Sažalno gledam svojeg prijatelja Milana koji kraj mene na desku sjedi na ortopedskom stolcu. Narančast je i siv, tvrd, metalan i plastičan, erotičan koliko i električna stolica. Milan je prešao tridesetu i otkrio da stari. Na to je utjecao nalaz fizijatra: kralježnica mu ima lordozu, sklerozu, kifozu i skoliozu. Sav se isprepadao. "Budalo", kažem ja, "u Hrvatskoj svaki četvrti nakon tridesete." "Kako znaš?" "Rekao mi je fizijatar". Ali nije mi vjerovao - počeo je vježbati, ujutro manje puši i nabavio si je onaj idiotski stolac. Onda je došao jedan dan blijed s nalazima iz laboratorija studentske poliklinike. "Ti si lud", rekao sam mu. "Otkud ti uopće ideja da ideš vaditi krv? Postao si hipohondar." Po nalazima je ispalo da ima žuticu. I zbilja je izgledao malo žut na onom svom stolcu. Poslije je ispalo da nalaz nije valjao jer ga je radio natašte, a žuta boja mu je došla od previše žutog tiska. Ali od stolca se ne odvaja. Pitam ga da li se hoće sa mnom voziti na posao da se mogu parkirati na mjesta za invalide, ali ne popušta. Pjevam mu "Šepavi tango" Skaramuža - "U mojem srcu gori ista vatra, ali srušit će se sav moj svijet kad odeš od fizijatra, kad otpusti me ortoped" - ali ništa. Savjetujem mu da objavi mali oglas u kojem traži mladu žensku osobu za zajedničke vožnje parkom, ali stolac ne da pa ne da. Da mu kažem da u Americi odnedavno starijima od trideset daju hormon rasta od čega živnu i lakše nabijaju mišićnu masu u teretani? Doduše, od toga im se ubrzaju i stanice tumora (bilo je nekih sumnjivih smrti mladih sportaša). Kakav je šašav, još će otići po to na studentsku polikliniku. Pa ću nagodinu slušati o tumorima.