SVESTRANA UMJETNICA Ljerka Njerš uoči otvaranja velike retrospektive u Muzeju za umjetnost i obrt u prostoriji gdje je izložen ciklus 'Yorkshirskih krajolika'Ljerka Njerš, jedna od najpoznatijih i najmaštovitijih hrvatskih umjetnica međunarodnog ugleda, koju hrvatska javnost najbolje poznaje kao vrsnu keramičarku, ovih je dana bila iznimno zaposlena i uzbuđena jer je pripremala veliku retrospektivnu izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt. Izložba “Ljerka Njerš 1957. - 2007.” otvara se u utorak navečer, a postav će obuhvatiti sve različite faze njezina rada, od kojih su neki radovi, poput najnovijih u japanskoj “raku” tehnici, manje poznati javnosti. Ukupno će biti izloženo više od 300 radova, od ulja na platnu i grafika preko keramike, unikatnog nakita i reljefnih minijatura inspiriranih hrvatskom baštinom do radova u porculanu, kamenini i emajlu, te najnovijih u staklu.

Postav je napravio hrvatski arhitekt Oleg Hržić, a tekst u katalogu napisala je povjesničarka umjetnosti i doktorica znanosti Ivanka Reberski, koja je naglasila njezinu “imaginaciju vrsne koloristkinje” i “motiviku protkanu tankoćutnom senzualnošću i ljepotom”. Na otvorenju će svirati jazz duo saksofonist Saša Nestorović i pijanist Veljko Glodić, a na dva plazma ekrana prikazivat će se novi dokumentarni film “Zapisi događanja ljepote 1967. - 2007. godine“ Ernesta Gregla, koji se sastoji od videozapisa i snimaka s otvorenja brojnih izložbi Ljerke Njerš. “Bit će lijepo prisjetiti se svih tih ljudi i doživljaja”, kaže umjetnica. Tijekom trajanja izložbe, sve do 22. travnja, moći će se pogledati tri kratka filma o Ljerki Njerš, npr. poznati i nagrađivani animirano-dokumentarni film iz 1983. “Umjetnost gline i vatre” Ernesta Gregla.

NACIONAL: U kakvom će vas svjetlu predstaviti ova retrospektivna izložba?
- Retrospektivna izložba je vrhunac rada svakog umjetnika. Na njoj ću predstaviti sve faze svog rada i posjetitelji će vjerojatno biti iznenađeni raznovrsnošću mog opusa. Naime, mene najviše prepoznaju kao keramičarku, no mi smo željeli pokazati da sam cijelog života istodobno slikala i radila keramiku. Ta dva umjetnička izraza za mene su bila nedjeljiva cjelina, iako se događalo da se na neko vrijeme priklonim slikarstvu, a zatim keramici.

NACIONAL: Što ćemo sve vidjeti na izložbi?
- Na izložbi ću predstaviti više od 300 radova, od ulja na platnu i grafika, preko nakita i broševa, do keramike, te radova u emajlu i staklu. U posebnoj sobi bit će izložen ciklus “Yorkshirskih krajolika”, monotipije i ulja na platnu, čak i jedna tapiserija, koji je nastao tijekom jednog od mojih boravaka u Engleskoj. Predstavit ću nekoliko načina rada s keramikom, od mojih prvih keramičkih radova iz 1957., koji su nastali još u Školi primijenjene umjetnosti i tijekom studiranja na Akademiji likovnih umjetnosti, preko ciklusa majolike i fajanse iz šezdesetih, do radova u visoko paljenoj keramici, kao što su porculan i tzv. kamenjača, pa sve do zadnjih radova u drevnoj tehnici “raku”. Pokazat ću i ciklus iz sredine šezdesetih na temu istarskih fresaka, mozaika i gradića u odumiranju, te minijature s motivima kulturne baštine, primjerice, pročelja NSK, zgrade HAZU, palače Kensington u Londonu i drugih. Ove godine počela sam raditi u staklu i na izložbi će biti izložena i kolekcija tih najnovijih radova.

NACIONAL: Iako ste na početku karijere bili proglašeni jednom od najtalentiranijih keramičarki, a kritičari su o vama pisali panegirike, povukli ste se iz javnosti i samozatajno radili u atelju. Što se dogodilo?
- Obožavam umjetnost, posebno keramiku, i ne mogu zamisliti život bez svog rada. Međutim, ja sam istodobno bila umjetnica, supruga i majka. Obitelj mi je uvijek bila na prvome mjestu. U to sam vrijeme veću pažnju posvećivala obitelji i odgoju sinova, koji su bili još mali, negoli izlaganju. No uvijek sam bila aktivna i nikad nisam prestala raditi. Imali smo veliki stan u središtu grada i radila sam kod kuće. Počela sam raditi nakit, što me iznimno veselilo. Naime, inspirirao me starohrvatski nakit, no ja sam dodala boju i pozlatu, a kasnije sam promovirala “zgužvane” forme i otisak nalik na čipku. Uz bolesnog muža nije bilo lako, no život sam organizirala tako da stalno budem uz sinove. Oni su danas odrasli ljudi - Antun Tomislav je kompozitor i tajnik Društva hrvatskih skladatelja, a Boris ekonomist. Imam dvoje unučadi - desetogodišnju Tinu i četverogodišnjeg Valentina. Puno sam izlagala u inozemstvu, primjerice, u Italiji, Njemačkoj, Švicarskoj, Danskoj, Portugalu, Nizozemskoj i Austriji, ali najviše u Engleskoj jer u Londonu živi moja sestra Jadranka Beresford-Peirse, koja je poznata po promicanju hrvatske kulture u svijetu. Također sam izlagala kao jedina hrvatska keramičarka na izložbama prestižnih aukcijskih kuća Christie’s i Bonhams, koje se održavaju dva puta godišnje i na kojima se prikazuju djela vrhunskih svjetskih keramičara. I na dan otvorenja izložbe u MUO u londonskom Bonhamsu bit će održana aukcija suvremene keramike na kojoj također sudjelujem.

---

NACIONAL: Kako su prolazili vaši radovi na tim aukcijama i kakav status ima keramika u Engleskoj?
- Keramika je u Engleskoj vrlo cijenjena. Djela njihovih keramičara postižu nevjerojatne cijene. Postoje specijalizirani kolekcionari, koji kupuju samo keramiku i koji prepoznaju vrhunska djela. Najveće ime u anglosaksonskoj keramici bila je Lucie Rie, koju sam imala čast i sreću upoznati u njezinu ateljeu. Ona je umrla prije nekoliko godina u 93. godini života, a danas njezine keramike postižu cijene od desetak tisuća funti. Međutim, ona je na vrhu, a ostali postižu niže cijene. Ja sam sretna kad prodam svoje radove za 500, 600 funti. Ne mogu reći da se moji radovi nalaze u engleskim zbirkama, ali ih kupuju, primjerice, japanski ambasadori, biznismeni... Važno je da se nalazim u engleskim aukcijskim katalozima, znači, da sam prisutna na njihovu tržištu.

LJERKA NJERŠ s Nadom Premerl i Florom Tarner na izložbi u Londonu 2006. NACIONAL: Jeste li se s “raku” tehnikom susreli u Engleskoj?
- Da, i odmah me zarazio njezin virus. To je tehnika koja zahtijeva veliko iskustvo, radi se na otvorenom, pali u posebnim pećima, stavlja u piljevinu ili lišće i zatim uranja u vodu. Za to vrijeme iz paljevine obavijene gustim dimom širi se fascinantan miris izgorjele piljevine. Sve se mora završiti u jednom “švungu”, odmah mi se svidjelo jer odgovara mom temperamentu.

NACIONAL: Usavršavali ste se u Portugalu u tamošnjim renomiranim tvornicama keramike. Kakvo ste iskustvo stekli?
- Bila sam na studijskom boravku u tvornici Santana u Lisabonu gdje sam se usavršavala u tehnici kamenine. Tijekom 1988. i 1989. boravila sam po mjesec dana u vrlo poznatoj tvornici porculana Vista Alegre, također u Portugalu kao “artist in residence”, što kod nas kao institucija ne postoji. Naime, u Hrvatskoj me niti jedna tvornica nije pozvala na suradnju, jer se ne mogu raditi male serije - to im je preskupo. Tamo sam radila u studiju otvorenog tipa gdje su dolazili studenti, mladi keramičari i ostali umjetnici i to je bilo dragocjeno iskustvo, koje mi je pomoglo da unaprijedim tehnologiju porculana. Usavršavala sam se i u studiju Curwen u Londonu pod vodstvom profesora Stanleyja Jonesa. Tamo sam se upoznala s bakropisom i litografijom. Jedna od tih grafika bila je izložena na Royal Academy of Art 1988. Iduće godine sam radila na Royal College of Art, također mjesec dana. Ne mogu reći da sam postala grafičarka, no kasnije sam na temelju tamošnjog iskustva razvila svoju tehniku - glinotisak.

NACIONAL: Što je slijedilo po povratku u Zagreb?
- Pod dojmom Domovinskog rata počela sam raditi ciklus “Hommage hrvatskoj kulturnoj baštini”, koji sam prvo izložila u Londonu, a zatim na izložbi “Oči istine” 1991. u nekadašnjem Muzejsko-galerijskom centru, današnjim Klovićevim dvorima. Zatim sam počela suradnju s Muzejom grada Zagreba, čak sam neko vrijeme imala atelje u staroj palači na Gornjem gradu. Zahvaljujući kustosici Nadi Premerl imala sam pristup u sve muzejske arhive i podrume tako da sam počela raditi ciklus “glinenjaka”, koji su rađeni prema uzorcima starih drvenih kalupa. Neki pogrešno tumače taj ciklus govoreći da sam inspiraciju dobila od licitara. Međutim, to su likovi plemenitaša i dama iz 18. stoljeća. Zatim sam radila ciklus “Hommage Milki Trnini”, koji sam prošle godine izlagala u Londonu. Realizaciju te izložbe zahvaljujem također mojoj sestri, koja je htjela oživiti sjećanje na naše djetinjstvo u Slavoniji i tamošnji način obrade lana. Pokušala je oživiti tradiciju obrade lana u okolici Ivanić Grada, a iz maloga mjesta Vezišća, gdje je taj način proizvodnje obnovljen, naša je operna umjetnica Milka Trnina. Tako je počela suradnja između Muzeja grada Zagreba i Kraljevske opere u Londonu koja je rezultirala prošle godine velikom izložbom posvećenom Milki Trnini.

NACIONAL: Preferirate li neki umjetnički izraz?
'DJEVOJKA S CVIJEĆEM', monotipija na platnu - Mislim da sam se uvijek, bez obzira na tehniku i različite pristupe, držala svojih stalnih tema - akta, cvijeća i raskošnih pladnjeva s voćem. Uvijek su mi bile najvažnije boja i linija, koje su se u mom radu provlačile još od Akademije. Ta moja posebna linija uočena je na crtežu, primjerice, na mom poznatom kontroverznom ženskom aktu, ali i na tanjuru. Zato mi je teško odgovoriti što mi je bliže. Keramika ne može nastati odjednom. Keramičar mora savršeno ovladati tehnološkim postupkom kako bi točno znao kakvu će boju dobiti u određenom trenutku. Kad crtam ili slikam, znači, kad radim s bojama koje se prelijevaju, tada ruka ima glavnu ulogu i sve se događa izravno. Svaki umjetnik traži svoj jedinstveni put i način rada, a ja sam ga pronašla 1984. slikajući ciklus “Yorkshirskih krajolika”. Ljetovala sam kod sestre na njihovu imanju u sjevernom Yorkshiru i slikala sam u sobi stare lovačke kuće prekrasne, njegovane engleske pejzaže, uživala u mirisima i poljima, koja su se žarila.

NACIONAL: Diplomirali ste u klasi Marina Tartaglie. Je li on presudno utjecao na vas?
- Ja imam drukčiji senzibilitet i nisam preslikala njegove misli, no on je uspio probuditi moju imaginaciju i možda je presudno utjecao na moj rad. Kritičari kažu da su moj “Akt s leđa”, nastao još 1958., te “Cvijeće” iz 1959., tartaljevski koncipirani. Imali smo i druge odlične profesore, primjerice, Vladimira Filakovca, koji je bio majstor za slikanje životinja, zatim fantastičnog kolorista Antuna Mezdića, majstora grafike Marijana Detonija, Omera Mujadžića, Vjekoslava Paraća i Krstu Hegedušića, koji je tada predavao mali akt. Svaki dan u pola osam crtali smo aktove i taj dril je ostavio u svima nama neizbrisiv trag. Inače, moja najveća ljubav u slikarstvu je Henri Matisse, zatim Vincent van Gogh i Marc Chagall.

NACIONAL: Upisali ste se s 13 godina kao najmlađa učenica u Školu primijenjene umjetnosti na odjel keramike. Kako ste se odlučili za taj smjer?
- Moji roditelji bili su slikari amateri i obožavali su slikarstvo. Otac je bio činovnik, a majka je bila učiteljica, no oboje su strastveno slikali, osobito u mirovini. Ja sam počela vrlo rano crtati, zatim plesti, kačkati i šivati, kao i svaka djevojčica. U to su se vrijeme forsirale stručne škole, jer je privreda trebala stručne kadrove. Željela sam se upisati na odjel tekstila u Školi primijenjene umjetnosti, no morao se staviti i alternativni smjer pa sam pod B stavila keramiku. Idućeg dana vidjela sam na oglasnoj ploči da sam primljena na keramiku i to je za mene bio užasan udarac. Doživjela sam šok i počela jako plakati. Tada je naišla Blanka Dužanec, profesorica keramike, koja me utješila rekavši mi da se strpim i da će me ona za tjedan dana prebaciti na tekstil. Tada sam na odjelu keramike našla odlično društvo i odlučila ostati. Predavali su mi prvoklasni pedagozi i umjetnici: Blanka Dužanec, Stela Skopal, Antun Motika i Ivan Švertasek.

NACIONAL: Dobili ste brojna priznanja, među njima i Nagradu grada Zagreba, izlagali ste širom svijeta. Što smatrate najvećim uspjehom?
- To mi je teško reći, jer je svaka izložba poseban doživljaj, a svaka nagrada veliko priznanje za rad. Draga mi je bila izložba “Yorkshirskih krajolika” u Londonu. U Beču je moj sin Antun Tomislav diplomirao kompoziciju i primijenjenu glazbu na Visokoj školi za glazbu. Tadašnja savjetnica za kulturu Mirjana Bohanec pomogla mi je u realizaciji izložbe u bečkoj galeriji MC. Na otvorenje su došli muzičari, ravnatelj tamošnje Visoke škole za primijenjenu umjetnost, a izložbu je otvorio Milan Ramljak, tada veleposlanik RH u Beču. U renomiranim izložbenim prostorima izlagala sam i u Danskoj, a u Dublinu u Oscar Wilde Houseu na prijedlog Flore Turner, savjetnice za kulturu u veleposlanstvu RH u Londonu.

NACIONAL: U međuvremenu ste se preselili u podsljemensku zonu, u Remetski Kamenjak. Je li vam ta atmosfera inspirativnija?
- Nakon 28 godina života u Boškovićevoj ulici odselili smo se u tišinu i mir Remeta. Moj se stariji sin oženio i doselio u tu četvrt, a zatim sam se i ja nakon nekoliko godina doselila u njihovu blizinu. Remetski Kamenjak samo je deset minuta vožnje automobilom udaljen od centra Kaptol, a kraj je predivan - ptice pjevaju, tišina je nestvarna.

NACIONAL: Je li keramika cjenjenija u inozemstvu?
- Španjolska i Portugal su zemlje keramike. Portugal me zapljusnuo ljepotom sunca, mora i keramike. Oni stavljaju keramiku doslovno svuda, na crkve, kuće, zgrade, šankove u barovima, u hotele... Tamo postoje vrhunski keramičari, koji rade u ogromnim i odlično organiziranim keramičarskim manufakturama. Postoji i jeftina keramika, dostupna svima, no svi dišu s keramikom i znaju prepoznati njezinu ljepotu. Kod nas, na žalost, keramika nikada nije saživjela u arhitekturi. Nikada nisam dobila narudžbu da napravim opločenje u javnim prostorima, što je u Portugalu uobičajena praksa. Kod nas je trend mesing i staklo. Zato se divim tim mediteranskim zemljama koje osjećaju toplinu keramike. Skandinavske zemlje, poput Finske, ili Danska, imaju drugi tip keramike. To je tzv. visokopaljena keramika, koja nije toliko koloristična kao naša, nego je više u sivim i bež tonovima. Prikladnija je za uporabnu keramiku.

NACIONAL: Može li se zaključiti da je keramika u Hrvatskoj ipak podcijenjeni medij?
- Keramika je u cijelom svijetu degradirana i keramičari se stalno bore za ravnopravnost sa slikarima i kiparima. Keramičari se uvijek iznova moraju dokazivati, osobito danas, kada dominira trend konceptualne umjetnosti. A umjetnička keramika nije jednostavna za izvođenje jer se bez tehničkog znanja ne može ostvariti. Prava keramika mora proći kroz visoku vatru.

Dvije godine za MUO

"O retrospektivnoj izložbi počela sam razmišljati tek kad sam upoznala Ivanku Reberski, uglednu hrvatsku povjesničarku umjetnosti, koja je pokazala volju i želju da napiše tekst o mom opusu. Pripremali smo je dvije godine, a odlučili smo se za Muzej za umjetnost i obrt jer mi se činilo da moji radovi najbolje odgovaraju tom prostoru", kaže Ljerka Njerš o svojoj retrospektivi.

Osobni stil

Ljerka Njerš umjetničku svestranost dokazala je svladavši brojne umjetničke tehnike - od japanske tehnike “raku”, do monotipija i akrila na platnu - uvijek zadržavajući kolorizam, maštovitost i prepoznatljivost.

Biografija

Rođena 1937. u Begovu Hanu, u BiH
- 1955. maturirala keramiku u Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu
- diplomirala slikarstvo na ALU u Zagrebu u klasi Marina Tartaglie
- 1987. studijski boravci u Portugalu i Engleskoj
- imala više od 80 samostalnih izložbi u Hrvatskoj, Austriji, Portugalu, Danskoj, Nizozemskoj, Irskoj i Engleskoj
- dobila 10-ak nagrada (Nagrada grada Zagreba)
- članica HDLU i ULUPUH-a te engleskog Society of Design and Craftsman