Vladimir GligorovPrijedlog programa buduće vlade Hrvatske koji je iznio profesor Ljubo Jurčić može se razumjeti kao skup strukturnih reformi potrebnih za ubrzanje privrednog rasta, posebno rasta industrijske proizvodnje i izvoza, a i za ravnomjerniji regionalni razvoj. U tom se kontekstu može razumjeti zalaganje za industrijsku politiku i aktivniju fiskalnu politiku. U skladu s tim su i promjene u monetarnoj, tečajnoj i poreznoj politici. Ciljevi su, naravno, povećanje zaposlenosti i rast životnog standarda. Ne bi trebalo sumnjati da će predizborna rasprava dovesti do suglasnosti da je brži rast poželjan. Ključna će pitanja biti kako postići višu stopu rasta? U analizi MMF-a potencijalna stopa rasta u Hrvatskoj je procijenjena na tek nešto iznad 4 posto. Da se to promijeni, potrebne su, kaže i MMF, strukturne reforme. Prijedlozi strukturnih reformi pojedinih hrvatskih stranaka se razlikuju, kao što se od njih razlikuju i prijedlozi MMF-a. Ali ključno je sljedeće: koliki je prostor za strukturne reforme ako se ne mijenja privredna politika? Ako se npr. predlažu mjere razvojne politike, kao što su ulaganja u infrastrukturu i ljudski kapital, to ima fiskalne posljedice. Isto vrijedi i za industrijsku politiku i politiku regionalnog razvoja. I restrukturiranje poduzeća, a posebno cijelih grana, poput brodogradnje, povećava budžetske obveze. Moguća su dva pristupa. Jedan je da se smanje druge obveze, kako bi se povećala javna ulaganja, a da se ne poveća fiskalni deficit. To je u Hrvatskoj dosad bilo teško ostvariti.

---

Druga je mogućnost da se odustane od fiskalne konsolidacije i da se planira veći deficit, a da se on pokrije iz bržeg rasta proizvodnje. Ta se dva pristupa mogu usporediti s politikom, za koju se kritizira sadašnja vlada, da se smanji fiskalni deficit, barem statistički, ali bez strukturnih reformi. Teži li se strukturnim promjenama, treba otvoreno i uvjerljivo predstaviti fiskalni trošak. Ali je li ta korekcija privredne politike dovoljna? Jer povećana javna potrošnja, uz nepromijenjene druge elemente privredne politike, povećava zaduživanje i uvoz. Jedna je od ozbiljnih slabosti hrvatske privrede relativno mali izvoz robe. Usporedbe radi, Slovenija izvozi robu vrijednu nešto više od 50% BDP-a. Hrvatski izvoz vrijedi oko 25% BDP-a. Slovenski izvoz robe pokriva više od 90% uvoza, a hrvatski tek oko 50%. Cilj industrijske politike u Hrvatskoj trebao bi biti povećanje industrijske proizvodnje za strana tržišta. Kad bi se to financiralo iz budžeta, to bi u početku povećalo vanjskotrgovinski deficit i rast vanjskog duga. Rezultati bi bili neizvjesni ako se ne poveća konkurentnost privrede. Nerazvijenost industrije i mali izvoz posljedica su nedovoljne konkurentnosti tih sektora, što znači da su visoki troškovi proizvodnje. To se može korigirati investiranjem u infarstrukturu, ali i ulaganjem u obrazovanje i znanost kako bi se povećala kvaliteta ponude robe za izvoz. U to se uklapa i regionalni razvoj, jer se time omogućuje efikasnija alokacija resursa na cijelom teritoriju Hrvatske. Potrebna je i liberalizacija i deregulacija svih tržišta, kako bi se olakšala mobilizacija poduzetništva i uklonili razni monopoli. Te mjere trebale bi dovesti do promjene u relativnim cijenama u vanjskoj trgovini. Povećani javni troškovi mogli bi se prebaciti na neko sljedeće razdoblje, jer bi se financirali iz deficita, na dug. Povećana konkurentnost i viši rast trebali bi omogućiti da se povećani porezni teret, koji će biti neizbježan kako bi se financirao uvećani javni dug, ne izrazi kao negativni efekt za konkurentnost privrede.

Konačni je problem: je li sve to ostvarivo uz nepromijenjenu monetarnu, posebno tečajnu politiku? U prijedlozima strukturnih reformi MMF-a podrazumijeva se da treba smanjiti cijenu rada kako bi se povećala produktivnost. To se može postići ili smanjenjem plaća ili smanjenjem zaposlenosti. Ako se to želi izbjeći, treba ulagati u nova poduzeća i nove grane proizvodnje, gdje se može zaposliti kvalificiranija radna snaga i povećati kvaliteta proizvoda. Struktura zaposlenih i nezaposlenih ne ostavlja dovoljno prostora za to. Ako povećana fleksibilnost tržišta rada nije dovoljna za konkurentnije troškove rada, ostaje pitanje tečaja. Nema nikakve sumnje da je stabilni tečaj poželjan. Ali ostvaruje li se ta stabilnost na odgovarajući način? U Hrvatskoj, kao i u nekim drugim zemljama, stabilnost tečaja postiže se uz znatne troškove koji idu uz financijsku represiju. Ne poseže se samo za visokim stopama obvezne rezerve, nego su sada uvedene i kvantitativne restrikcije na rast kredita, jer se teži usporavanju rasta zaduživanja u inozemstvu, koje je, naravno, vrlo rizično za održivost tečaja. To ima dvije posljedice za realističnost i ostvarljivost svih programa kojima je cilj ubrzanje privrednog rasta i provedba ambicioznih strukturnih reformi. Jedna je da je teško ostvarljiva ideja, iz prijedloga socijaldemokrata, da se država zadužuje kod središnje banke.

Uopće, mogućnosti aktivne monetarne politike u uvjetima ovakve politike tečaja veoma su ograničene. Ako se brani tečaj, kamatnom se stopom ne može upravljati tržištem novca. Država će se, dakle, i dalje morati zaduživati kod komercijalnih banaka, što će tjerati centralnu banku na još restriktivniju monetarnu politiku. Druga posljedica proistječe iz toga što se uz stabilni tečaj privredni rast može ubrzati ako se osigura da produktivnost raste brže od plaća. To može podrazumijevati znatno smanjenje plaća ili zaposlenosti, ili i jedno i drugo. Na srednji se rok to možda može korigirati industrijskom i razvojonom politikom, kao što se i predlaže u programu profesora Ljube Jurčića, ali je pitanje je li taj cilj dostižan s obzirom na kraktoročna ograničenja, sadržana prije svega u rigidnosti puta u Hrvatskoj, u nemogućnosti da se znatno smanje javni izadaci, ovisno o privrednom rastu i rastu uvoza. To je, dakle, ključna dilema: ako se ne mijenja privredna politika, strukturne reforme mogu na kratak, a možda i na srednji rok, ili značiti smanjenje zaposlenosti ili povećanje javnog i vanjskog duga. Prvo otvara pitanje socijalne i političke izdržljivosti, drugo makroekonomske stabilnosti. Između ta dva programa birači bi se, s obzirom na postojeću ponudu u Hrvatskoj, trebali odlučiti.