“Priznajem da sam se s još nekim ženama iz sela sastajala sa Sotonom lično i s njim u više navrata imala spolne odnose. Priznajem da sam u to vrijeme mazala grudi i ostale intimne dijelove svježom dječjom krvlju. Priznajem da sam svoje zabave radi i zbog bezobzirne osvete, a uz pomoć Đavla, učinila da junice mojih neprijatelja u selu pocrkaju. Priznajem da sam ispod nokta donijela crni prišt. Priznajem da sam više nego jednom u posljednjih šest mjeseci podvodila đavlu lično i njegovim podlim slugama nevine djevojke, koje su onda zatrudnjele s nečistom silom. Priznajem da sam pomogla u nečasnom rješavanju toga problema, usmrćivanjem djece protiv volje svemogućeg Boga i svega dobrog na Zemlji. Priznajem da sam odgovorna za sve zlo koje se dogodilo u posljednje dvije godine: svako ukiseljeno mlijeko, svaku upalu pluća, svaku smrt novorođenog, kao i majke na porodu, za svaki pseći ugriz, za svaku bjesnoću, sljepoću ili srčanu kap. Odgovorna sam nadalje i za ono što se nije dogodilo, a ja sam željela da se dogodi i prizivala đavolju moć sebi u pomoć kako bih osramotila, naudila, ražalostila, usmrtila ljudska bića oko sebe jer sam grešna i potpuno se predala Sotoni i njegovim slugama. Priznajem da sam nekoliko puta viđena na raskršćima u društvu crnih pasa, i ljudi nalik na velike mačke. Priznajem planiranje za proklinjanje i smrt čitave jedne svadbe koja je nestala u živome pijesku južno od sela, kod ušća. Priznajem pomor ribe u rijeci i pomor ptica po šumama. Priznajem krivnju za tuđe zanoktice, kurje oči i žuljeve na peti.

Sve što se dogodilo ili se moglo dogoditi, a protiv čovjeka, moje je djelo.“ Ovako bi mogao izgledati zapisnik što ga je jedna od tisuća spaljenih žena tokom progona vještica potpisala vlastitim krvavim palcem, neposredno nakon što je skinuta sa sprava za mučenje. Čini li nam se to danas apsurdno? Naravno. A može i drukčije. “Priznajem da sam podrivao sovjetsku vlast, da sam se udružio s neprijateljima revolucije i u tu svrhu privukao sebi i svojim bezočnim ciljevima više osoba koje su bile pod mojim utjecajem. Priznajem da sam okupljao, organizirao i naoružavao ogranke kontrarevolucionarne organizacije u nekoliko kolhoza Atamanskog kotara. Priznajem da smo izveli veliku akciju miniranja brane u Podolu i spaljivanja pošte u Kazanju. Priznajem da sam s još nekim osobama iz organizacije krao privredni eksploziv u svrhu proizvodnje bombi i sa željom da naudim materijalnim dobrima i ljudima. Priznajem da smo planirali miniranje pruga, cesta, poljoprivredne mehanizacije i pogona za proizvodnju piva u bivšoj crkvi Sv. Stošije. Priznajem da smo planirali atentate na istaknute članove revolucije i državne rukovodioce. Priznajem da sam kriv za svaku proturevolucionarnu djelatnost u našem kotaru u posljednje dvije godine koliko sam rukovodio organizacijom. Sa mnom su u planiranju, organiziranju te izvedbi antidržavnih djelatnosti sudjelovali i ovi ljudi, navodim po imenu, imenu oca i prezimenu…“ Ovakvo priznanje mogao je potpisati bilo tko od milijun i nešto osuđenih i ubijenih ljudi u Staljinovim čistkama i montiranim procesima. Izgleda li to danas apsurdno? Da, jer znamo što se događalo u Rusiji između dvadesetih i tridesetih.

A može li i drukčije? “Zovem se Khalid Sheikh Mohammed i priznajem da sam planirao terorističke napade na Sjedinjene Države 11. rujna 2001., u cijelosti priznajem odgovornost za spomenute napade, kao i za bombaški teroristički čin u Svjetskom trgovinskom centru 1993., priznajem da sam upravo ja odgovoran od A do Ž za operaciju 11. rujna, priznajem da sam planirao, financirao i obučavao osobe koje su izvele taj napad, kao i niz drugih napada na američke i zapadne ciljeve, sveukupno njih 29. Priznajem i planiranje terorističkih akcija koje nisu izvedene ili su na vrijeme spriječene, kao što je, primjerice, pokušaj Richarda Reida da 2001. eksplozivnim cipelama digne u zrak avion American Airlinesa koji je već bio u zraku leteći između Pariza i New Yorka. Priznajem da sam odgovoran za planiranje napada na tornjeve Sears i Libary u Seattleu i Empire State Building u New Yorku. Dijelim odgovornost za pokušaj ubojstva pape Ivana Pavla II. tijekom posjeta Filipinima. Priznajem da sam upravljao ćelijom za proizvodnju biološkog oružja te planirao proizvesti i upotrijebiti na teritoriju Sjedinjenih Država ‘prljavu bombu’ s namjerom da ubijem, onemogućim i osakatim što veći broj ljudi.“

Sve je to priznao Khalid Mohammed 10. ožujka u Guantanamu. Što je prethodilo priznanju, ne znamo, ali možemo zamisliti. Kao što možemo zamisliti i mrvicu više. Recimo da se dugo hrabro držao podnoseći razne vrste ispitivanja, od elektroda na jajima do sofisticiranih droga ili, naprosto, popravljanja zuba. A onda su mu jednom rekli:
- Prebacit ćemo te u Loru. Ponovo su je otvorili.
- Neeeeeeee! Samo ne u Loru - zavapio je Khali Mohammed i plačući sve potpisao.
Kad je sve bilo gotovo i kad je Pentagon konačno imao u ruci važan dokument, jedan od istražitelja iz čiste znatiželje upitao je Mohammeda zašto se toliko boji Lore.
- Čovječe, vi ste demokracija, a ono su Balkanci. Tjerat će me da pjevam hrvatsku himnu bez zuba.
- Što je tu strašno? - interesiralo je istražitelja.
- Ne znam riječi - izjavio je Mohammed jecajući.

Osude za Loru nedavno su potvrđene, film o mučenjima i ubijanju prikazan je nedavno na Hrvatskoj televiziji, a Guantanamo još radi. I iz njega dolaze ovakva priznanja, od A do Ž, kojima ne možemo vjerovati, iako su možda istinita. Ni jedna riječ, ni jedno priznanje, kao ni opravdanje koje dolazi iz Guantanama za svijet više nema nikakvu težinu. I zato je ovakvo priznanje velika pobjeda upravo Khalija Mohammeda.