KLAUS MARIA BRANDAUER u 'Mefistu'Prošle godine otkriveni podatak kako je veliki mađarski redatelj István Szabó u mladosti bio doušnik komunističke tajne policije baca novo svjetlo na njegove povijesno-političke drame o moralno kolebljivim pojedincima, koji se priklanjaju totalitarnim režimima. Silne metodologije nastojale su iz proučavanja umjetnosti posljednjih stotinjak godina izbaciti dobri stari pozitivizam, no slučaj poput Szabóva preočit je da bi se olako zanemarila veza između umjetničkog djela i biografije njegova stvoritelja. Otkriće Szabóve cinkaroške prošlosti jednostavno nas poziva da čitavu njegovu karijeru, nakon prijelomne 1981., sagledamo u kontekstu suočavanja zrelog umjetnika s mladenačkim grijesima. Priliku za to omogućuju nam svježa DVD izdanja najboljih Szabóvih “pokajničkih” filmova - “Mefista”, “Pukovnika Redla” i “Stoljeća ljubavi i mržnje”. Posljednji je, i to na kioscima - u paketu s Herzogovim “Fitzcarraldom” - objavljen “Mefisto”, vjerojatno najpoznatiji Szabóv film, nagrađen Oscarom za najbolje ostvarenje s izvanengleskoga govornog područja.

Zasnovan na romanu Klausa Manna, “Mefisto” je označio prekretnicu u Szabóvoj karijeri, ne toliko zbog činjenice da mu je skupa međunarodna koprodukcija donijela Oscara i status umjetničke zvijezde, u rangu današnjeg Almodóvara, koliko autorova tematskog zaokreta. Szabó se, doduše, već i u ranijim, mahom iznimnim mađarskim filmovima, bavio junacima koje pritišću burna povijesna zbivanja, no tek “Mefisto” otvara njegov, iz današnje perspektive gledano autobiografski serijal, o ljudima koji su zbog uspjeha, profesije i drugih viših ciljeva bili spremni prodati dušu vragu. Prvi takav bio je Hendrik Hoefgen (“Mefisto”), njemački provincijski glumac i ljevičar koji će, zbog opsjednutosti svojom profesijom, šurovati s nacistima, nastojeći koliko toliko sačuvati obraz spašavanjem manje pokornih kolega. Navodno je i sam Szabó, na sličan način, spasio život jednom kolegi. Sljedeća “prodana duša” je šef austrougarske kontraobavještajne službe Alfred Redl (“Pukovnik Redl”), koji se, zbog težnje pripadnosti višoj klasi, odriče obitelji i cinkari najbolje prijatelje. Nacistima dušu prodaje i opsjenar Hanussen (“Hanussen”), jednako kao i dirigent Wilhelm Furtwängler (“Taking Sides”), dok pripadnici obitelji Sonnenschein, junaci “Stoljeća ljubavi i mržnje” iz viših ciljeva, svaki u svoje vrijeme, kolaboriraju s Austro-Ugarskom monarhijom, nacistima i mađarsko-sovjetskim režimom.

Autobiografska komponenta Szabóvih ostvarenja ne bi bila toliko zanimljiva da se redateljeva grižnja savjesti direktno ne odražava na kvalitetu samih filmova. Naime, osuđen na traženje opravdanja za svoje ponašanje kroz druge likove, Szabó je kreirao fascinantan i složen autorski svijet. Njegovi filmovi poput “Mefista” i “Pukovnika Redla” zadiru u psihologiju junaka, te sredinu i vrijeme u kojem se radnja odvija, u maniri najboljih realističkih romana. Rijetki su filmovi istodobno toliko “široki” i “duboki”, poput Szabóvih povijesnih drama, u kojima je redatelj spreman čak i vrlo slobodno interpretirati povijest, samo da bi nesretnike, nalik sebi, pretvorio u žrtve nemilosrdnih političkih okolnosti, kao u remek-djelu “Pukovnik Redl”.

Kad je riječ o “Mefistu”, dalo bi se štošta reći i o intrigantnom sučeljavanju teatra i filma, Goethea i Manna, prodavača i kupca duše, no sve se to nekako čini sekundarnim u odnosu na privatnu dramu velikog redatelja koji je, da bi postao netko i nešto u sovjetskoj Mađarskoj, morao gutati puno veća govna od nesretnog njemačkog glumca. Szabóva krivica očito je tolika da mu od nje nije lako uteći. “Stoljeće ljubavi i mržnje” završava prizorom u kojem posljednji predstavnik židovske obitelji koja se pokušala slizati s Habsburgovcima, nacistima i komunistima, napokon uviđa besmisao robovanja bilo kakvom totalitarizmu.

Osim posljednjeg Sonnenscheina, čini se da u tim kadrovima svoj mir pronalazi i Szabó, no kako je odmah potom snimio još jedno “pokajničko” djelce, “Taking Sides”, izgleda kako je za konačni umjetnikov spokoj ipak bilo nužno javno razotkriti njegovu tajnu, i prisiliti ga na suočenje sa žrtvama. Nakon što su mu neki od ljudi koje je u mladosti prokazivao javno izrazili oprost, István Szabó možda pronađe svoj mir, no gledano iz perspektive umjetnosti, to bi bila velika šteta. Naime, svi uspjeli filmovi koje je snimio nakon “Mefista” bave se upravo grižnjom savjesti.