Objavljeno u Nacionalu br. 593, 2007-03-27

Autor: Damir Radić

FILM

Plošni Marin Držić

'LIBERTAS' je novi film Veljka Bulajića, redatelja slavnog patizanskog filma 'Bitka na Neretvi'

U filmu Bulajić subverzivno podriva idealiziranu sliku Dubrovačke RepublikeU filmu Bulajić subverzivno podriva idealiziranu sliku Dubrovačke RepublikeZnamenitog hollywoodskog sineasta Williama Wylera nazivali su najvećim režiserom među producentima i najvećim producentom među režiserima. Možda bi se slično moglo reći i za Veljka Bulajića u ovirima kinematografije socijalističke Jugoslavije. Bulajić, doduše, kao i ostali jugoslavenski režiseri toga razdoblja koji su participirali u producenturi, ni na jednom svom filmu nije bio potpisan kao producent ili direktor filma, kako se ta funkcija nazivala u socijalizmu, no stvarno je obavljao lavovski dio producentskog posla. Bez njegove silne ambicioznosti i komunikacijskih vještina nijedan producent s ovih prostora ne bi jednom partizanskom spektaklu mogao privući talijanski, zapadnonjemački i američki kapital, okupiti u njemu prestižna međunarodna glumačka imena poput Yula Brynnera, Orsona Wellesa, Sergeja Bondarčuka, Franca Nera, Curda Jürgensa, Sylve Koscine i Hardyja Krügera, skladno ih povezati s najvećim domaćim zvijezdama te pritom još osigurati bezgraničnu logističku potporu državno-vojnog vrha, kao što je to uspjelo Bulajiću s “Bitkom na Neretvi“.

Dvadesetak godina taj hrvatski Crnogorac bio je ikona jugoslavenske kinematografije, a te 1969., kao 41-godišnjaku u naponu snage, pošle su mu za rukom i stvari koje danas zvuče nevjerojatno - jednu od varijanata filmskog plakata izradio je Picasso, glazbu za američku kino distribuciju skladao je Bernard Herrmann, a film se okitio i oscarovskom nominacijom. Doista, u produkcijskom i marketinškom smislu “Bitka na Neretvi“ bila je apsolutni plafon kinematografije kakva je bila jugoslavenska, kojem se ni prije ni poslije nitko nije ozbiljnije približio, međutim, Bulajić nije posjedovao samo producentsko-marketinški talent. Iako se to po kaotičnoj režiji i značenjskoj krutosti “Bitke na Neretvi“ ne bi reklo, on je u svojim ranim filmskim danima, krajem 50-ih i početkom 60-ih, bio vrlo zanimljiv autor. Njegov neformalni diptih o “novoj jugoslavenskoj stvarnosti“, sastavljen od filmova “Vlak bez voznog reda“ (ruralna perspektiva) i “Uzavreli grad“ (industrijsko-urbana), demonstrirao je suvereno baratanje tzv. mozaičnom naracijom s mnoštvom likova i očišta, što bi vjerojatno zaintrigiralo i samog Altmana, “kralja mozaika“. Kompetenciju u mozaičnom prosedeu potvrdio je i “Kozarom“, inauguracijskim i vjerojatno najboljim ostvarenjem žanra partizanskog spektakla, koji mu je presudno usmjerio daljnju karijeru. Producent u njemu sve više je rastao, redatelj padao. Nakon “Bitke na Neretvi“ obilježen je kao državni režiser i megaloman, a uglavnom slabašni filmovi koji su uslijedili (“Atentat u Sarajevu“, “Čovjek koga treba ubiti“, “Visoki napon“) bili su voda na mlin njegovim kritičarima. Poslije produkcijske i kreativne blamaže sa zloglasnim “Velikim transportom“ - filmom kojim je Vojvodina željela pridodati svoje ime “veličanstvenoj partizanskoj epopeji jugoslavenskih naroda i narodnosti“, da bi naposljetku pokrajinski funkcionari, producenti i sam Bulajić završili na sudu zbog nikad razjašnjenih financijskih malverzacija - nekoć najglasovitiji filmaš bivše nam domovine postao je lakom metom napada i osporavanja. Pa je tako u drugoj polovici 80-ih, u visokotiražnom tjedniku Studio, Nenad Polimac doslovno zgazio “Bitku na Neretvi“ povodom njezina televizijskog prikazivanja, na što je Bulajić reagirao protestnim pismom, no Polimac je znao što radi. Na prijelazu 70-ih u 80-e cijenjeni je kritičar neko vrijeme tekstove morao objavljivati pod pseudonimom zbog drsko negativne kritike Zafranovićeve “Okupacije u 26 slika“, međutim, vremena su se promijenila i ovaj mu put nije pala vlas s glave. Bilo je jasno da je Bulajić postao čovjek prošlosti.

SVEN MEDVEŠEK kao renesansni pisac Marin Držić u filmu 'Libertas'SVEN MEDVEŠEK kao renesansni pisac Marin Držić u filmu 'Libertas'Prošlog ljeta, na Pulskom festivalu, čovjek prošlosti izronio je iz nje i nakon dugih peripetija predstavio svoj novi film “Libertas“, prvi uradak nakon 17 godina stanke. Iako se na samo njemu svojstven način trudio sve oči javnosti usmjeriti prema svom aktualnom projektu i uvjeriti nas u njegovu relevantnost, premijerno prikazivanje u Areni jasno je pokazalo da čovjek prošlosti samo prošlosti pripada. Nepunih osam mjeseci kasnije film je ušao u kina, a Bulajić je na zagrebačkoj premijeri okupio političku i kulturnu kremu vjerujući da ona, kao nekoć, njegovu filmu može dati kredibilitet. Pohvale, što neznalačke, što kurtoazne, Bulajiću su zasigurno godile, kao i činjenica da je bizarno povjerenstvo koje odabire hrvatskog kandidata za Oscara izabralo njegov film, međutim, uglavnom nepovoljan kritičarski prijem i vjerojatan slab odaziv publike (kamo sreće da se varam) stvari će postaviti na njihovo mjesto.

“Libertas“ je storija o slobodarskim težnjama Marina Držića i beskrupuloznoj dubrovačkoj vlasti njegova vremena, drugim riječima, tzv. univerzalna priča o darovitom, ali i politički osjetljivom umjetniku na udaru represivnog režima. Kritičar Varietyja u tome je vidio dvadesetak godina zakašnjelu parabolu o istočnoeuropskoj socijalističkoj zbilji, međutim, Bulajićeva namjera bila je mnogo šira. Kao što je još za Titova života u sumanutom trash klasiku “Čovjek koga treba ubiti“, u liku Farfe, neznatnog izdanka pakla koji se proglašava crnogorskim carom Šćepanom Malim, no onda se opire svom gospodaru Sotoni i iznevjerava njegov plan navlačeći istodobno na sebe bijes crkve kao božje zastupnice, zapravo alegorijski prikazao Titov put od agenta Kominterne i Staljinova čovjeka preko jugoslavenskog čelnika koji otkazuje poslušnost gospodaru do osnivača pokreta nesvrstanih što se ne priklanja ni Istoku ni Zapadu, ni paklu ni raju, tako mu je represivna politička praksa Dubrovačke Republike poslužila kao model koji reprezentira istovrsnu praksu u drugoj Jugoslaviji, ali i u Hrvatskoj pod Tuđmanovom nacionalističkom diktaturom 90-ih. A turobni je zaključak kako je ta praksa karakteristična za sve, kako je netko rekao, ozbiljne države svijeta, neovisno o njihovim ideološkom opredjeljenjima i društvenim uređenjima.

Bulajić “Libertasom“ poručuje da je zastava slobode, čiji su jedini stvarni nositelji ekstraordinarni i samim tim izolirani pojedinci, neprestano izložena orkanskim udarima, a posebno je depresivno što ishodišta tih udara prečesto leže u onima koji se deklarativno pozivaju upravo na slobodu kao vrhunsko načelo - od dubrovačkih knezova preko komunističkih “osloboditelja“ do nacionalističkih “emancipatora“, naposljetku i aktualnih branitelja “slobodnog svijeta“ predvođenih Amerikom. U tom, idejnom aspektu “Libertasu“ se nema što prigovoriti, dapače, podrivanjem idealizirane slike Dubrovačke Republike, omiljene i hrvatskim i srpskim historiografima i ideolozima (pri čemu su historiografi s ovih prostora uvijek dominantno bili u službi ili nacionalističke ili marksističke ideologije, a često obiju istovremeno), Bulajić je čak i pomalo subverzivan.

Držić je u njegovoj interpretaciji ponajviše nalik nekom anarholjevičaru, a dubrovačka tajna služba Udbi. Sasvim dovoljan razlog da se ovdašnjim desničarima digne kosa na glavi i da Bulajiću poruče kako falsificira “nasvjetliji dio povijesti hrvatske Venecije“.

Koji su onda problemi “Libertasa“? Ponajprije njegova oblikovna staromodnost i redateljska krutost koje još mogu proći na televiziji kao umjetnički često inferiornom mediju, ali koje si jedan kreativno ambiciozan film, a “Libertas“ bi takav želio biti, ne može dopustiti. Uz to, Držićev lik posve je plošan, lišen ikakve sadržajnosti izvan deklamatorskih tekstualnih linija, a ljubavna priča između njega i ugledne plemićke kćeri, koja zauzima drugu polovicu filma, sasvim iznuđena, nerazrađena i neuvjerljiva. Glumačka bezličnost Svena Medvešeka i Sandre Ceccarelli pritom nimalo ne pomažu, kao ni snoviti finale u patetično-kičastom tonu. Uglavnom, Bulajiću dug prekid nije donio pozitivan pomak. Nastavio je tamo gdje je stao prije 17 godina, nadovezao se na niz (ispod)prosječnih, po malo čemu, osim pokojem intrigantnom idejnom iskoraku, zanimljivih filmova. Sada je sasvim jasno - Veljko Bulajić kakav je davno postojao, u svojim najboljim, ranim filmovima, neće se vratiti. No, ipak, povratničkim filmom bar se nije osramotio kao Antun Vrdoljak “Dugom mračnom noći“.

Vezane vijesti

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Demi Moore više nije gđa. Kutcher na Twitteru

Američka glumica Demi Moore, koja je službeno u studenom objavila da se rastaje od Ashtona Kutchera nakon tri godine braka, odlučila je da njezino… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika