Objavljeno u Nacionalu br. 593, 2007-03-27

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Prodaja blefova oko Luke Rajića

"O gorčena” reakcija Ive Sanadera i njegovoga kluba na prodaju mliječne industrije Dukat francuskoj tvrtki Lactalis veličanstvena je demonstracija hipokrizije po kojoj hrvatska država politički funkcionira. Premijer se tu nešto ljuti. S Rajićem je navodno dogovorio prodaju Dukata nekakvom hrvatskom konzorciju, a Rajić se nakon toga autonomno odlučio za Francuze. I što sad? Hrvatski konzorcij, francuski konzorcij, turski konzorcij, tunguski konzorcij, kakve to ima veze s biti stvari? Bit stvari je u tome da je gospodin Rajić - suglasnošću Franje Tuđmana i njegovoga režima - ogromni mliječni pogon svojedobno kupio za netransparentnu, ali u svakom slučaju potpuno neadekvatnu svotu koja nije prelazila deset milijuna maraka, i da danas za njega ležerno uzima tristotinjak milijuna eura, i da mu je taj izniman financijski pothvat omogućila politika prljave hrvatske pretvorbe u koju se ni Sanader ni bilo tko drugi ne usuđuje ni taknuti.

Svoju moralku na temu hrvatskih konzorcija koji bi - za razliku od inozemnih - navodno štitili hrvatske interese, gospodin Sanader može zataknuti za tirolski šešir, ako ga slučajno čuva kao uspomenu na poduzetničke dane u Austriji. Luku Rajića ništa formalno ne sprečava da Dukat proda kome god hoće. Sanader se požalio da je na prodaju Dukata Lactalisu “saznao iz medija”, ali to je naprosto komunikacijsko pitanje, neobvezujuće za Rajića. Konzultacije s Vladom oko te prodaje isključivo su stvar Rajićeve dobre volje i ne moraju utjecati na njegove odluke. Sanaderovi nastupi u stilu domoljubnoga pravednika koji se bori protiv tajkunskoga egocentrizma isprazno su scensko figuriranje koje nema nikakvu pravnu snagu. Oko toga se slažu i ekonomisti koji su slučaj komentirali u medijima. Gospodin Sanader danas tvrdi da je Dukat “strateška industrija” koja se ne može prodavati tek tako, po slobodnoj volji vlasnika, ali u svome mandatu nije učinio savršeno ništa da tom vlasniku realno ograniči manevarski prostor. Mogao je zakonski regulirati pojam strateške industrije i uvjete pod kojima se ona može prodavati; mogao je uvesti pravo prvokupa za državu; mogao je - na kraju krajeva - poništiti privatizaciju Dukata i mnogo toga drugog. Nije učinio ništa.

Njegova današnja ljutnja svodi se na moralistički blef za mase. Sanaderova Vlada prodala je strancima, uostalom, gotovo sve što se u Hrvatskoj moglo prodati: Inu, Plivu, banke, komunikacije, hotele, zemljišta, pretvorila je Hrvatsku u raj za kapitaliste i pakao za proletere, i nema nikakvo ni moralno ni formalno pravo da napada Rajića jer je i on odlučio učiniti isto. Gospodin Rajić nije se probio na tajkunsku scenu zato da štiti nacionalne interese, nego vlastite. Sanaderovoj nervoznoj demagogiji on danas pokušava iz taktičko-propagandnih razloga parirati izjavama - koje je bez prepoznatljivoga razloga pohvalio predsjednik države - kako će kapital od prodaje Dukata “uložiti u Hrvatskoj”. Velika sreća za građane. Koga je briga za to hoće li Luka Rajić svoje milijune investirati u jahte i Ferrarije, dvorce u Francuskoj, masažne salone na Tajlandu, švicarski nogomet, ili u hrvatsku privredu? Nema propisa koji bi ga na bilo što prisiljavao, i s Dukatovim parama može raditi što mu padne na pamet.

Država je imala dobru priliku da na Rajićevom primjeru prodrma tajkunski milje i preispita načine stjecanja bogatstva za vrijeme Tuđmana, ali bila je za to potpuno nezainteresirana. Dukat je privatiziran budzašto; da nije, stotine milijuna eura mogle su se danas sliti u nacionalnu kasu, umjesto u Rajićevu. Kolateralno je pitanje u sagi oko Dukata je li gospodin Rajić isključivi vlasnik svojih dionica ili ih dijeli s tajnim partnerima, ljudima koji su mu politički i logistički omogućili tu ultrapovoljnu kupnju. Osobno je mišljenje autora ovih redaka da su se takvi dogovori o preuzimanju profitabilnih tvrtki uvijek realizirali prema principu mezzo trinken, mezzo Šarac geben, ili podjeli kolača između odabranoga vlasnika i dijela političke nomenklature u njegovoj pozadini. Djelovanje spomenutoga principa vjerojatno je jedan od glavnih razloga zašto se ne dira u hrvatsku pretvorbu. Osobe koje bi po državnoj funkciji trebale provesti poništenje te pretvorbe ili izravno uživaju njezine plodove, ili su politički i interesno povezane s ljudima koji su je organizirali.

Uglavnom, preko Luke Rajića obogatili su se mnogi, ne samo on. Njegovi menadžeri - neki od njih došli su u Dukat izravno iz Tuđmanovoga uskoga kruga - dobivali su uz plaću i po milijun eura godišnje nagrade za dobro poslovanje. Sam Rajić je svoju početnu investiciju u Dukat - komponiranu vjerojatno od novca koji je stekao na ratnome mijenjanju jugodinara u marke uz pomoć (pokojnoga Tuđmanovoga ministra financija) Joze Martinovića, i privilegiranih bankovnih kredita - mogao vratiti za godinu ili dvije preko raskošnih dividendi, čiju je visinu osobno određivao. Navodno je samo u zadnjoj isplati dividendi, početkom ove godine, za sebe uzeo trideset milijuna kuna. Dukat, kao “strateška” mliječna industrija, očito je jedna od najvećih krava muzara u Hrvatskoj.

Nedavno je u Jutarnjem listu objavljen zanimljiv podatak da je Dukat prije pedeset pet godina osnovan novcem UNICEF-a, koji je od države tada tražio da dio proizvoda besplatno raspodjeljuje djeci u školama i domovima. Prehrambena tvornica utemeljena međunarodnim donacijama, kao oblik humanitarne investicije, nekoliko desetljeća poslije pretvorena je u vrhunsku dobrotvornu ustanovu za Luku Rajića i druge Tuđmanove štićenike, što svakako ponešto govori o neviđenome civilizacijskome napretku koji je u Hrvatskoj proizveo nacionalistički feudokapitalizam.

STUPAC TJEDNA

Ivica Račan; Junak Srna

Ivica Račan podvrgnut je zadnjih dana još jednoj intervenciji zbog metastaza koje je stvorio odstranjeni primarni tumor. Njegovo zdravstveno stanje evidentno se komplicira, ne samo zbog težine bolesti nego i zbog pogrešne izvorne dijagnoze koju su postavili Račanovi liječnici u Hrvatskoj. Kako smo već prije na ovome mjestu zaključili, šef SDP-a potrošio je zbog procjene tih liječnika dva mjeseca dragocjenoga vremena na terapiju “smrznutoga ramena”, umjesto na terapiju karcinoma. Da je odmah postavljena ispravna dijagnoza, karcinom možda ne bi proizveo tako zamršene posljedice u organizmu. No, stvari su takve kakve jesu.

Gospodin Račan bori se za život, a njegova stranka za političku uvjerljivost i bez njegove nazočnosti. Kao kandidata za premijera SDP će, sudeći po mnogim indicijama, istaknuti Ljubu Jurčića. Čovjek je dobar ekonomist, ali s manjkom šire društvene karizme. Za SDP je, u tom kontekstu, ispravna strategija da u vremenu prije izbora pokuša kao stranka maksimalno galvanizirati scenu kritikama Sanaderove vlade.

* * *

Ne zna se s kojim je motivima Slaven Bilić izostavio Darija Srnu iz prve postave na utakmici Hrvatska - Makedonija, ali kasnije je pogrešku ispravio, na svoju sreću i na sreću nacije. Nema mu ravna, tom gospodinu Srni. Pobjeda protiv Makedonije njegova je.

Vezane vijesti

Milanović neaktivan, Čačić u prvom planu

Milanović neaktivan, Čačić u prvom planu

Predsjednik Hrvatskog društva ekonomista i bivši ministar gospodarstva, Ljubo Jurčić, izjavio je kako sadašnja Vlada ne poduzima prave mjere kako bi… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika