MAX MINGHELLA (lijevo) u ulozi JeromeaIme američkog filmaša Terryja Zwigoffa komotno bi se moglo uvrstiti u rječnike pokraj sintagme “late bloomer“. Čovjek rođen 1949. godine, imao je, doduše, još sredinom 80-ih jedan dokumentarac u službenom programu Sundance Film Festivala, no filmom se zapravo počeo ozbiljno baviti tek nakon 1995. i čuvenog “Crumba“, dokumentarca o strip autoru Robertu Crumbu, kojim je pobijedio na Sundanceu i zaradio pristojnu količinu dolara. Računamo li pak da prava karijera počinje tek prvim igranim filmom, Zwigoff je debitirao tek u pedeset i drugoj, premašivši čak i standarde naše kinematografije, u kojoj su redatelji mladi sve dok ne dobiju unuke. Zwigoffu je dugo trebalo da postane redatelj, ali samo su mu dva filma bila dovoljna da se predstavi kao jedan od najzanimljivijih američkih autora tekućeg milenija. Prvi je briljantna tinejdžerska drama “Svijet duhova“, realizirana prema stripu Daniela Clowesa, a drugi dobro poznati “Zločesti Djed Mraz“.

Zwigoffov prvijenac “Svijet duhova“ imponirao je mnogo čime, a ponajviše intrigantnom kombinacijom redateljeve mržnje prema svijetu i ljubavi prema likovima, te fascinantnim poigravanjem konvencijama tzv. američkog nezavisnog filma, kojima je Zwigoff protkao duhovitu, emotivnu i iskrenu pričicu, dobrim dijelom autobiografsku. Autorsko “bojenje“ predvidivih filmskih modela reprizirao je i u “Zločestom Djed Mrazu“, s tim da su mu, umjesto nezavisnih, na meti bili božićni filmovi, podžanr čiji su klasici stariji čak i od Zwigoffa. Sve u svemu, njegov treći film bio je jedna od očekivanijih umjetnički “roba“ prošle sezone.

“Umjetnička škola - povjerljivo“, također realizirana prema Clowesovu stripu, koji je ujedno i koscenarist, ne doseže ni izdaleka razinu spomenutih prethodnika, ali još uvijek sadržava dovoljno vrlina da je vrijedi preporučiti. Kako film nije igrao u našim kinima, rečenica-dvije o njegovu sadržaju. Radnja “Umjetničke škole“ odvija se na jednoj newyorškoj umjetničkoj akademiji i prati napore darovitog crtača, osamnaestogodišnjeg brucoša Jeromea (Max Minghella, sin čuvenog Anthonyja) da se afirmira u novoj sredini i što prije izgubi nevinost. Mladi i ambiciozni crtač očajnički želi postati umjetnik, ali teško se snalazi među profesorima i kolegama koji svi odreda preziru figurativno slikarstvo, smatrajući kako se vrijednost umjetničkih djela manifestira jedino kroz njihovu različitost u odnosu na tradiciju.

Jeromeovi pokušaji gubljenja nevinosti usmjeravaju film prema žanru omladinske komedije, motiv serijskoj davitelja, koji ubija djevojke oko faksa, nagoviješta krimić, no kako najveći dio radnje zauzimaju umjetnička lutanja glavnoga junaka, “Umjetnička škola - povjerljivo“ je prije svega žestoka satira na račun suvremene umjetnosti. Zwigoff i Clowes očito preziru glavninu korpusa novije likovne umjetnosti, smatrajući kako je sustav koji je proizvodi i određuje njenu vrijednost veća opasnost za prave umjetnike od bilo kojeg drugog sustava. “Nije bitno što radiš nego koga znaš, tako ti je to u poslu“ ili “bit umjetnosti je u pušenju kurca i lizanju guzice“, rečenice su koje dominiraju ovim filmom o sumanutom shvaćanju da je svaka različitost automatski umjetnička vrijednost. Naravno, ako je potkrijepljena odgovarajućim pretencioznim i praznim objašnjenjima dobro razgranate umjetničke mafije. Zwigoffov i Clowesov prezir naspram činjenice da se modernizam pretvorio u tradiciju dugotrajniju i potrošeniju od umjetničkih tradicija koje su mu prethodile, potpisao bih bez razmišljanja, ali problem je njihova filma u tome što se autori više bave slanjem poruka negoli režijom i dramaturgijom. Lijepo je vidjeti da netko ima hrabrosti razotkriti današnji kvazimodernizam kao režimsku umjetnost, koju kapitalistički sustav forsira više nego što je komunizam forsirao socrealizam, ali problem je što je poruka postavljena tako da “jede“ priču i likove. Narativno šlampav i kaotičan, izgubljen u nerazrađenim fabularnim linijama i nemotiviranim odnosima, Zwigoffov je film na kraju tek prosječan zbroj natprosječno zanimljivih scena, poput one u kojoj John Malkovich objašnjava koliko mu je vremena trebalo da počne slikati krugove.

Motiv serijskog ubojice i rasplet filma prizivaju u sjećanje niskobudžetni klasik Rogera Cormana “A Bucket of Blood“ iz 1959. godine, ali Zwigoff i Clowes previše su toga htjeli odjednom reći i poručiti da bi se zadovoljili “udaranjem“ iz pozadine, poput mladog i nikad boljeg Cormana. Čini se da je za propuste ipak odgovorniji Clowes, koji sam priznaje da mu je mladenački boravak na jednoj akademiji donio traume nalik onima koje je Oliver Stone zaradio u Vijetnamu.

VRAĆAM SE
DISCOVERY

“Sve o mojoj majci“ i “Pričaj s njom“ toliko su divna remek-djela da nakon njih svaki sljedeći nesavršen film Pedra Almodóvara mora razočarati. S takvim prokletstvom suočio se vrlo pristojni “Loš odgoj“ a bolje sreće nije ni “Vraćam se“. U nekim drugim okolnostima, Almodóvarovu obiteljsku dramu valjalo bi itekako hvaliti, zbog slojevitih likova, precizne režije i intrigantnog obračuna s muškim rodom, svedenim na likove koji se teško mogu proglasiti čak i epizodistima. Ipak, nakon spomenutih filmova, upada u oči da je “Vraćam se“ lišen čarobnog redateljeva dodira, koji bi inteligentnu i pomaknutu sapunicu uzdigao iznad razine vrhunskog festivalskog filma u sferu prave umjetnosti.

Volver, španj. drama, 2006. R: Pedro Almodóvar GL: Penélope Cruz, Carmen Maura, Lola Dueñas, Blanca Portillo
FILM: 4
DVD: 2
WORLD TRADE CENTER
BLITZ

Nakon brojnih filmova u kojima je tobože intrigantno i provokativno rovao po politici i prošlosti, specijalist za filmove bombastičnih tema i uglavnom ništavnih estetskih dometa Oliver Stone iznenadio je mnoge snimivši “WTC“, patriotsko i konvencionalno djelce o sudbinama dvojice junaka 11. rujna. Stone je oduvijek bio režimski redatelj, koji je sporije dolazio do biti Vijetnamskog rata od američke politike, glorificirajući usput jezivog i za svijet umalo fatalnog medijskog osvajača J. F. Kennedyja, pa “WTC“ unutar njegove karijeri nije toliko ideološki, koliko stilski zaokret. No Stone ni sa stilom nema sreće: najzanimljiviji dio filma - dokumentaristički režiran početak - nije ni do koljena “Letu 93“ Paula Greengrassa. Ipak, nakon jezivog “Aleksandra“, gledljivi “WTC“ doima se velikim poput “Građanina Kanea“.

World Trade Center, am. drama, 2006. R: Oliver Stone GL: Nicolas Cage, Michael Peña, Maria Bello, Maggie Gyllenhaal
FILM: 2
DVD: 3