Postoje dvije vrste žena. Realizirane i one druge. Prve su samozatajna, šutljiva, sretna bića koja veselo mašu kad na cesti vide školski autobus, imaju krasnog muža, uredan seksualni život, divnu dječicu, nekakav posao, kuhaju, peru, peglaju, pišu domaće zadaće, tiho govore, drže vodu u ustima kad je muž ljut, i stalno se smiješe. One druge su glasne, nezadovoljne, mrke, ne nose smeće u kontejner, neke su i bez muža i bez dječice, ako ih i imaju, ne da im se odlaziti u školu na informacije ni leći mužu kad god mu se digne... Znanstveno je dokazano, tim babama fali tvrd kurac! Nešto ću vam reći o sebi. Mislim da su mužjaci govna, presudu britanskog suca da silovanje pijane žene nije zločin jer je žena samu sebe dovela u stanje u kojem se nije mogla obraniti smatram silovanjem pravde, ne kuham, ne ulazim u markete i ne punim usta vodom kad muž zine. Meni fali tvrd kurac? Što to znači? Mome mužu i muževima mojih sestara po njurganju nije kurac dovoljno tvrd? Da jest, bile bismo mirne po onoj o penisu bonusu, domusu i paxu? Ali ako je meki kurac naših partnera izvor naše frustracije, ne bi li onda i odgovornost za našu zlovolju trebali preuzeti nositelji tužnih visuljaka? I muškarci se dijele na opuštene, uspješne, sigurne u sebe i one druge. Jesu li ovi prvi takvi jer im netko stalno uvaljuje metak? Ako je tako, tko puca? A ovi drugi? Urlaju, zapovijedaju, ubijaju žene, tuku djecu, loču, mlate se uzajamno... I njima treba tvrd kurac? Ej?! Tko tu koga jebe?

Tihe ženice su sretnice jer stalno dobivaju nešto tvrdo od onih tvrdih koji ne bi bili tvrdi da i njih... Divlji muškarci i opake ženetine nesretna su bića. Pitam se pitam, od koga ćemo mi jadnici dobiti tvrd oslonac? Od muževa tihih ženica? Vičem li ja i tražim ljudska prava i za žene zato što me ne jebe dobri muž sretne seoske učiteljice? A svi ovi agresivni mužjaci oko mene puni su zla zato što im ga ne uvaljuje susjed, muž vesele predsjednice kućnog savjeta koji usrećuje svoju ženicu jer je njega razveselio vlasnik prodavaonice tepiha? Svi opušteni, realizirani muškarci su pederi? Sretne su žene one žene koje tucaju istucani dečki? Nešto sam krivo shvatila. Moje trabunjanje opaka je zamjena teza. Muškarci nikad, nikad, nikad nisu glasni, agresivni, nervozni, nestrpljivi zato što im nedostaje tvrd kurac. Svi ga oni imaju, svi su se oni s njim rodili, kad su nervozni to je zato što pokraj njih dišu glasne, agresivne ženetine lude jer im ono nije začepilo labrnju ili neki drugi otvor u tijelu. Tko to kaže? Postoje li mužjaci koji danas, ovdje, u Hrvatskoj, u dvadeset i prvom stoljeću, svojim imenom i prezimenom, glasno i jasno brane ovaj stav? Ne postoji muškarac u svijetu koji ne zastupa ovu tezu, ali postoje i pravila igre koja civiliziranom mužjaku brane da nešto takvo jasno i glasno kaže. Spominjanje tvrdog kurca kao univerzalnog lijeka za ženski nemir u modernom je društvu nepristojno iako svi muškarci taj lijek drže jedinim pravim. Licemjerno? Ma ne baš, radi se o bontonu. Objasnit ću. Ispuštanje vjetrova je zdravo, svi ljudi na svijetu kad prde osjećaju i užitak i olakšanje, pa ipak, na ovim našim europskim prostorima, fini ljudi tiho prde. I liječenje tvrdim kurcem se na sličan način prakticira.

Bez buke, za ponekim okruglim stolom, u svim ženskim listovima, u svim muškim listovima, na promocijama nekih ženskih knjiga, na promocijama svih muških knjiga, u svim muškim filmovima, u mnogim ženskim filmovima, na svim televizijama, u svim reklamama... Tvrd kurac jedinim pravim lijekom za krivomisleće žene smatraju svi muškomisleći muškarci, ali o njemu glasno i jasno govore ipak samo žene. Žene kolumnistice, žene iskusnice, žene analitičarke, žene komentatorice. Ženice. Fine gospođe. One koje su ga probale. One koje ga imaju. Gospođe u godinama pa im zato treba vjerovati. U Hrvatskoj je to uvažena, osamdesetineštogodišnja, vesela, opuštena Žuži Jelinek, autorica stotinjak udžbenika. Njena je filozofija koliko učinkovita, toliko i jednostavna. Žena će oko sebe širiti mir i dobro ako uvijek muškarcu na njegovo dizanje odgovori svojim širenjem. Ona je igla, on konac. Muškarac ima pravo na druge igle uz onu službenu, ali svaka službena igla zna da će zauvijek zadržati svoj konac ako se bude stalno smiješila, kuhala, dizala noge, mijenjala poze, držala vodu u ustima... Supruga koncu smije pružiti otpor samo ako je udari.

Gospođa Jelinek u takvoj situaciji gospođama preporučuje rezanje partnerova kurca. Naravno, i igle i uvažena teoretičarka jebanja znaju da smiješećoj i uvijek omiljena jela kuhajućoj igli britva neće trebati. Gospođa Jelinek je šnajderica, zato stalno govori o igli i koncu, da je konobarica, govorila bi o makjatu i šalici... Je li je ovo ozbiljna tema? Treba li raspravljati o liječenju tvrdim kurcem i mudrovanju prastare gospođe Žuži Jelinek kojoj su širom otvorena vrata svih hrvatskim medija? Ili bi ipak trebalo odmahnuti rukom svaki put kad nam vesela starica poruči kako ni jednu ženu nikad ne bi smjela toliko boljeti glava da se ne može izvaliti na leđa? Drage moje, ovo je ozbiljna tema. I mužjaci i gospođa Igla Nazionale prodaju nam istu tezu. Naše pičke su sredstvo za rad. Naša međunožja jedina su moneta kojom možemo kupiti tvrdu sreću. Utvrdit ću gradivo. Sretna je ona žena koja posjeduje tvrd kurac, tvrd kurac može dobiti ako je kurva, samo je kurva sretna žena. Vidi, vidi! A ja se baš nikad ne bih mijenjala s gospođom Jelinek. Ni ja, ni moja mama, ni moja kći, ni žene koje volim. Drugačije smo, totalno otkačene, i nekako baš sretne što nismo kurvetine.