Glavni urednik Sportskih novosti sa svojom autobiografsko-dnevničkom knjigom u izdanju Naklade Ljevak“Znam da će za neke ovaj rukopis biti naknadna pamet, uljepšavanje vlastite biografije, ispovijest konvertita, nekorektno odavanje ili puki trač. Ali za mene nije. On je moj život i ja sam ga želio ispričati.” Tako piše Branko Tuđen u uvodu nedavno objavljene knjige “S političarima u četiri oka” u kojoj opisuje 34-godišnju novinarsku karijeru, koja je sve samo ne jednoznačna. Tuđen spada među novinare koji su prošli velike metarmorfoze, od sportskog izvjestitelja i političkog komentatora bliskog Savezu komunista pa do apologeta Franje Tuđmana i HDZ-a, a zatim natrag u sportsko novinarstvo.

Branko Tuđen je Zagorec iz Igrišća, ali od sedme godine živi u Zagrebu. U Večernji list došao je 1973., gdje je u drugoj polovici 80-ih postao politički komentator, zadužen za Partiju. Takve poslove dobivali su isključivo podobni kadrovi, a on se etablirao kao čvrsti branitelj socijalizma. Onda je uslijedila promjena državnog i društvenog uređenja, a time i njegovih političkih stajališta. Već potraj 1992. Tuđen je postao glavni urednik Večernjeg lista i jedan od vodećih državotvornih novinara u Hrvatskoj. Sve do smrti Franje Tuđmana bio je redovit gost Predsjedničkih dvora. Pritom se morao žestoko boriti za održanje jer svi ga nisu voljeli - u prvom redu Ivić Pašalić i njegovi desničari. Ipak je opstao, i dok je očekivao da ga makne vlada Ivice Račana, umjesto nje to su napravili vlasnici Styrije, austrijski vlasnici Večernjeg lista. Nimalo ne začuđuje da Tuđen o njima misli sve najgore.

Onda se vratio počecima svoje karijere i 2001. imenovan je glavnim urednikom Sportskih novosti, gdje je i danas. U razgovoru za Nacional govori o karijeri, simbiozi novinara i politike te zašto je napisao “S političarima u četiri oka“.

---

NACIONAL: Koji su razlozi za pisanje ove knjige?
- Pisanje ove knjiga na neki način za mene je bilo obveza. Činjenica je da sam radio na prekretnici dviju epoha jer sam u novinarstvo ušao u završnoj fazi socijalizma i Jugoslavije, a potom je uslijedila borba za stvaranje samostalne Hrvatske. Upoznao sam većinu najvažnijih sudionika obiju epoha i skoro sa svima sam napravio intervjue ili privatno razgovarao u četiri oka. Bili su to autentični i zanimljivi susreti koji otkrivaju atmosferu toga vremena i bilo bi mi žao da ih nisam prenio na papir. Za mene je novinarstvo slično historiografiji. Uvijek nešto istražuješ, samo što povjesničar ima puno više vremena nego novinar. Moj uzor je Josip Horvat, novinar koji je napisao knjigu “Živjeti u Hrvatskoj 1900.-1941.”, koja je zanimljivija od bilo kojeg djela povjesničara o tom vremenu. Kao novinar, Horvat je bio u drukčijoj poziciji od povjesničara. Evo jedan primjer, on je bio u Marseillesu 1934., kad je u atentatu ubijen Aleksandar, i Horvat je gledao u kralja kako leži na mrtvačkom odru. Bogdan Krizman i Eduard Čalić o atentatu su napisali nekoliko knjiga, ali nisu imali privilegij biti autentični svjedoci. Novinarstvo nije historiografija, ali je nerijetko zanimljivije.

NACIONAL: Šteta što jako malo ljudi u Hrvatskoj čita Horvata?
- On je odlično opisao novinare za koje kaže da su na neki način prevrtljivi. Kad sam pročitao Horvatovu knjigu, pomislio sam kako sam i ja puno puta bio u sličnim situacijama i da je šteta ne pisati o događajima u kojima sam sudjelovao. Drugi razlog je gorak okus zbog odlaska iz Večernjeg lista, koji nije bio utemeljen. Razumijem da svaki novi gazda ima svoju viziju poslovne politike, ali odbacili su me nakon 28 godina rada u toj redakciji, i to u trenutku kad se Večernjak prodavao u prosječno 220.000 primjeraka na dan. Objasnili su kako je to mala naklada, da bi se danas prodavali u manje od 100 tisuća dnevno.

Sa Savskom Dabčević-Kučar, čelnicom Hrvatskog proljećaNACIONAL: Kad opisujete jugoslavenske političare, najbolje mišljenje imate o Josipu Vrhovcu?
- Možda zato što sam ga najbolje poznavao. Dosta smo bili zajedno i napravili šest intervjua. Kao novinar pratio sam rad Organizacijskog odbora Univerzijade, čiji je predsjednik bio Vrhovec. Kada sam pratio politiku, bio je dobar sugovornik jer je bio član Predsjedništva SFRJ. Već onda mi je privatno govorio neke stvari koje nisam očekivao, u prvom redu o odnosu između Srba i Hrvata. Zbog pozicije koju je zauzeo 1971., smatrao sam ga Jugoslavenom i nacionalno nesvjesnim, ali kad smo razgovarali, često je, pričajući o ponašanju Srba, to činio s priličnim nezadovoljstvom. Naravno da nije simpatizirao hrvatski nacionalizam i nikada mi nije bilo jasno kako je zamišljao da će se razvijati Jugoslavija, ali očito je imao velike dvojbe. Dušan Bilandžić u svojoj posljednjoj knjizi piše kako je potkraj 80-ih u Novoj vesi sreo Stipu Šuvara i Josipa Vrhovca, koji je rekao: “Ako se Milošević ne promijeni, morat ćemo postaviti pitanje ostanka Hrvatske u Jugoslaviji.” Osim toga, bio je ugodan sugovornik i intelektualac koji je govorio pet stranih jezika.

NACIONAL: Zašto pišete negativno o Stanku Stojčeviću, a oni koji vas dugo poznaju tvrde da ste bili bliski s tadašnjim predsjednikom Saveza komunista Hrvatske?
- Pratio sam Partiju i u tom sam smislu bio blizu Stojčevića. Ali nismo bili bliski jer on nije bio čovjek s kojim ste mogli biti u posebno bliskim odnosima. To je bio moj sektor i normalno da sam pratio istupe komunističkih rukovodilaca, međutim, Stanko Stojčević nikada nikomu nije dao intervju. Branio se da ne voli javna istupanja, što nije istina. Sjećam se problema koje je imao Drago Hedl kad je Glas Slavonije objavio Stojčevićevu fotografiju na kojoj su bili jako vidljivi podočnjaci, zbog čega je redakcija imala dosta problema.

NACIONAL: Početkom 80-ih upoznali ste i Ivicu Račana. Kako objašnjavate da se uspio održati u političkim vrhu punih 35 godina?
- Tadašnja linija Večernjeg lista, koju je promovirao glavni urednik Stjepan Andrašić, zagovarala je da smo bliži Ivi Družiću. Tako sam više kontaktirao s Družićem nego s Račanom, osim dok je bio direktor Političke škole u Kumrovcu, a ja sam izvještavao s tamošnjih skupova. Rekao bih da se Ivica Račan čuvao bliskosti s novinarima. Bio je vrlo oprezan i pretpostavljam kako ga je taj oprez lansirao u vrhove politike. Nije se previše isticao, ali bio je pronicljiv i lukav i zato se ne čudim što se tako dugo održao u politici. Račan je sposoban političar, na kraju krajeva, njegova je zasluga to što su hrvatski komunisti otišli s 14. kongresa SK u Beogradu. Da to nije napravio, sigurno bi došlo do dubokog raskola u hrvatskom Savezu komunista i pitanje je bi li došlo do stvaranja SDP-a, kakav je današnji.

NACIONAL: A onda ste u prilično kratkom razdoblju od profesionalca koji prati Savez komunista postali apologet politike Franje Tuđmana. Prilično zanimljiva metamorfoza?
- Prateći sva zbivanja potkraj 80-ih i kroz razgovore s najvažnijim sudionicima, shvatio sam da Jugoslavija i socijalizam više nemaju perspektive. Jednostavno su se istrošili. Jugoslavija je bila potrebna u vrijeme hladnog rata, ali kad su se promijenile međunarodne okolnosti, nestao je i interes za njen opstanak. Morate znati da sam često bio u Beogradu, ja sam prisustvovao 8. sjednici i Slobodana Miloševića gledao kao što sada gledam vas. Sudjelovao sam u svim prijelomnim događajima, i priznajem da me bilo strah kako će se stvari razvijati. Franju Tuđmana upoznao sam tek 1990. i odmah shvatio da se radi o energičnom čovjeku, iako je već bio 68-godišnjak. Bio je hrabar, imao je stav i pomislio sam “to je taj”. Druga su stvar njegove slabosti. Tuđman je bio staromodan političar, bitno različit od Ive Sanadera koji dobro govori strane jezike, zna se nasmijati i uspješan je demagog koji će danas reći jedno, a sutra drugo. Drugi problem bila je Tuđmanova opterećenost historicizmom, posebno Banovinom Hrvatskom. Nije imao osjećaja za Bošnjake i vjerovao je kako će se u konačnici dio njih opredijeliti kao Hrvati, a dio kao Srbi. To su bili naši počeci, a kasnije, kada su se stvari počele zaoštravati, vezao sam se uz projekt koji je zagovarao neovisnost Republike Hrvatske. Na neki način, tada sam postao blizak s Franjom Tuđmanom.

NACIONAL: Pišete i kako je Tuđmanov politički uzor bio Tito?
- Rekao mi je da je Tito bio maher. Tuđmanu je Tito sigurno imponirao, ali povremeno je pokušavao povlačiti pogrešne analogije. Ovdje ne mislim na nošenje vojne uniforme na mimohodu na Jarunu, jer to je sporedna tema, ili ljetovanju na Brijunima, ali znao bi reći: “Tito je puno toga napravio bez posljedica, a sve što ja učinim navaljuje se na mene.“ U vrijeme arapsko-izraelskog rata Tito je Sadatu poslao 140 tenkova i nikom ništa, čak je postao kandidat za Nobelovu nagradu za mir. A Tuđman objavi nekoliko kontroverznih rečenica o Židovima u konc-logorima, i to zapravo citira Antu Ciligu, ili izgovori glupost kako je sretan jer mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka, i neprestano se nalazio pod međunarodnim pritiskom.

'Ivo Snader uspješan je demagog' kaže Tuđen za premijeraNACIONAL: Tko su bili vaš saveznici, a tko protivnici među Tuđmanovim najbližim suradnicima?
- Bliži sam bio ovim mirnijima, koji nisu toliko emotivni. Njihovi suparnici će reći da nisu bili emotivni, ali da su znali dobro materijalizirati boravak u politici, pa će spomenuti Franju Gregurića, Nikicu Valentića ili Hrvoja Šarinića. Ali ti ljudi su bliži mojem mentalitetu. Ionako se optužbe oko novca ne mogu vezati uz moje ime jer poznata je izreka jednog prijatelja, koji mi je rekao: “Ti si jedini hadezeovac koji se nije obogatio.“ Stvar je u tome da nikada nisam bio u HDZ-u, tako da se dio ove opaske ne odnosi na mene. Dinarci su međusobno povezaniji i teško u svoje redove primaju nekoga sa strane, dok su moji Zagorci drukčiji.

NACIONAL: Vaš glavni neprijatelj bio je Ivić Pašalić?
- Iako se oporavio, Tuđman nikada nije bio isti čovjek prije i poslije bolesti. Primjećivao sam da ima slabiju koncentraciju, a malo-pomalo je popuštao i u vladanju. Kako je u to vrijeme umro i Gojko Šušak, svu vlast u unutarnjoj politici preuzeo je Ivić Pašalić. Oko sebe je okupio militaristički i obavještajni milje, koji ga je čvrsto podupirao. Nikada mi nije bilo jasno zašto je Tuđman prepustio tolike ovlasti Iviću Pašaliću, iako je uvijek pokušavao postići nekakvu ravnotežu među strujama u HDZ-u. Mislim da je to zato što više nije imao snage.

NACIONAL: Jeste li razgovarali o Pašaliću?
- Predsjedniku sam znao reći: “Baš nas nema u vlasti“, na što bi Tuđman počeo navoditi Jarnjaka, Gregurića i sve dužnosnike iz sjevernih krajeva. “Da znaš, bez Hercegovaca ne bismo dobili rat“, konačno bi mi rekao. Tuđman je smatra da su Dinarci spremniji riskirati za hrvatsku državu onakvu kakvu je on zamišljao, za razliku od nas sjevernjaka. Naposljetku to nije točno, jer u Knin su prvi ušli Varaždinci kojima je zapovijedao Ivan Korade. A vrlo važna osoba na Pantovčaku bila je i Vesna Škare-Ožbolt, koja mi je nerijetko davala razne savjete. Jednom prilikom Tuđman mi je rekao: “Znam da te Vesna stalno zove, ali ona prenese ponešto moje, a ponešto kaže što sama hoće.“ Imam svjedoke, bilo je to na nekom prijemu u “Sheratonu“.

NACIONAL: Drugim riječima, prisluškivao je i Vesnu Škare-Ožbolt. Jeste li i vi bili pod prismotrom?
- Ne znam. Kad je prije nekoliko godina objavljen popis prisluškivanih novinara, nije bilo mojeg imena.

NACIONAL: U svakom slučaju, kao glavni urednik Večernjeg lista morali ste ekvilibrirati između raznih HDZ-ovih struja, ali i nekih svojih novinara?
- Stizale su mi primjedbe od Pašalića, i još nekih, kako u uredništvu Večernjaka imam petero Srba. To je bilo točno, ali pritiske sam odlučno odbio jer to su bili ljudi koji su odlično radili svoj posao. Kako sam mogao smijeniti urednika koji je vodio poslovni prilog srijedom, u to vrijeme jedini takav podlistak u hrvatskom novinarstvu.

NACIONAL: Večernji list je od osnutka najtiražniji hrvatski dnevnik, a u Jugoslaviji su veću nakladu imale samo Večernje novosti?
- Večernje novosti su bile tiražnije zato što nisu računali nedjeljno izdanje koje se tiska u manje primjeraka. Večernjakova uređivačka strategija ima nekoliko elemenata. Prije svega, trebate znati koja je vaša ciljana publika i onda joj se obraćate. Kao glavni urednik imao sam osjećaj za socijalne teme, a posebno za zdravstvo i umirovljenike. Druga naša karakteristika je praćenje tema iz žablje, a ne ptičje perspektive, što znači da probleme gledamo iz perspektive običnog čovjeka. Kad sam 1992. postao glavni urednik, u Hrvatskoj je vladao snažan nacionalni naboj i zato sam forsirao i otvaranje tih pitanja.

NACIONAL: Kako kao glavni urednik niste znali tko je kupio Večernji list?
- To je zanimljivo pitanje. Znao sam da je Večernji list nekome prodan, jer mi je Marijan Kostrenčić objašnjavao da se radi o Caritas Fundu s Djevičanskih otoka, a da su u Nadzornom odboru ljudi iz Beča i Londona. Pritom se Ivić Pašalić ponašao kao da je Večernjak njegov, ali kad bih se raspitivao o imenima vlasnika, govorili bi mi da je to poslovna tajna. Direktor lista Branko Lovrić mi je rekao da ni on u početku nije znao, nego kad su mijenjali jednog člana Nadzornog odbora, morao je potpisati taj dokument. Ali istodobno je morao potpisati i izjavu da nikada neće odati o kome se radi. Iz današnje perspektive moje neznanje djeluje naivno, ali bilo je upravo tako.

NACIONAL: Već tada mediji su objavljivali da je HDZ vlasnik Večernjeg lista. Doista je čudno da vi niste ništa znali?
- Bilo je upravo tako. Tek poslije otkriveno je da su vlasnici Zubak i Nuić, ali i vi u Nacionalu tada ste pisali da je gazda Miroslav Kutle. Iza svega su stajali Marijan Kostrenčić i Ivić Pašalić. Kad sam ih upozorio da mi moraju otkriti vlasika, odgovorili su: “A zašto ne ideš u Plivu pitati tko je njihov vlasnik?“ Novac su dali Pavo Zubak i Ivica Nuić, ali oni nisu imali praktički nikakav utjecaj. Nikada nisam uspio doznati zašto su u ime HDZ-a njih dvojica kupili Večernji list.

'Tuđman je bio staromodan političar i opterećen historicizmom, posebno Banovinom Hrvatskom i nije imao osjećaj za Bošnjake' NACIONAL: Pašalić i Kostrenčić su stajali i iza vaše eliminacije s položaja glavno urednika?
- Mislim da jesu. Kad je otkriveno tko su vlasnici i osnovano saborsko istražno povjerenstvo, njih dvojica, a posebno Zubak i Nuić, očekivali su kako ću ih svim silama braniti. Međutim, ja sam Večernjak držao podalje od svega jer sam smatra da bi upletanje u aferu negativno djelovalo na vjerodostojnost koju je list imao kod čitatelja. Bio je to povod da me skrešu i optužili su me da sam kompromiser i da redakciju držim podalje od čitave priče. Nuić me zvao na razgovor u hotel “Panorama“ i prijetio da će me smijeniti, ali imali smo dobre rezultate, a kad se dobro prodajete, teško vas mogu smijeniti.

NACIONAL: U knjizi opisujete sastanak na kojem su se umalo potukli Milan Ivkošić i Miroslav Kutle?
- Imali smo sastanak o pokretanju Obzora, koji smo trebali financirati Kutle i mi. Milan Ivkošić je i inače tip koji se lako ne povija, a kao voditelj cjelokupnog projekta pokušavao je izvući što više novca za Obzor. S druge strane, Kutle je želio ući u projekt, ali ne baš i sve to financirati. Riječ po riječ i atmosfera se usijala. Naposljetku je Ivkošić skoro fizički napao Kutlu, ali ipak su se zaustavili. Kad je sve završilo, Kutle mi je vani ljutito rekao: “Ja ću se s njim muški obračunati.”

NACIONAL: Kako ste se pomirili sa Stipom Mesićem?
- Jedna od pogrešaka koje sam napravio u novinarskoj karijeri bila je kada sam kritizirao Stipu Mesića zbog njegova svjedočenja u Haagu. Tada nisam znao dovoljno o Haaškom sudu i statusu zaštićenog svjedoka i napravio sam grešku. Sjećam se da je tih godina u Novinarskom domu organizirana nekakva rasprava na kojoj smo obojica sudjelovali. U jednom trenu, Mesić je prošao pokraj mene i rekao: “Još će ovaj Tuđen o meni dobro pisati.” Kad je 2000. izabran za predsjednika, spojio nas je Tomislav Karamarko i bio je to vrlo lijep razgovor. U tom trenutku me fascinirao svojom tolerancijom. Ugodno me iznenadio 2005., kad zbog bolesti nisam mogao prisustvovati 60. obljetnici Sportskih novosti. Stipe Mesić se raspitivao kako sam i preko prijatelja uputio želje za ozdravljenje, što je lijepa gesta predsjednika prema običnom smrtniku.

'Bio sam mu Prefrigani Zagorec'

NACIONAL: Tuđman vas je zvao Prefrigani Zagorac?
- Ne, Prefrigani Zagorec. On me štitio, ali mi nikad nije dokraja vjerovao jer je preferirao Dinarce. Prema Tuđmanu, Dinarci su emotivniji i nacionalno svjesniji, dok su sjevernjaci kalkulanti. Tako je mislio da kalkuliram, što je dijelom istina. Tuđman me na neki način simpatizirao, ali trebalo je ući u njegovu psihu i razumjeti kako funkcionira. Znao bi vas tako teško izgrditi da biste pomislili, ako sam pravi čovjek, više se nikada ovdje neću pojaviti. Onda ste shvatili da govori pedeset posto žešće nego što stvarno misli. Jednom je Srećko Puntarić napravio karikaturu u kojoj ga je ismijao zbog gomile odličja koja je dijelio. Nekoliko dana poslije Tuđman me ugledao na Dinamovoj utakmici i žestoko izvrijeđao pred puno ljudi. Bila je grozna situacija i znanci su me ispitivali što sam zgriješio da je predsjednik tako jako ljut. Kad na poluvremenu, vidim, ide Tuđman prema meni i počne razgovarati kao da se ništa nije dogodilo. Napravio je to, među ostalim, kako bi svi vidjeli da nisam u nemilosti.

Biografija

Rodio se 4. rujna 1950. u
Igrišću u Hrvatskom zagorju
1973. postaje novinar sportske rubrike Večernjeg lista
1983. prelazi u političku redakciju u kojoj poslije tri godine postaje komentator
1992. postaje glavni urednik Večernjaka. Prosječna prodaja je 220.000 primjeraka, a zbog nagradne igre 1998. prodano je milijun primjeraka
Vodstvo Styrije smjenjuje ga 15. svibnja 2001., a glavni urednik Sportskih novosti postaje 2001.