Objavljeno u Nacionalu br. 591, 2007-03-13

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Posljednji prosvjed Ivana Supeka

Visoka, mršava figura gospodina Ivana Supeka, sa začešljanom, boemski dugom sijedom kosom, ne će se više pojavljivati na prodemokratskim tribinama i skupovima kojima je pedeset godina davala pečat i obilježje. Dr. Supek umro je i sahranjen je u tajnosti koju je sam odabrao, po vlastitoj želji daleko od pažnje publike. Vijest o njegovoj smrti stigla je u medije dva dana nakon pokopa. Na sprovodu je bila samo najbliža rodbina. Ta gesta bijega u posljednju anonimnost nesumnjivo je bila i osebujan čin prosvjeda. Otvoreno rečeno: Ivan Supek nije želio primiti posljednje počasti od političkoga sustava koji ga je razočarao. Nije želio, na ritualima oko svog pogreba, omogućiti bilo kakvo skupljanje političkih bodova ljudima koje je smatrao nedostojnima njihove visoke društvene uloge. Tako je kako jest. Oni tu gestu vjerojatno nisu prihvatili s oduševljenjem, ali to je bio njegov stav.

Aktualan režim pouzdano bi gospodinu Supeku osigurao visoke državne ceremonije. Dakle: govori, vijenci, zastave, glazba. Vlada, Ured predsjednika, HAZU, Institut Ruđer Bošković, borci za ljudska prava. I tako dalje. Supek ništa od toga nije želio, nesumnjivo zato što je izgubio vjeru u hrvatske institucije, ako je tu vjeru bilo kada imanentno i imao. Akademik, profesor, književnik, po intelektualnom i obiteljskom profilu građanin par excellence, uvijek je zapravo bio buntovnik koji je - makar i s dozom utopizma - vodio alternativnu političku bitku za humanističke ideale. Ti ideali zvali su se kod njega demokracija, mir, socijalna pravda, poštivanje individualiteta. Oni - prema gospodinu Supeku - nisu u Hrvatskoj ostvareni, ni u pragmatički prihvatljivoj mjeri. A ni budućnost ne daje mnogo nade. Umro je s tom specijalnom porukom. Režimi i države zanimali su gospodina Supeka ili kao put prema spomenutim idealima, ili kao prepreke za njihovo ostvarivanje. Ako je status političkoga outsidera bio cijena koju je morao platiti za vođenje spomenute bitke, on je na tu cijenu pristajao bez ikakve zadrške. Odstupanje s važnih funkcija prihvaćao je kao fatum, i ostajao je dosljedan samome sebi i svojim društvenim vizijama.


Osnovao je Institut Ruđer Bošković u Zagrebu, i otišao s položaja direktora kad je Tito od njega zatražio da - zajedno s Pavlom Savićem u Vinči - konstruira jugoslavensku atomsku bombu. Otišao je bez buke, znatno kasnije, i s položaja predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti kad se ona - u prvome redu zbog financijsko-državotvornih razloga - počela solidarizirati s Tuđmanovim poretkom, u koji nije vjerovao. Gospodin Supek bio je radikalan protivnik tuđmanizma, a ni s titoizmom nije stajao dobro. Nije mu posebno leglo ni Mesićevo benigno propovijedanje, ni Sanaderov agresivni egocentrizam, ni Račanov kolaborantski demokratizam, ni alternativna nacionalna demagogija, ni sve to skupa obrnuto.

Koncentrirao je u svojoj osobi kvadritomiju znanstvenika, filozofa, književnika i socijalno-političkoga aktivista, a moglo bi se u zajedničkome nazivniku kazati da je u prvome redu bio prosvjetitelj. Savršeno je poznavao fiziku, matematiku, filozofiju, logiku, ali nikada se nije razvio kao vrhunsko ime na području znanosti, bez obzira na činjenicu da je u mladosti - u Leipzigu i Göttingenu - surađivao s Wernerom Heisenbergom. Supekova rana relacija s Heisenbergom dramski je intrigirala i autora ovih redaka, koji je o tome - i o drugim aspektima Supekova života - namjeravao snimiti televizijski film. Zahvaljujući svojoj visokoj dobi, gospodin Supek ostao je možda jedini čovjek na svijetu koji je izravno komunicirao sa svetim likom otkrivača principa neodređenosti, i taj podatak bio je dramska provokaciju koja se, nažalost, nikada ne će filmski realizirati. Vjerojatno nedorečen kao autohtoni znanstvenik - što je i sam osjećao - Supek je kao eksplikator znanosti, kao tumač filozofije i cjelokupne ostavštine ljudske misli u Hrvatskoj ostao nenadmašan.

Godine 1995. objavio je knjigu “Filozofija, znanost i humanizam” (Školska knjiga) u kojoj je sintetizirao misaonu povijest svijeta i demonstrirao svoju iznimnu erudiciju. U navedenoj knjizi, kao i u nizu novinskih i drugih tekstova objavljenih u raznim razdobljima prije nje, didaktički je objasnio temeljna načela klasične i moderne fizike - Newtonove postulate, kvantnu mehaniku, teoriju relativnosti, princip kauzalnosti - zatim povijest filozofije, matematičku logiku, povijest humanističke misli i drugo, na način dostupan i prosječno obrazovanome čitaocu. Da je Ivan Supek mogao pisati ležernijim stilom, s dozom duhovite lakoće, bio bi hrvatski Isaac Asimov. Bez obzira na njegov didaktički pristup fenomenima, Supekovo univerzalističko obrazovanje i sposobnost i volja da ga distribuira čitaocima čine ga - kako rekosmo - jednim od najvećih prosvjetitelja u hrvatskoj povijesti.

Supekov književni rad, drame koje je napisao (Heretik i dr.), sastavni je dio njegovoga humanističko-političkog angažmana. Tema je uvijek čovjek protiv mehanizama, pojedinac u sukobu sa sustavom. U vremenu u kojem su nastajale, te drame su bile društveno značajne, zbog svoje provokativnosti i bogate retorike. Krleža je prema Supeku izražavao rezerve, vjerojatno zato što je kod njega osjećao tematsku i statusnu konkurenciju. Kao ratni ekvilibrist s jednako izraženim strahom “od Dide i –ide”, Krleža vjerojatno nije mogao bez poteškoća apsolvirati građanskoga intelektualca poput Supeka, koji je u kritičnome razdoblju iz osobnih načela otišao u partizane (kad su ga, nakon Heisenbergove intervencije, pustili iz njemačkoga zatvora).

U partizanima je (1944. godine) sudjelovao u organiziranju kongresa kulturnih radnika u Topuskom. Spomenuti kongres bio je jedan od najznačajnijih reformatorskih, socijaldemokratski usmjerenih i anticipatorskih skupova u tadašnjoj Europi, a i oblik kulturne diverzije u rigidnome titoističkome pokretu. Sve je to razmjerno davna prošlost, koju danas na trenutak evocira čin smrti njezinoga značajnoga sudionika. Gospodin Supek umro je s devedeset dvije, prerano - ako to ne zvuči apsurdno. Autor ove kolumne intimno je očekivao da će taj veliki i nesvakidašnji čovjek doživjeti stotu. Gospodin Supek bio je medicinski obrazovan. Pazio je na sebe. U mladosti se aktivno bavio sportom. Redovito je konzumirao češnjak, koji mu je čuvao krvne žile. Ni u dubokoj starosti nije pokazivao znakove skleroze. Ako je pio, bilo je to domaće crno vino s Pelješca. Njegova smrt bila je posljedica staračke artroze. Prijelom kuka zahtijevao je dvije sukcesivne operacije u zagrebačkoj Traumatološkoj bolnici, od kojih se nije uspio oporaviti.

Bio je svjestan da umire, ne samo zbog fizičke determinacije, nego i zbog gubitka psihološkoga stimulansa, odnosno zbog spoznaje da je put bio dug, i da je put bio krug. “Gubim nadu”, rekao je u zadnjim danima prijatelju don Ivanu Grubišiću. Ljudi poput gospodina Supeka žive u prvome redu na svojoj motivaciji za proizvodnju pozitivnih promjena, a zadržati u današnjoj Hrvatskoj motivaciju, to nije lak posao.

STUPAC TJEDNA

'Igranje' policajaca pištoljima

Svakakvih gluposti ima u demokratskoj državi Hrvatskoj, ali infantilno policijsko poigravanje netom zaduženim pištoljima moglo bi ući u Guinnessovu knjigu. U Velikoj Gorici policajac je propucao sebe i svoga oca, “igrajući” se novim HS-om. U Petrinjskoj je policajac tijekom “igre” ženi koja je čekala u redu za dokumente rikošetiranim metkom probio potkoljenicu. Marijan Tomurad, jedan od šefova policije, izjavio je u televizijskoj isprici ranjenoj ženi da bi se policajci pištoljima morali “igrati” u svojim kancelarijama. Krasno. Idealno rješenje bilo bi zapravo da im ministar Kirin otvori dječji vrtić, po mogućnosti s pištoljima na vodu, i zaprijeti im svojom samurajskom sabljom ako u igri pretjeraju.

Vezane vijesti

Svjedok Williams kaže kako pljačka nakon Oluje nije bila organizirana

Na haškom suđenju hrvatskim generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču svjedočio je bivši vojni obavještajac iz kanadskog kontigenta… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika