Od svih ljudskih investicija, od svega što čovjek svojim novcem za Zemlji može kupiti, najproblematičnije mi se čini ulaganje u skupe satove. Jer, ipak, ma koliko lijepi i savršeni bili kao predmeti za kolekciju ili ulaganje, to su ipak sprave za mjerenje vremena. A platiti 10 ili 15 tisuća eura za spravu koja nam pokazuje koliko smo bliže smrti, čini mi se apsurdnim. Sat je naš mali svakodnevni memento mori i ako ga već moramo imati da bismo se orijentirali u vremenu koje nezaustavljivo curi, ne trebamo taj mrtvački podsjetnik još i toliko plaćati. Pješčani su satovi bili kudikamo pošteniji. I kao sprava i kao simbol. A najpošteniji su, dakako, i najsmrtonosniji, bili radioaktivni satovi Securitatea, rumunjske tajne policije, koje je bivši diktator Ceausescu poklanjao kolegama političarima koje je želio što prije ukloniti. Zlatne, s ugraviranim posvetama, dotični su drugovi ponosno nosili, a onda bi ih pokosila leukemija ili račić. Sprovod s državnim počastima, plotuni, zastava na lijesu, dirljivi govor ganutog predsjednika. Ti su satovi otkucavali jedno stvarno i ozbiljno vrijeme. E sad, dva su zanimljiva događaja potresla Hrvatsku u proteklome tjednu. Luka Rajić prodao je Dukat za dvije milijarde kuna, a Damir Kajin pred kamerama je za vrijeme snimanja emisije “Otvoreno“ sakrio sat koji košta 800 kuna. I ta dva događaja zajedno, ovako u kompletu, zapravo su na neki način slika Hrvatske i javnoga mnijenja u ovoj zemlji u predizbornoj godini. Paranoična potraga za materijalnim tragovima eventualne korupcije istaknutih pripadnika velikih stranaka koje vode borbu za budući izborni rezultat polako se pretvara u apsurd u istoj mjeri koliko je apsurdno plaćati vrijednost automobila srednje klase za zlatni švicarski podsjetnik na smrt.

Damir Kajin je neoprezno sakrio sat na televiziji i odmah se na internetu pojavila informacija da se radi o Rolexu, a ne jeftinom Swatchu koji košta 110 eura. U sveopćoj paranoji izgubili su se svi kriteriji pa je tako i ova gesta proglašena opasnim simptomom. Još od afere sa Sanaderovim satovima, koja je imala nekoga smisla jer je vrijednost tih predmeta bila zaista impozantna, traje lov na političarsku imovinu koja počesto jest velika, ali se ne može ni usporediti s nekim drugim imovinama koje je politika svojevremeno omogućila, ali danas na njih nema utjecaja. Međutim, poslije afere sa satovima, ili baš zbog toga, to se nikada ne zna, javnost je upravo zasuta podacima o tome što sve političari imaju i što su i koliko platili, a samo s jednim ciljem: da se pokaže kako nas politika sve skupa pljačka i kako su korupcija i nemoral konstanta hrvatske politike otkako postoji suverena Republika Hrvatska. To, dakako, nije daleko od istine, ali su argumenti postali apsurdni. Toliko apsurdni da se jedna Kajinova gesta tumači kao skrivanje sumnjive imovine ili paranoja. Ne sumnjam da će paranoja ići i dalje. Englezi su, recimo, predložili postavljanje rendgenskih kamera u javnim prostorima kako bi se na vrijeme otkrili tipovi omotani eksplozivom. Mi bismo mogli uvesti takve kamere neka snimaju po Saboru da se vidi koliko koji zastupnik ima para u novčaniku i kojim se karticama služi. Ili pak, ima li umjetni kuk od skupih suvremenih materijala koji košta iznad 10.000 eura i tko mu ga je i kada ugradio. Priča o face liftingu Vesne Škare-Ožbolt zabavljala je javnost, što ne znači da je bila politički benigna. Tko joj je platio operaciju? I ima li pravo kao političko tijelo željeti izgledati lijepo? Iscuri li pak u novinama priča o zastupniku ili zastupnici koji bi ugradili u čeljust, recimo, šest implantata i kompletni zubni porculan vrijedan više od 10.000 eura, političari bi se prestali smijati. Onda bi nam Sabor i kompletna politička scena izgledala kao Mona Lisa. S kiselim smiješkom koji ne otkriva zube i stvara dojam da osoba koja se tako smješka vrši veliku nuždu.

Stvar bi mogla ići i dalje. Recimo da nam zastupnici, ako kojim slučajem dođu u Sabor, odbijaju govoriti pred kamerama kako im se ne bi vidjeli skupi sjekutići, trojke i četvorke, nego da se u Saboru govori na play back, kao na estradi: da se samo mrda zatvorenim usnicama. Ugovor visoke politike i biznisa koji je omogućio lopovsku i traljavu tranziciju ovotjednom prodajom Dukata jasno je pokazao da je u tom zajedničkom poslu, koji je bio neka vrsta ugovora s Đavlom - ali se nikad nije znalo ni imenovalo tko je zapravo đavao, pokvarena politika ili gramzivi biznis - politika definitivno popušila. Javnoj optužbi i gubitku bilo kakvog digniteta danas je izložena upravo politika koja neprestano trpi moralne i moralizatorske osude, a veliki biznis ionako nema morala niti moral itko od njega očekuje. Političarima se gleda u zube ili šavove na licu, pa i u jeftine satove, a velika hrvatska tvrtka stečena u privatizaciji, koja je odavna načelno označena kao sumnjiva i nemoralna, otišla je iz Hrvatske zajedno s enormnim kapitalom za koji bi se dalo kupiti nekoliko kontejnera satova. I švicarskih, a bome i onih drugih, radioaktivnih, za političke prijatelje i istomišljenike. Svemoć politike odavno je zamijenila svemoć korporacija koje su stvorene političkom pogodbom ranih 90-ih, ali su se otele kontroli i potpuno osamostalile.

Kad politika pokuša utjecati na medije, na pomolu je javni skandal, a korporacije su medije legalno kupile reklamama. Iako je politika 90-ih pokušala iskoristiti biznismene, dogodilo se obratno. Novac uvijek na kraju pobijedi čovjeka, pa makar on bio i krajnje nemoralan. Recimo, predsjednik Tuđman je mrtav i kod dobrog dijela građana prilično ozloglašen, iako je prvi hrvatski predsjednik, iako je njegova zasluga za stvaranje države golema. No pripisuju mu se neoprostivi grijesi, a jedan od njih je lopovska privatizacija i ideja o pedeset bogatih obitelji koje bi bile temelj vlasti. Tuđmanu i ovako mrtvom još uvijek prigovaraju ne samo neistomišljenici, nego i oni koji su za njegova života bili njegovi birači i poklonici. A Luki Rajiću danas nitko ne može prigovoriti što je prodao Dukat francuskom Lactalisu. To mu ne prigovaraju ni premijer ni predsjednik. Prodao je svoje i za svoj račun. A hoće li taj novac uložiti u Hrvatsku, ovisit će o profitu. Ni tu mu nitko ne može prigovoriti. Ostaje samo jedno načelno i moralno pitanje koje je zasad izvan jurisdikcije pravosuđa. Je li doista prodao svoje? I nije li se u eri lova na ratne profitere možda malo uplašio?