veseliti. Može se, u karnevalsko-maskirnome povodu, samo pozdraviti činjenica da ljudi ovdje postojano njeguju tradiciju veseloga prerušavanja, jer ona - pored zadovoljavanja kolektivne potrebe za ludošću - alegorijski odražava tradiciju političke mimikrije koja dominira hrvatskom scenom. Toliko o karnevalima, prije prelaska na naredne dvije teme: talijansko-hrvatskoga sukoba ili verbalnoga blitzkriega koji je nakon kratkoga proplamsaja - na olakšanje svih promatrača - završio brzim sklapanjem pakta o nenapadanju, i hipoteze o Čačiću kao dvostranačkome kandidatu za premijera.

Spomenuti talijansko-hrvatski sukob, odnosno: sukob dvojice predsjednika u koji su se uključile i druge strane, oko poslijeratnih zbivanja u Istri iz četrdesetih godina prošloga stoljeća može se definirati kao prilično banalna politička travestija, bez obzira na to što su mediji na njemu jahali danima. Što bismo sad trebali poduzeti, upitali su se satirički orijentirani analitičari. Ući u ideološki ili nekakav drugi obračun s Italijom oko pitanja tko je kriv za nekadašnje bacanje ljudi u špilje? Na sjevernu granicu simbolički uputiti tenkovsku brigadu? Po talijanskome predsjedniku Giorgiu Napolitanu, za zločine nad Talijanima kriva je “krvoločna slavenska mržnja”. Neka mu bude. Kakve to veze ima s današnjom Hrvatskom i Hrvatima, to zna samo Stipe Mesić koji je s gospodinom Napolitanom objeručke prihvatio polemiku na zadanu temu.


Polemiku je na sreću predsjednik brzo zaključio odmjerenim reteriranjem, što je u hrvatskim konzervativnim krugovima - HSS-u itd. - izazvalo određenu nelagodu. U Hrvatskoj postoje stranke i društva koje će bilo kakvu svađu oko historijskih fenomena - ako je međunarodna, tim bolje - prihvatiti kao specijalan estetski doživljaj, pa makar mnogim građanima ne bilo jasno zašto se zapravo i zbog čega ta svađa vodi. Po nekim vizijama nacionalne veličine, Hrvatska na taj način dokazuje svoj ponos, važnost i suverenost. O. K. Kad je već tako, možemo i na ovome mjestu podgrijanome talijansko-hrvatskome loncu dodati skromni poklopac.

Etničko čišćenje nad Talijanima u Istri - ubojstva i prisilna iseljavanja - provodile su nakon Drugog svjetskog rata vojno-policijske snage druga Tita. Činjenica je, da nije bilo Tita koji je u sklopu svoje pobjedničke ofenzive Rijeku, Istru i dva otoka pripojio Jugoslaviji, u povijesnoj konzekvenci - Hrvatskoj, danas bi hrvatski građani putovnicu pokazivali na Sušaku. Taj Tito je, međutim, bio i okrutan vladar koji je cijele etnicitete tretirao kao sumnjive kolaboracionističke elemente nad kojima se - po njemu - morala provesti retorzija. Osvećivao se Talijanima, samo zato što su Talijani, ali i Nijemcima koje je masovno protjerao iz Vojvodine bez obzira na to što su i oni tamo bili jedan od autohtonih historijskih nosilaca cjelokupne kulture.

Za današnju Hrvatsku Titova retorzija nad Talijanima predstavlja - izvan svake sumnje - prvorazredno etičko pitanje, koje uključuje dogovore o odštetama i druge stvari, ali politički se o njemu nema što mnogo razgovarati. Odgovornost za zločine ne snosi Hrvatska nego titoistički režim i raspadnuta država kojom je taj režim gospodario. Dojam je da su i na talijanskoj strani stvari shvatili na taj način, i Mesićevo polemiziranje s Napolitanom predstavljalo je iz navedenog rakursa prilično nepotrebnu avanturu koja je na kraju ostavila isključivo dojam da se Mesić zbog nekih razloga ponovno konformirao s HDZ-om. Sanader i Mesić nastupili su prema Italiji u tandemu, prvi nakon drugog. HDZ-u je apsolutno potreban takav tip međunarodnih izleta kako bi pojačao image stranke koja se “bori za nacionalne interese”, a dobro mu dolazi i blagi kozmetički konflikt s Europom kako bi parirao lokalnim prozivanjima zbog proeuropske servilnosti. U politici i drugim stvarima snaga se često akumulira na borbi s izmišljenim neprijateljima.

Može se to kazati i ovako: ako netko želi eskivirati razgovor o esencijalnim nacionalnim temama, skrenut će javnu pažnju na internacionalne poluteme, epikontinentalni pojas, konflikte iz titoizma i slično. Za HDZ je, međutim, osnovni aktualni problem nepromijenjen i svodi se na pitanje kako se suprotstaviti SDP-u i njegovim partnerima. U vezi s tim, predsjednik Mesić nastupio je zadnjih dana umjereno ali konstruktivno za oporbu, sugerirajući SDP-u i HNS-u da i u izbornoj kampanji započnu nastupati s usuglašenim stavovima ako već čvrsto najavljuju koaliciju nakon izbora. Sugestija je taktički dobra, i u podtekstu možda afirmira ideju da bi obje stranke trebale istaknuti Radimira Čačića kao zajedničkoga kandidata za premijera. To je SDP-u zadnjih dana otvoreno predložila Vesna Pusić.

Ideja je, međutim, ponešto složena. Ivica Račan pouzdano se na scenu neće vratiti kao premijerski kandidat, što SDP ostavlja u ulozi jake stranke koja je višom silom lišena jake reprezentativne osobe. HNS, na drugoj strani, raspolaže prije svega s nekoliko zvučnih imena, Čačićem na prvom mjestu. Može li se to uskladiti? Odlučno možda, pod uvjetom da SDP - kad je o premijeru riječ - zaboravi na svoju snagu i pristane na položaj HNS-ovog junior partnera. Podrediti vlastitu glasačku prednost reprezentantu iz slabije stranke predstavlja žrtvu kvalitete kakva se u politici primjenjuje vrlo rijetko.

SDP će, međutim, teško pronaći svoga kandidata koji je adekvatan Čačiću, i može mu se u tim okolnostima dogoditi da se - po potpori birača - u doglednoj budućnosti započne približavati HNS-u. Brz izlazak iz Račanove sjene za SDP postaje egzistencijalno važan. Čačić kao zajednički kandidat socijaldemokratske oporbe, odnosno kao dramski supstitut za Račana, i za SDP se danas nameće kao pragmatičko rješenje.

STUPAC TJEDNA

Zmaj Bandić

Milan Bandić nedavno je primljen u Družbu Braće hrvatskoga zmaja, na čemu mu čestitamo, uz jednu napomenu. Braća hrvatskoga zmaja stara je skupina, usmjerena prije svega na promicanje kulturnih vrijednosti i afirmaciju hrvatske kulture. Gospodin Bandić ima veze s mnogim stvarima, ali neposredne veze s hrvatskom kulturom nema gotovo nikakve, osim što je sa zagrebačkim politkulturnim aktivistom Duškom Ljuštinom jeo istom žlicom. Na funkciji gradonačelnika pomagao je velikome skulptoru Dušanu Džamonji, što je svakako u redu, ali pomagao je i u razvoju ideje “obnove” Cvjetnoga trga. Kooptiran je u redove zmajeva vjerojatno zato što Braća od njega očekuju nekakvu vatrenu dobrobit.

Vezane vijesti

Bandićevi milijuni za stadion ipak Dinamu

Bandićevi milijuni za stadion ipak Dinamu

Već ovog ljeta, unatoč manjku u proračunu, Milan Bandić je odlučio uložiti dodatnih 30 milijuna u sjevernu tribinu stadiona Maksimir. Time će gradsko… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika