Presuda Međunarodnog suda pravde (ICJ) o genocidu u Bosni predmet je burnih reakcija i žučljivih polemika. Onima koji su neupućeni u bizantinsku zamršenost međunarodnog prava teško je dokučiti što je tom kompromisnom odlukom zapravo izrečeno. Pogledajmo stoga najprije što je taj Sud, specijaliziran za sporove među državama, presudom utvrdio. Premda je Bosna nastojala dokazati genocid u nizu nečovječnih postupaka prema Bošnjacima tijekom rata u Bosni, suci su zaključili da je samo srebrenički masakr genocid. Ali počinjenje tog zločina nisu pripisali Miloševićevoj Srbiji, nego Republici Srpskoj - bosanskim Srbima. Miloševićevu Srbiju nisu čak proglasili ni pomagačem, odnosno suučesnikom. Utvrdili su samo da je Srbija prekršila međunarodno pravo time što genocid nije spriječila, kao i time što je propustila kazniti počinitelje koji su joj dostupni. Stoga su suci odbili bosanski zahtjev za naknadu štete žrtvama najtežeg zločina u Europi nakon II. svjetskog rata. Prema mišljenju sudaca primjerena zadovoljština Bosni, kao tužitelju, jest sudski pravorijek da je Srbija prekršila odredbe Konvencije o genocidu koje državama nameću obvezu da sprečavaju genocid i kažnjavaju njegove počinitelje. Prije nego što se osvrnemo na to što se toj presudi može prigovoriti, pokušajmo je sagledati u najpovoljnijem svijetlu. U prvom redu, s moralnog stajališta pobjeda Srbije u tom je procesu dvojbena jer iz presude jasno proizlazi da je vlast Miloševićeve Srbije bile upletena u teške zločine protiv međunarodnog prava.

Iako ti zločini nad Bošnjacima nisu bili u kompetenciji Suda, suci su se na njih morali osvrnuti, jer je na osnovi njih Bosna nastojala dokazati genocidnu namjeru. Presudom pak u kojoj se neka država žigoše za zločine protiv čovječnosti mogu se hvastati samo oni kojima nedostaje moralna tankoćutnost. Druga okolnost koju treba imati u vidu jest da je doista teško utvrditi genocid u pravnom smislu. Posebno je teško dokazati da su masovna ubojstva i drugi nečovječni postupci bili počinjeni s namjerom da se uništi određena etnička ili druga zaštićena grupa. Onaj komu se ta namjera pripisuje može se lako braniti da mu je namjera bila počiniti lakši zločin etničkog čišćenja, ili protupravno ispunjenje nekog vojnog cilja. Opovrgnuti tu obranu u sudskom postupku nije lako. I istražna komisija UN-a za Darfur odbila je ondje počinjenim masovnim zločinima pridati karakter genocida. Po čemu je presuda Međunarodnog suda ipak problematična? Jedan je problem pravno shvaćanje Suda da se propustom ne može pomoći izvršenju zločina. Nije tako prema presudama međunarodnih kaznenih sudova, kao ni prema mnogim nacionalnim pravima. Ako je srpska vlast znala za masakre u Srebrenici, njen propust da iskoristi svoj utjecaj na Republiku Srpsku i spriječi tragediju Sud je trebao ocijeniti kao suučesništvo (pomaganje) u zločinu. Doista je teško zamisliti da beogradska vlast nije znala za događaje u Srebrenici, jer su tu masovna ubojstva trajala gotovo tjedan dana, a o njima su svjetsku javnost obavještavali najpoznatiji mediji. Umjesto da utvrdi da je srpska vlast znala što se u Srebrenici događa, te da je njeno znanje bilo praćeno ravnodušnošću, Sud je uzeo da je toj vlasti bio poznat samo rizik da bi do masakra moglo doći. To je navelo većinu sudaca da donesu pomalo ishitrenu odluku da je Srbija odgovorna jer nije spriječila genocid, ali nije odgovorna zbog pomaganja u njegovu izvršenju.
Drugi problem o kojem će se još dugo sporiti odnosi se na dokazni postupak. Iako je srpska vlast dostavila sudu tek djelomične tekstove relevatnih dokumenata, Sud je odbio da pomanjkanje direktnih dokaza o genocidnoj politici Miloševićeve Srbije kompenzira time da u prilog postojanja te politike uzme u obzir ukupnost nečovječnih postupaka prema Bošnjacima iz raznih incidenata u kojima je upletenost Srbije bila očitija. Posebno je problematična okolnost da je Sud u prilog nepostojanja genocida uzeo činjenicu da je tužiteljstvo haaškog Tribunala za ratne zločine (ICTY) nekoliko puta, slijedom nagodbe s nekim optuženicima, odustalo od optužbe za genocid. Uzeti te nagodbe kao dokaz nepostojanja genocida dvojbeno je već stoga sto je haaškom tuziteljstvu privlačno izbjeći skupu i dugotrajnu sudsku raspravu te nagodbom učinkovito ishoditi osudu za zločine protiv čovječnosti ili ratne zločine. Sada ispada da Miloševićeva Srbija nije vodila genocidnu politiku prema Bosni, a kako haaški Sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije nije uspio dovršiti postupak protiv Miloševića, ta presuda dobiva posebno značenje. Slijedom njene logike, Milošević bi morao biti oslobođen od optužbi za genocid. Pomalo paradoksalno, ispada da je genocid nad Bošnjacima počinila sastavna jedinica Republike Bosne i Hercegovine, što bi se moglo ili moralo odraziti na njen legitimitet.

O značenju presude o kojoj je riječ za hrvatsku tužbu protiv Srbije razilaze se mišljenja. Hrvatskoj je lakše dokazati direktnu upletenost Srbije u vukovarski masakr i neke druge zločine nego što je Bosni bilo dokazati upletenost Srbije u srebrenički pokolj. To se vidi ne samo po ulozi JNA, nego i po ulozi “Škorpiona” u oba tragična događaja. Veliki problem za Hrvatsku, međutim, jest to što su suci Međunarodnog suda pravde odbili pridati značaj genocida epizodama iz bosanske tužbe koje su u velikoj mjeri nalik epizodama na koje se oslanja hrvatska tužba. Izgledi da bi Sud mogao izjednačiti Vukovar sa Srebrenicom nisu stoga veliki. Može li se realno očekivati da će Međunarodni sud pravde utvrditi politiku genocida prema Hrvatima, nakon što je nije utvrdio prema Bošnjacima? No nepovoljni izgledi hrvatske tužbe ne moraju značiti da je treba povući. Od mnogo faktora koje treba uzeti u obzir pri donošenju odluke dovoljno je izdvojiti samo jedan. Valja imati na umu da Međunarodni sud pravde može odbiti hrvatsku tužbu za genocid samo tako da prethodno okvalificira tužbom opisane događaje kao teške zločine protiv čovječnosti. Pa iako takav nalaz ne dovodi do odštete ni podmirenja sudskih troškova, ne valja ga zanemariti. U sudskim postupcima postoje ne samo Pirove pobjede nego i korisni porazi.