U riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca “Glembajevi“ se igraju pred rasprodanim gledalištem jer barunicu Castelli igra Severina. Glembajevi? Krleža opisuje bogatu zagrebačku porodicu Glembaj koja je svoje bogatstvo stekla na prijevari i zločinu. Barunica Castelli nebitan je lik. Krleža uvijek govori o mužjacima. A tko je Krleža? On je najveći hrvatski mrtvi ženomrzac. U “Rječniku Balada Petrice Krempuha“ autora Mladena Kuzmanovića stoji “baba“ = “žena“. U Baladama Krleža upotrebljava riječ “žena“ samo jednom, kad opisuju leš koji doktor secira. Kako Krleža doživljava ženu, najbolje govori i ono što je Enesu Čengiću izrekao 1976. “Međutim, svojim sam ušima slušao iz usta silovanih žena, a nalazio sam to i u literaturi, da u aktu silovanja žene dožive najsnažniji orgazam. Razumljivo, lučim razbojničke akte na cestama i tamnim mjestima od silovanja iz ljubavi.“?! Eto zašto na njega destljećima svršavaju hrvatske književne mužjačine. I u Glembajevima je žena ili “baba“ ili “eine Dirne“, bludnica. “Babe“ su žene iz puka, kurvetine su barunica Castelli i prva Glembajeva žena koja sama sebi presudi, nerealizirana kurva je i Glembajeva kći koja se ubija kad joj barunica Castelli otme dragoga... Jedina žena koja je u Glembajevima preživjela je časna sestra Angelika za koju usput doznajemo da se jebe s nekakvim kardinalom. Znam da ste pred sto godina čitali Glembajeve, zaboravili ste tko je barunica Castelli? Ona je “eine Dirne“ koja se udajom za starog Glembaja digla iz blata, zatim se tucala sa svim muškarcima iz starčeve okoline, čak i s njegovim mladim sinom koji joj na kraju uvaljuje škare u vrat. Ovo nema veze s pričom, pada mi na pamet kako je stari Krleža slinio kad je prvi put vidio lijepog i mladog Igora Mandića, kako ste visoki, kako ste visoki, o, kako ste visoki... Vraćam se.

Za riječke Glembajeve ne može se dobiti karta. Nitko ne spominje fenomenalnog Galliana Pahora kao Glembaja, ni nevjerojatnog Mislava Čavajdu kao Leonea. Ali Severina... “Pevaljka“ nečiste prošlosti koja se drznula nastupiti na kazališnim daskama i tako svojim glasom i grešnim tijelom oskvrnuti hram?! Smije li proći bez kazne? Da, ni režiser Brezovec koji je u Glembajeve uvalio Enu Begović i kartonski džip ne bi smio biti nevin. Ipak su prema njemu bili milostivi. Ali Severina?! Kako se usuđuje?! Da, moram vam reći i tko je Ena Begović. Ona je bila prelijepa siromašna djevojka koja je iz dalmatinske zabiti došla u Zagreb, diplomirala je glumu, za života je nitko nije smatrao “velikom glumicom“, živjela je u bijednom stančiću koji je dobila od grada Zagreba, pamtimo kako se njen automobilčić sudario s motociklom, vozač motocikla je poginuo, njen suvozač ostao je teško ranjen, godinama se oporavljao. Za one koji ne znaju, barunica Castelli vozila je kočiju, pod kopitima njenih konja skončala je jedna “baba“. Ena Begović udala se za bogatog gospodina koji je prije nego što ju je upoznao bio u braku, čitali smo tada da je s njim bila i dok je bio oženjen, možda je žuti tisak lagao, poginula je kad je iskočila iz muževa džipa kojim je upravljao njegov sin. Zlobnici bi za Enu Begović mogli reći da je bila barunica Castelli naših dana. Nikad to zlobnici neće reći! Mrtva žena je dobra žena, mrtva glumica najveća je glumica. Pustimo Enu Begović, neka počiva u miru, danas je svi volimo. Vratimo se onoj Severini.

Tko je Severina? Severina je pjevačica zabavne glazbe, što znaju mnogi, talentirana glumica, to znaju oni koji su gledali Glembajeve, i žena koja se na filmu koji smo svi gledali tucala s oženjenim muškarcem. Onaj Krleža bi rekao, sie ist “eine Dirne“. I sve bi u Hrvatskoj bilo krasno da je ta gospodična nakon zločina popila solnu kiselinu. Ali nije. Zvijer hoda hrvatskim ulicama kao da se nije pojebala, drži za ruku mladog gospodina koji javno izjavljuje kako je voli. Ej?! Alo?! Vremena se mijenjaju, tako i oružje. Krleža je svoju junakinju dokrajčio škarama, hrvatski mužjaci u hrvatskim medijima Severinu kolju opakim jezičinama. Spomenut ću samo dvojicu. Ugledni kritičar i tekstopisac frku oko riječkih Glembajevih naziva “korupcijom“ i naglašava kako je Severina snimila “pornić“. Isti taj oženjeni književni kritičar tuca tuđu ženu. Ta moralna vertikala u novinama knjige svoje ljubavnice diže u nebo, ona mu uzvraća istom mjerom. Što nekoga čini nemoralnim? Filmski zapis? Ono što nije dokumentirano ne postoji? Ili gospodin ugledni kritičar i tekstopisac svoje torbanje s uglednom gospođom književnicom smatra umjetničkim performansom? Dežurni mužjaci stalno zaboravljaju da je Severina, kad se našla u klinču s oženjenim gospodinom, bila slobodna, dakle, bila je poštenija i od književnog para o kojem bruji Metropola i od svog partnera, oca troje djece, od koga nitko nije očekivao i ne očekuje da se baci u Neretvu s kamenom oko vrata.

A sad nešto o drugom gospodinu. Zove se Radeljak. Tko je Radeljak? Taj je gospodin bio nekoć oženjen, pa se razveo i oženio Enom Begović, s njom ima dijete, njegov sin vozio je džip pod kojim je Ena Begović skončala život. Radeljak zvani Dikan godinama se povlači po hrvatskim sudovima, tek je nedavno osuđen, njemu je u Hrvatskoj gotovo sve dozvoljeno, zato se usuđuje prostački vrijeđati ženu i glumicu Severinu Vučković. Krleža je za Glembajeve rekao da su “Mörder und Falschspieler“. Zašto se nikad ništa ne mijenja? Živimo okruženi ubojicama i varalicama, sretno oženjenim moralistima koji tucaju tuđe žene, udovcem koji svoje grijehe pere pljujući po nevinoj ženi, mužjačinama u kojima čuči frustrirani, masni, ružni ženomrzac Krleža. Nađite neku vezu, nabavite kartu, otiđite u riječko kazalište, pogledajte nevjerojatne Galliana Pahora, Mislava Čavajdu, Severinu i ekipu. Ukazat će vam se Hrvatska danas. A mržnjom obuzetom Radeljaku netko bi trebao reći, ej, Dikane, zaboravio si, nije Severina vozila onaj džip.