Dakako da je pretjerivanje reći kako je neko književno djelo nastalo zbog jedne jedine ideje, ali povijest književnosti poznaje takve slučajeve. Štoviše. Kao što povijest književnosti poznaje i fenomen pisca jedne knjige - naime, jedna (katkad i jedina, kao npr. neobična priča o Harper Lee i njezinu klasičnom bestseleru Ubiti pticu rugalicu) autorova uspješnica zauvijek zasjeni sve druge njegove kreativne napore i bez obzira na veličinu ili težinu opusa, ostane upamćen po jednom naslovu. Nije rijetko da takva sudbina pogodi književnika kojem je zasljepljujuće zabljesnulo prvo djelo. Toga je vjerojatno bolno bio svjestan i Renato Baretić - nakon što se stišala sva halabuka oko njegova prvijenca Osmog povjerenika, kad su ugasli reflektori svih blistavih književnih nagrada, slegla se zlatna prašina hvalospjeva kritike i publike - morao se upitati: "Što dalje?" I odlučio je promijeniti diskurs. Namjesto nove hrvatske antiutopije s jezičnim eksperimentom, odlučio je stvoriti stvarnosnu melodramu u dijalektološkoj i žargonskoj raznovrsnosti i dosljednosti. I gle, namjesto uspjeha, polučio je negativne kritike. Pa, baš šteta.

Roman Pričaj mi o njoj ljubić je o odvjetniku Tomi i novinarki Aniti, vrijeme radnje je prvo doba poraća, a mjesto radnje je uglavnom Split. Tomo Kriste je prije rata živio u rodnoj Slavoniji, tijekom studija u Zagrebu upoznao je Dalmatinku Ivanu, s kojom se oženio i imao djevojčicu Teu. Iz ratom zahvaćena neimenovana slavonskog gradića, neodoljivo slične sudbine Vukovara, novinarka Ivana slala je dramatične izvještaje koje je javnost pamtila, a zatim je nestala, neodoljivo slične sudbine Siniše Glavaševića. Nacionalna junakinja Ivana sjena je oko koje se vrti priča romana, pa kad ostali junaci obiđu puni krug, sjena će, avaj prekasno (zato melodrama), ipak nestati. Čitatelj zatječe Tomu kako na splitskom sudu brani Srbe kojima su nepravedno oteli stanove. Tamo ga zapazi novinarica "Novog doba", Anita Čelan, pa mic-po-mic njih dvoje završe u strastvenoj, štoviše veoma putenoj, ljubavnoj vezi, ali tajnoj - budući da se ne zna je li Ivanina sjena stvarna ili imaginarna. Tomo se, spasivši se iz ratnog okružena i iscijeljen od tjelesnih rana, s osjetljivom i pronicavom malenom školarkom Teom nastanio u gradu svoje žene. (Jerbo, zna se u Hrvata: od tamo si odakle ti je žena, zar ne?) Punac i punica pomažu mu u skrbi za djevojčicu, ali ga jednako toliko opterećuju svojim naravima, osobnom poviješću i njegovanjem kulta nestale kćeri. Usto mu se prikrpa šurjak koji je pak lik iz lova u mutnom hrvatske pretvorbe, prijetvorbe i svekolike druge nezakonite (u civiliziranom svijetu) tvorbe. Uzgred, tragedija tog lika nije ipak tragični konac tipičnih predstavnika naše tipične pretvorene zbilje. U priči se još primjerice pojavljuje Tomin ratni drug Boro, koji je tipično "prolupao" - samo se isprva uspijeva pretvarati da nije, Anitin šef kao tipičan ljigavi karijerist, kao i drugi likovi tipičnih predstavnika hrvatskog društvenog raslojavanja. Tomo i Anita ševe se (jasno - potajice) sto na sat, ali muči ih tako strašno grizodušje kako čine em grijeh em nešto nemoralno, da im zapravo prisjedne svaki užitak. On joj stalno mora pričati o njoj. Ona je uvijek negdje blizu… Morbidno - ispada da je Anita, gruba splitska cura, zapravo mazohistica…. Usto, Ivana njemu dolazi u snu. Kao i kćeri, koja od toga ima noćne more. Na kraju romana pak Anita, koja se u međuvremenu odselila u Zagreb i ostvarila bajnu karijeru u marketinškoj branši, ima noćne more od Ivanina duha (što ne da nije uvjerljivo u brojnim neuvjerljivostima, nego je apsurdno). No, da se još malo vratimo na glavnu priču. Na vrhuncu Tomine i Anite zaljubljenosti u redakciji njezinih novina pojavi se navodni dokument prema kojem je navodno Ivana živa i zarobljena u nekom srpskom logoru. Njih dvoje kreću u Zagreb u potragu za tim tragom… Tu je kulminacija zapleta. A i kraj ljubavnog trokuta sa sjenom. Rasplet je pet godina poslije kad se zbog dokončanja tragičnih sudbina sporednih likova ponovno susretnu glavni likovi: Tomo i Anita. Međutim, čitatelju nije dan završetak - može ga zamisliti kako mu drago. I s, kako bi rekli jezikom romana, hepiendom i bez hepienda.

Eh, ajmo od kraja. Upravo su taj kraj zamalo redom svi kritičari zamjerili Baretiću. S jedne strane, to je malo čudno jer u suvremenoj domaćoj nam književnosti ima zapravo podosta autora koji ne umiju završiti knjigu, a znamo da je dojmljiv svršetak odlika vrsnog pisca. S druge pak strane, kraj i nije najslabija točka tog romana - jednako je realističan, ups! to se sad kaže stvarnosan, kao i zamalo sve ostalo bitno u knjizi. Kad bi samo "nehepiend" bio problem romana, bilo bi to sjajno i oprostivo.

No, problem romana je druge naravi, jednostavno i žargonski rečeno: tanak je. Samo što ni to ne bi bio problem kad bi roman bio stavljen u drugi kontekst - ako je riječ o ljubiću, onda nema više mjesta takvim prosudbama ili - posve su deplasirane. Naime, ljubić je po definiciji "tanak". To mu je inheretno. A Beretić bi da ga smatraju visokom književnošću. Drugi problem romana jest što je krnja, nedosljedna melodrama (a melodramom to djelo i sam autor naziva). Kršeći uzuse tog žanra implementacijom sociologijskih elemenata i povremenim malenim draguljčićima visoke književnosti, autor je izgubio dio vjerodostojnosti, a bogme i dio publike (koja bi inače zdušno prigrlila i ljubić i melodramu). Izgubivši se u tim vrludanjima između što bi zapravo želio pisati i kakvim piscem biti, izgleda da, na žalost, Baretić ipak čak ni najdobronamjernijima nije pogodio "u žicu", ispunio želju, ostvario očekivanja. Ovisno što koga "pere".

Ma gledajte - ako vas ništa "ne pere", ne furate se na "špice" i vašim parama plaćene reklame za knjiško smeće na ekranima, u svakom slučaju vam je bolje pročitati Baretićev roman sa svim pripisanim mu nedostacima i zamjerkama, nego da vam vrijeme iscuri na strahomlatne sapunice ili još strahomlatnije prijevode uvezenog treša koji se prodaje pod glamur. Jest da možete reći kako je Baretić napisao samo skicu za scenarij sapunice (s krasnim elementima dijaloga u stilu koji se isprva zamjerao Gilmoreicama: "Zaboga, tako nitko normalan ne razgovara." "Nema veze, baš je super i duhovito je."), ali još uvijek vam je zdravije čitati tu nerealiziranu sapunicu nego gledati domaće uratke iz te vrste.

Eh, tu smo. Jesu li producenti sapunica shvatili da im je Renato Baretić podastro odličan predložak? Svi ključni elementi su koncentrirani na malom prostoru i samo ih primjerno žanru i mediju treba razvodnjavati do točke isplativosti: idealan glavni junak, emancipiran i sućutan, besprijekorne prošlosti s odmjerenim teretom tragedije na plećima, odvažno staje u obranu obespravljenih; nježan otac koji se brine za obožavanu fragilnu kćerkicu - ipak otvorenu za nove spoznaje i "tete" u tatinoj postelji; strastven muškarac koji je san svake intelektualke: kuži Hegela a ne preza u divljoj putenosti uništiti hotelsku sobu. S njegovim odvjetničkim poslom i Anitim novinarskim u rubrici crne kronike bezbrojne su mogućnosti zapleta. Ostali likovi već su tipizirani.

Eto temeljnog nesporazuma: Renato Baretić zapravo je napisao predložak za sapunicu koja bi bila uspješna kad bi je producirali meksički producenti i razradila vojska anonimnih šljakera iz holivudskih robovlasničkih studija. Ako nije roman, za to još ima nade da uspije.