Što mi činimo svakodnevno nakon što ustanemo, operemo zube i popijemo kavu? Cijelo dopodne i veći dio dana na poslu pretvaramo svoj život u novac, a onda ono malo vremena što nam od života ostane panično pokušavamo tako zarađeni novac opet pretvoriti u život. A proviziju na toj transakciji uzima sam đavo. Što znači da, kako god i po kojem god tečaju pretvarali i mijenjali, svaki čovjek je uvijek na gubitku, kako lijepo piše u Kur’anu i na početku jedne pametne knjige, “Derviš i smrt“. Valuta kojom baratamo naš je život. Suvremeni uvjeti tjeraju nas da histerično radimo i u tom se vremenu odričemo života, skupljajući s teško zarađenim novcem i golemu količinu frustracija, koja je u većini slučajeva višestruko veća od love koju zaradimo. Te nas pak frustracije tjeraju da pokušavamo u što kraćem vremenu nadoknaditi onaj život što smo ga izgubili. I zato nam i zabava kao jedan od oblika nadoknađivanja života mora biti što brža i što zavodljivija. Tu pomažu droge, alkohol i seks, jer su brz i kondenzirani užitak kojim se uporno nadoknađuje ono što je ipak trajno propušteno: sam život. To je današnja velika priča o ovisnostima. Ovisnici o radu liječe se ovisnošću o seksu, robovi vlastitih firmi ili ambicija robuju kokainu ili antidepresivima, uglavnom sredstvima za “dizanje“. Tu potrebu za nadoknadom izgubljena života prati gotovo kompletna industrija. Ne samo industrija zabave ili uslužnih djelatnosti, nego proizvodnja općenito. Nevjerojatno je zapravo koliko se stvari svakodnevno izmišlja kako bi nam nadoknadilo život, a da ga pri tome direktno uzima.

Na primjer, elektronika koja nas zabavlja i suočava nas s nemjerljivom količinom informacija zahtijeva i naše vrijeme i zapravo naš život, a ovisnosti koje razvija i energija za bijeg od onoga što je do maloprije bio naš stvaran život enormne su. Čovjek sve više i sve upornije ovladava znanjima koja svoje ishodište imaju isključivo u hedonističkim sklonostima naše kulture, a ne u autentičnome traganju za saznavanjem i spoznavanjem koja je bila svojstvena nekim prošlim epohama. Paradoks je vidljiv na svakom koraku. Nikada u povijesti ljudskome biću nije bilo ponuđeno toliko informacija i, uvjeren sam, nikada u povijesti čovjek nije bio zbunjeniji u pogledu toga što da čini s njima. Informacijski sustavi kreirani da nam olakšaju put do podataka nisu ništa drugo nego skup sofisticiranih strategija za štednju vremena. Onoga što ćemo ionako uludo potrošiti, ma kako efikasni bili na poslu. Jer, istini za volju, trebalo bi jednom za svagda raskrstiti s mitom da čovjek treba voljeti svoj posao. Voli se poziv, posao ne. Posao je, i to ako čovjek ima sreće, konkretizirani poziv, pri čemu se čovjek nađe pred nizom neočekivanih teškoća i svakojakih sranja koja mu otežavaju svakodnevno obavljanje radnih zadataka. Netko može voljeti medicinu više od svega na svijetu, pa da mu posao bude muka jer mu je šef idiot, jer se sukobljava s nemarom pomoćnog osoblja, jer je sistem kolabirao, jer morala ima samo u miligramima, kao i lijekova, jer nema novca, kadra ni poštovanja. Takve stvari dostatne su da se slome i najupornije entuzijaste. I zato, a i inače, više od devedeset posto ljudi ne radi zato što to voli, nego za novac. Da nema valute u koju svakodnevno pretvaraju svoje živote, nikada ne bi radili.

Uostalom, novac se u našem vremenu i smatra nečim tako ozbiljnim zato što je neka vrsta kondenzata života. Nevjerojatno je, zapravo, kad se malo razmisli, što sve stane u tisuću kuna. To je, recimo, četvrtina plaće srednjoškolskog profesora, za koju mora raditi otprilike šest dana. I što se sve tu nakupi. Sunčano i bistro jutro s jasnom idejom kako provesti dan da nema obaveze odlaska na posao, pa onda, recimo, neočekivani susret na Sljemenu, ili naprosto katedrala viđena iz jedne neobične perspektive, iz Vramčeve, pa klinac koji tridesetak metara vozi bicikl na stražnjem kotaču po glavnoj maksimirskoj aleji, neka lijepa kupovina ribe na smrdljivoj tržnici koja, tko zna zašto, budi optimizam. Ili, kišno jutro sljedećeg dana, ostati u krevetu, čitati, spavati, čitati, spavati, popiti kavu i pojesti kruh s putrom i opet čitati i spavati. Onda opet sunce, sljedećeg dana, odlazak u Samobor, razgledavanje lijepih pločica s oblutcima u velikoj kamenorezačkoj radionici u Svetoj Nedelji, ručak u Staroj Vuri ili penjanje na stari grad. Igranje s nepoznatim psom koji podsjeća na onoga kojega si prije vojske s puno tuge vodio na injekciju na Veterinarski fakultet. Koliko samo vizura, pročitanih stranica ili neočekivanih emocija stane u tih tisuću kuna.

Kao otprilike ona kad si vidio kako plavokosi klinac od pet godina na samoborskom potoku peca plastičnu ribu. Baci je u vodu, izvuče, riba kao da se trza na štapu za koji je privezana flaksom, a on se veseli. Baca ribu natrag, malo se bori s njom, a onda je izvlači i opet se veseli. Takvog klinca, recimo, poželiš imati ako tratiš vrijeme uz potok u Samoboru, a ne radiš u školi pa da vidiš u što se djeca pretvaraju kad navali pubertet pa i ona svoju ljubaznost i marljivost počnu pretvarati u novac. Za tenisice, za mobitel, za igrice itd. I onda se prošli tjedan pojavila u novinama ljekovita mala priča o tome kako je jedan šestogodišnjak u vrtiću na Rabu podijelio devet tisuća eura. Svašta se u javnosti događalo, prepucavanja oko prodaje Dukata, zavrzlame oko afere Zagorec ili bizarna priča o tučnjavi na Vijeću HRT-a, ali ljudi su, čini se, ipak najviše pričali o klincu s Raba. Ima divne poetike u toj priči, a ona proizlazi upravo iz lakoće s kojom je šestogodišnjak donio čudne šarene papiriće i lakoće s kojom su se djeca njima igrala i ne sluteći kako su to neki ozbiljni i važni kondenzirani životi. Taj nas je klinac podsjetio da novac ipak ne treba smatrati nečim tako ozbiljnim, barem ne ozbiljnijim od onih papirića u igri monopoly. Euri, uostalom, i izgledaju kao neki dječji novac. To ponovno pokazuje jednu staru i poznatu stvar koju uporno zaboravljamo: treba učiti od djece i kad rade gluposti.